“Majke Hrabrost”: Psihološki, sociološki i pravni teret Anice Jurić

Bijeg civila prema Drenoviku

Skupina od 16 hrvatskih civila, tražeći spas, sigurnost i zaklon od napadača, formirala je neformalnu izbjegličku kolonu i uputila se u smjeru sela Teševa. Prema iskazima preživjelih, oko 10:30 sati ujutro, ova vidno iscrpljena, preplašena i nenaoružana skupina civila stigla je na lokalitet Drenovik.

Ono što se odigralo po dolasku izbjeglica u Drenovik predstavlja jedan od najciničnijih primjera kršenja ratnog prava zabilježenih na tom području. Pred civilima se iznenada pojavio bijeli oklopljeni transporter, jasno označen insignijama Ujedinjenih naroda (UN), koji je došao iz smjera muslimanskog sela Ričice. U kaosu ratnih operacija i općeg straha za život, pojava oklopnog vozila međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR) za izbjegle civile predstavlja univerzalni signal sigurnosti, međunarodne zaštite i spasa.

Međutim, uslijedio je stravičan i smrtonosan obrat. Međunarodno ratno pravo, specifično članak 37. Dodatnog protokola I uz Ženevske konvencije iz 1977. godine, izričito zabranjuje perfidiju. Perfidija se definira kao čin kojim se poziva na povjerenje protivnika (ili u ovom slučaju zaštićenih civila) kako bi ga se navelo da vjeruje da ima pravo na zaštitu po pravilima međunarodnog prava, s namjerom da se to povjerenje iznevjeri. Upravo to se dogodilo na Drenoviku. Na potpuno zaprepaštenje i šok civila, umjesto međunarodnih mirovnjaka UNPROFOR-a, iz oklopnog transportera izašli su teško naoružani vojnici.

Suočeni sa smrtonosnom obmanom i maskiranim napadačima umjesto očekivanih spasioca UN-a, nesretni civili panično su potražili zaklon i spas utrčavši u obližnju garažu. Umjesto da postupe po pravilima ratovanja, zarobe civile i osiguraju im status ratnih zarobljenika ili zaštićenih osoba, pripadnici MOS-a su, bez ikakvog upozorenja ili poziva na predaju, garažu ispunjenu civilima nemilosrdno zasuli gustom rafalnom paljbom iz automatskog oružja.

U ovom prvom, stravičnom valu napada ranjeno je šestero civila unutar garaže. Ono što ovaj zločin čini posebno gnjusnim i pravno neobranjivim jest činjenica da su se među žrtvama koje su bile izložene izravnoj vatri nalazila i djeca. Prema utvrđenim podacima, najmlađe žrtve ovog bezumnog paljbovnog udara imale su samo 12 i 13 godina. Svjesno pucanje na zatvoreni prostor ispunjen civilima, a osobito ranjavanje djece predpubertetske i rane adolescentske dobi, predstavlja najteži oblik povrede svih humanitarnih normi i običaja ratovanja.

Teror se, međutim, nije zaustavio prestankom prve rafalne paljbe u garažu. Započela je druga faza zločina koja po svojim karakteristikama predstavlja klasičnu izvansudsku egzekuciju. Naoružani vojnici su arogantno i prijeteći zapovjedili preživjelim i ranjenim civilima da izađu iz garaže na otvoreni prostor i legnu na tlo. Trenutak u kojem ranjene, preplašene i šokirane žrtve bespomoćno leže na tlu, licem okrenute prema zemlji, predstavlja trenutak apsolutne i totalne vlasti krvnika nad njihovim životima. Civili u tom položaju gube svaku mogućnost otpora, bijega ili samoobrane.

Čim su žrtve poslušale naredbu i polegle, vojnici su iz neposredne blizine ponovno otvorili vatru, pucajući izravno po bespomoćnim tijelima. U tom bestijalnom masakru na licu mjesta su ubijeni Jagoda Jurić, Juro Jurić, Ljubomir Jurić i Ivo Markanović.

