MLADIĆ KOJI JE PREŽIVIO RAT, ALI JE RAT ZAUVIJEK OSTAO U NJEMU

Priča o snajperistu iz Domovinskog rata

Bio je tek mladić. U godinama kada su njegovi vršnjaci trebali razmišljati o ljubavi, poslu, obitelji i budućnosti, on je u ruke uzeo oružje i stao u obranu svoje domovine Hrvatske.

Domovinski rat od njega je preko noći napravio čovjeka koji je morao odrasti prije vremena. Postao je snajperist. Njegov položaj bio je tih, skriven i opasan. Svaki dan nosio je odgovornost, strah i spoznaju da se možda neće vratiti kući.

Dok su drugi spavali, on je osluškivao svaki šum. Dok su drugi sanjali o miru, on je gledao kroz nišan i čekao. Iza njega su ostajali dani puni napetosti, a pred njim neizvjesnost koja se nije mogla opisati riječima.

U njegovim očima više nije bilo dječačke bezbrižnosti. Naučio je skrivati strah, šutjeti kada mu je bilo najteže i nastaviti dalje čak i onda kada je osjećao da više nema snage.

A onda je došao mir.

Ljudi su se počeli vraćati svojim kućama. Ulice su ponovno oživjele, djeca su se igrala, a Hrvatska je polako zacjeljivala svoje rane.

Svi su govorili o završetku rata.

Ali nitko nije vidio da rat za neke ljude nikada nije završio.

Naš mladić vratio se civilnom životu, ali u sebi je nosio slike koje nije mogao izbrisati. Zvukovi su ga vraćali u dane provedene na položaju. Noći su postale duge, san nemiran, a tišina ponekad teža od bilo kakve buke.

Počeo se povlačiti u sebe. Osmijeh je postajao sve rjeđi. Ono što je nekada volio više mu nije donosilo radost. Obitelj je primjećivala promjene, ali on nije znao objasniti što se događa u njegovoj duši.

Kako nekome objasniti ono što si vidio?

Kako opisati osjećaj kada si preživio, a dio tebe zauvijek je ostao na bojištu?

Kako se vratiti običnom životu kada si godinama živio u svijetu u kojem je svaki trenutak mogao biti posljednji?

S vremenom su se pojavili ozbiljni zdravstveni problemi. Teret ratnih iskustava postao je pretežak. Tijelo je bilo kod kuće, ali misli su se često vraćale u prošlost. Mladić koji je nekada bio spreman dati život za Hrvatsku sada se morao boriti za vlastiti mir.

I ta je borba bila tiha.

Nije bilo rovova, neprijateljskih položaja ni zvuka granata. Bila je to borba sa strahovima, nesanicom, bolnim uspomenama i osjećajem da ga mnogi više ne razumiju.

Najviše ga je boljelo kada bi čuo da je rat davno završio.

Za njega nije.

Jer rat ne završava uvijek posljednjim ispaljenim metkom. Ponekad ostane u snovima, u pogledima, u šutnji i u srcu čovjeka koji nikada nije naučio govoriti o svojim ranama.

ZATO NE ZABORAVIMO NAŠE BRANITELJE!

Iza svake ratne uniforme stajao je čovjek. Iza svakog branitelja bila je obitelj. Iza svake hrabrosti često se skrivala bol koju nitko nije vidio.

Branitelji nisu samo ljudi koji su branili Hrvatsku tijekom rata. Oni su ljudi koji se i danas, svatko na svoj način, bore s posljedicama onoga što su proživjeli.

Zato im dugujemo više od riječi zahvale. Dugujemo im poštovanje, razumijevanje, dostojanstvo i stvarnu pomoć kada im je najpotrebnija.

Ne smijemo čekati da branitelj ostane sam, da se razboli ili da više ne može izdržati kako bismo se zapitali je li mu potrebna naša pomoć.

Ponekad je dovoljno pružiti ruku, saslušati ga bez osuđivanja i pokazati mu da nije zaboravljen.

Jer Hrvatsku nisu branili samo njihovi životi. Branili su je i svojim snovima, svojom mladošću, zdravljem i budućnošću.

Udruga branitelja Domovinskog rata Zagrebački velesajam odaje poštovanje svim hrvatskim braniteljima, a posebno onima koji i danas nose nevidljive rane Domovinskog rata.

Neka ova priča bude podsjetnik da mir koji danas živimo nije svima donio mir u duši.

NISMO VAS ZABORAVILI, HRVATSKI BRANITELJI!

UBDR ZAGREBAČKI VELESAJAM

Za sve one koji su se vratili iz rata, ali dio sebe nikada nisu uspjeli vratiti kući.