Krvavi svibanj 1992. godine: Tragedija Orahovačke bojne u Modriči i herojstvo stranih dragovoljaca na južnom bojištu
Kako se ratna stihija rasplamsavala, svibanj 1992. godine donio je premještanje težišta sukoba na područje Bosne i Hercegovine, koje je postalo poprište najbrutalnijih konvencionalnih okršaja usko povezanih s obranom granica Republike Hrvatske. Događaji od 20. svibnja 1992. ostaju trajno zabilježeni kao dan nevjerojatne hrabrosti, ali i neizmjerne tuge, kako na sjevernom, tako i na južnom bojištu.
Bitka za “Koridor života” i tragedija u Modriči
Na sjevernom bojištu, geostrateški najvažniji prostor predstavljao je koridor kroz Bosansku Posavinu. Dok je srpskim snagama on bio jedina kopnena poveznica s teritorijem Republike Srbije, hrvatskim je obrambenim snagama zadržavanje Posavine bilo krucijalno za sprječavanje presijecanja Slavonije.
U cilju stabilizacije kaotične obrambene linije, Zapovjedništvo Zbornog područja Osijek uputilo je ojačanu “A” satniju 2. bojne 132. brigade Hrvatske vojske (našičko-orahovačko područje) u Modriču. Tog kobnog jutra, 20. svibnja, satnija je imala zadaću obilaska i utvrđivanja punktova u nepoznatom, urbanom okruženju.
Gradski i lokalni vodiči
Tijekom poprečnog napredovanja i raščišćavanja prostora, postrojba je upala u pomno pripremljenu neprijateljsku zasjedu. U iznenadnoj borbi prsa o prsa, pod uraganskom vatrom smrtno su stradala petorica mladih pripadnika 132. brigade, dok su dvojica zadobila teške tjelesne ozljede.
Poginuli heroji 132. brigade HV u Modriči:
Ime i prezimePripadnostMjesto prebivalištaMiroslav Međimurec2. bojna 132. brigade HVOrahovicaZdravko Kevčić2. bojna 132. brigade HVKutoviVlado Golik2. bojna 132. brigade HVNovo Petrovo PoljeJosip Klobučar2. bojna 132. brigade HVStaro Petrovo PoljeKarlo Stojaković2. bojna 132. brigade HVLađanska
Gubitak petorice života u jednoj operaciji predstavljao je neizmjeran šok za orahovački kraj, ali i zoran dokaz nedjeljivosti posavskog ratišta od obrane same Republike Hrvatske.
Južno bojište: Ultimativna žrtva Thomasa Lindera
Tisuće kilometara južnije, istoga dana, vodile su se jednako teške borbe za dolinu Neretve i grad Mostar. Hrvatske snage pretrpjele su još jedan bolan gubitak koji svjedoči o prisutnosti i žrtvi stranih dragovoljaca.
Izvršavajući tešku borbenu zadaću, u Mostaru je poginuo Thomas Otto Reimund Linder (rođ. 1961. u Erlangenu, Njemačka), jedan od najcjenjenijih inozemnih boraca u hrvatskim redovima. Linder i njegova postrojba tog su dana uspješno izveli dvije visokorizične ofenzivne akcije, neutraliziravši neprijateljske tenkove.
Unatoč statističkoj neizglednosti preživljavanja i dubokoj psihološkoj iscrpljenosti, Linder se odlučio na treću akciju s isključivim ciljem izvlačenja ranjenih i poginulih suboraca s brisanog prostora. Neposredno prije akcije, izrekao je proročanske riječi: “Ovo je moja posljednja akcija. Ne nosim više sreću. Iscrpio sam svoje izvore.” Ubrzo nakon toga, pao je u borbi.
Sjećanje na Lindera, čiji su posmrtni ostaci pokopani u Njemačkoj, trajno je uklesano u hrvatsku vojnu povijest. O njegovom herojstvu detaljno piše i poznati francuski dragovoljac Gaston Besson u knjizi “Život na meti”, posvetivši mu poglavlje “Imao sam prijatelja”.
Žrtva branitelja u Modriči i herojski čin stranog dragovoljca u Mostaru podsjetnik su na visoku cijenu slobode i univerzalnost borbe protiv tiranije u proljeće 1992. godine.
Izvor:Portal Veterani