Sedam ranjenih žena, koje su preživjele paljbu u garaži i strijeljanje na tlu, grubo je izdvojeno i pod prijetnjom oružjem zatvoreno u obližnju kuću. S druge strane, svi ranjeni muškarci koji su preživjeli početnu paljbu—a to su bili Stjepan Jurić, Marinko Jurić, Dragan Jurić i Blaško Franjić—nemilosrdno su i hladnokrvno pobijeni ispred spomenute garaže.

Muškarci su likvidirani isključivo zbog svog biološkog identiteta (spola i etničke pripadnosti), čime je ovaj zločin dobio i jasne obrise genocidne namjere na lokalnoj mikrorazini.

Anica Jurić bila je prisiljena pred vlastitim očima svjedočiti ubojstvu svog životnog partnera i svoja tri rođena sina.

Tijekom brutalne egzekucije na lokalitetu Drenovik, 13. lipnja 1993. godine, u trenucima potpunog beznađa i kaosa, bila je prisiljena pred vlastitim očima svjedočiti ubojstvu svog životnog partnera Juru i svoja tri rođena sina ( Stjepana 1968., Ljubomira 1972. i Dragana 1973. Gubitak cijele obitelji u jednom jedinom danu, u činu ekstremnog oružanog nasilja kojem je izravno prisustvovala kao bespomoćni svjedok, predstavlja razinu psihološke traume koja doslovno nadilazi granice uobičajenog ljudskog poimanja patnje. U stručnoj literaturi takav se užas definira kao kompleksni traumatski sindrom uzrokovan potpunim uništenjem obiteljske strukture.

Titula “Majka Hrabrost”, kojom se u javnom i medijskom diskursu s dubokim pijetetom oslovljava ova heroina, nije tek puka novinarska fraza. Ona je vrlo precizan i bolno istinit opis njenog cjelokupnog poslijeratnog života. Preživjeti takvu nezamislivu traumu i pronaći smisao za nastavak egzistencije zahtijeva nadljudsku emocionalnu i duhovnu snagu. Njezina osobna bitka, međutim, nije završila pukim biološkim preživljavanjem tog mračnog dana. Upravo je tada započela njena višedesetljetna, iscrpljujuća i herojska misija borbe za istinu i pravdu.

Čuvarica kolektivne memorije

U društvima koja prolaze kroz trnovite i opstruirane procese tranzicijske pravde, žrtve preuzimaju monumentalnu ulogu. One postaju ključni nositelji i čuvari kolektivne memorije. Njezino sjećanje, izneseno javno i bez straha, stoji kao najsnažnija brana protiv opasnih tendencija povijesnog revizionizma, relativizacije zločina i institucionalnog zaborava. Figura majke koja traži pravdu za svoju ubijenu djecu postaje najsnažniji moralni korektiv društva.

Poraz pravosudnog sustava

Ipak, fenomen “Majke Hrabrost” nosi u sebi duboko uznemirujuću dvostrukost. S jedne strane izaziva opravdano divljenje prema nesalomljivom duhu jedne žene, no s druge strane, postojanje potrebe za takvom ulogom predstavlja najoštriju osudu pravosudnog i političkog sustava Bosne i Hercegovine. Svaljivanje tereta traženja pravde, prikupljanja dokaza i javnog zagovaranja isključivo na leđa teško traumatiziranih žrtava predstavlja kolosalan neuspjeh državnih i međunarodnih institucija.

Država koja od žrtve očekuje da sama, 33 godine nakon zločina, pronalazi snagu za javne istupe, dok krvnici njene obitelji nesmetano žive i djeluju u istom tom društvu, duboko je kompromitirana i moralno posrnula. Svaka nova obljetnica bez sudske presude novi je udarac na njeno dostojanstvo, držeći ju u stanju permanentne re-traumatizacije i agonije, gdje pravda, nažalost, ostaje tek nedosanjani ideal.