Ponovljeno suđenje za ubojstvo vukovarskog policajca: Gojković ponovno pred sudom zbog likvidacije Ivana Hižmana

Milan Gojković, koji se nalazi na izdržavanju devetogodišnje pravomoćne zatvorske kazne u Kaznionici u Požegi, jučer je ponovno doveden pred Županijski sud u Osijeku, gdje je nastavljeno ponovljeno suđenje za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Riječ je o jednom od dugotrajnijih i složenijih sudskih postupaka povezanih sa zločinima počinjenima tijekom Domovinskog rata.

Gojkovića se, prema trećoj točki izmijenjene optužnice, tereti za izravno i okrutno ubojstvo zarobljenog varaždinskog policajca Ivana Hižmana u studenome 1991. godine u Borovu naselju.

Predmet se vodi pod poslovnim brojem K-Rz-3/2026, a optužba se temelji na članku 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH).

Gojković već izdržava pravomoćnu kaznu od devet godina zatvora zbog sudjelovanja u zlostavljanju civila i ranjenika nakon pada Borovo Commercea. U tom je postupku osuđen za pomaganje u sustavnom zlostavljanju zarobljenih osoba, a Visoki kazneni sud potvrdio je presudu, uz izmjene koje su se odnosile na uračunavanje vremena provedenog u ekstradicijskom i istražnom zatvoru.

Proturječne tvrdnje obrane i tužiteljstva: Je li Gojković ubio zarobljenog policajca?

Na jučerašnjem ročištu predsjednica sudskog vijeća za ratne zločine Vesna Osmanović prihvatila je dokazni prijedlog tužiteljstva, koje zastupa zamjenik županijskog državnog odvjetnika Vinko Pejić, da se pročitaju ranije dani iskazi svjedoka.

Branitelj optuženika Tomislav Filaković zatražio je, međutim, neposredno ispitivanje svjedoka M. Aladića te u cijelosti osporio navode optužnice.

Obrana smatra da tužiteljstvo nije dokazalo kako se Gojković nalazio na mjestu zločina, odnosno da je upravo on sudjelovao u izdvajanju i ubojstvu Ivana Hižmana 19. studenoga 1991. godine.

Sud je potom saslušao sudskomedicinskog vještaka prof. dr. sc. Mladena Marcikića, specijalista sudske medicine iz Osijeka. Vještačenje je obavio na temelju pisanih nalaza, mišljenja i fotografija iz Srbije, nastalih tijekom očevida u studenome 1991. i veljači 1992. godine, kao i dokumentacije prikupljene prilikom ekshumacije 1998. godine.

Vještak Marcikić zaključio je da su ozljede na tijelu žrtve nastale djelovanjem krhotina granate, odnosno gelera, čime se priklonio ranijim nalazima sudskih vještaka Vojnomedicinske akademije u Srbiji.

Tužiteljstvo, s druge strane, zastupa tezu da je Hižman najprije ubijen hladnim oružjem, odnosno nožem, dok su ostale ozljede mogle nastati nakon smrti.

Posebnu težinu u postupku ima iskaz svjedoka koji bi trebao biti ispitan na jednom od sljedećih ročišta. On je tijekom ranijeg ispitivanja opisao kako je, prema vlastitim tvrdnjama, vidio Gojkovića kako iz kolone zarobljenika izdvaja jednog branitelja.

Prema njegovu iskazu, zarobljenik je potom kleknuo, a optuženi mu je prišao s leđa, držeći nož u jednoj ruci, dok ga je drugom rukom uhvatio za kosu i podignuo mu glavu. Svjedok, međutim, nije vidio sam čin ubojstva jer je u tom trenutku odveden u autobus.

Nastavak glavne rasprave zakazan je za 15. prosinca 2026. godine u 9 sati. Tada bi trebali biti ispitani vještak koji je sudjelovao u očevidu tijekom ekshumacije 1998. godine te svjedok M. Aladić. Drugi vještak koji je sudjelovao u ekshumaciji bit će saslušan videovezom, a planirano je i čitanje preostalih iskaza.

Ivan Hižman: Policajac koji je branio Vukovar i nije se želio predati sudbini

Iza sudskog postupka koji traje godinama nalazi se sudbina čovjeka čija je smrt obilježila jednu od najtragičnijih epizoda pada Borova naselja. Ivan Hižman, poznat pod nadimkom Ićo, bio je jedan od varaždinskih policajaca koji su 1991. godine otišli braniti Vukovar.

Njegovo ubojstvo posebno je bolno i zbog činjenice da je, prema iskazima svjedoka, ubijen nakon što se predao i razoružan krenuo u koloni zarobljenika. Sudski postupak ujedno otvara pitanje sudbine brojnih drugih hrvatskih branitelja koji su nakon pada obrane izdvajani iz kolona zarobljenika. Među njima su bili i pripadnici Policijske uprave varaždinske, od kojih se za neke još uvijek traga.

Ivan Hižman rođen je 6. lipnja 1953. godine u Nedelišću. U policijsku službu stupio je 1973. godine, a prije odlaska u Vukovar radio je u Postaji prometne policije Varaždin. Sa suprugom Mirom i sinovima Tihomirom i Dinom živio je u obiteljskoj kući u Strahonincu.

U Vukovar je upućen 11. rujna 1991. godine, u sklopu posljednje, sedme smjene varaždinskih policajaca. Iako su pripadnici te smjene formalno bili opremljeni za obavljanje redovnih policijskih zadaća, ubrzo su raspoređeni na najteže položaje u Borovu naselju, među ostalim i na Trpinjsku cestu, gdje su se vodile neke od najžešćih borbi protiv oklopnih postrojbi JNA.

Unatoč iznimno teškim uvjetima i svakodnevnoj opasnosti, Hižman nije gubio nadu. U rijetkim telefonskim razgovorima sa suprugom poručivao joj je da će se vratiti kući „kada Vukovar bude slobodan, ili nikad”.

Izdvojen iz kolone zarobljenika: Počela je agonija obitelji

Nakon sloma obrane Borova naselja 19. studenoga 1991. godine, uslijed nedostatka streljiva i nemogućnosti daljnjeg otpora, Ivan Hižman predao se zajedno s kolegama Borisom Drožđekom i Dragutinom Šavorićem.

Nakon što su odložili oružje, s podignutim rukama krenuli su u koloni zarobljenika prema autobusima kojima su odvođeni u logore na području Srbije, među ostalim i u Stajićevo. Put do autobusa bio je dug oko tri kilometra.

Prema iskazima preživjelog kolege Borisa Drožđeka i drugih svjedoka, Hižman je tijekom prolaska kolone izdvojen iz nje i odveden na stranu. Optužnica upravo Milana Gojkovića tereti da je sudjelovao u njegovu izdvajanju i potom ga usmrtio.

Prema navodima o okolnostima smrti i nalazima koji su kasnije razmatrani u postupku, Hižman je zadobio višestruke prostrijelne ozljede – tri hica u predjelu čela i četiri u prsni koš – nakon čega mu je nožem duboko prerezan vrat. Upravo okolnosti i redoslijed nastanka ozljeda predmet su suprotstavljenih vještačenja i važan dio dokaznog postupka.

Za njegovu obitelj uslijedile su godine neizvjesnosti i bolnog traganja za istinom.

Tijekom pregovora s jugoslavenskim vlastima jedan je časnik JNA njegovoj supruzi Miri predao policijsku značku i fotografije unakaženog tijela radi identifikacije. Pritom je tvrdio da je Hižman pružao otpor.

Supruga je takvo objašnjenje odlučno odbacila. Pitala je kako je nenaoružan čovjek, koji je bio zarobljen i hodao s podignutim rukama, mogao pružati otpor koji bi završio s čak sedam prostrijelnih ozljeda i prerezanim vratom.

Posmrtni ostaci Ivana Hižmana bili su pokopani u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju, poznatom i kao Bugarsko groblje, pod oznakom 1/105. Ekshumirani su tijekom mirne reintegracije, a njegovi posmrtni ostaci identificirani su 1998. godine.

Uz najviše počasti pokopan je u rodnom Nedelišću. U znak trajnog sjećanja na hrvatskog policajca i branitelja koji je svoj život položio u obrani Vukovara, jedna ulica u Strahonincu danas nosi njegovo ime.

Ponovljeni sudski postupak trebao bi rasvijetliti okolnosti njegove smrti i utvrditi individualnu odgovornost za zločin. Za obitelj Ivana Hižmana, ali i za sve koji još uvijek tragaju za istinom o nestalim i ubijenim hrvatskim braniteljima, to je pitanje koje ni nakon 35 godina nije izgubilo na važnosti.