BOSANSKI ŠAMAC, 9. studenoga 1991.: Prva velika razmjena zatočenika s Manjače

Dana 9. studenoga 1991. provedena je jedna od prvih velikih razmjena hrvatskih ratnih zatočenika. U Hrvatsku su se vratili pripadnici Zbora narodne garde i policije, među kojima je bilo mnogo branitelja zarobljenih nakon pada Hrvatske Kostajnice i odvedenih u logor Manjača.

U Zagrebu su se vodili pregovori i ondje je organiziran doček oslobođenih. Sama razmjena odvijala se kod Savskog mosta, na bosanskohercegovačkoj strani u Bosanskom Šamcu. Zatočenici su nakon razmjene prelazili most prema Slavonskom Šamcu.

Popisi, sporazum i uloga Crvenog križa

Vlada Republike Hrvatske osnovala je krajem rujna 1991. Komisiju za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima. Njezina je zadaća bila provoditi repatrijaciju i razmjenu zarobljenika te nadzirati primjenu Ženevskih konvencija. U rad Komisije uključivali su se i predstavnici Promatračke misije Europske zajednice.

Sporazum o razmjeni potpisan je u Zagrebu 6. studenoga 1991. u ime hrvatske Vlade potpisao ga je zamjenik ministra obrane Ivan Milas, u ime JNA general-pukovnik Andrija Rašeta, a potpisao ga je i veleposlanik Jan Dirk Van Houten, šef Promatračke misije Europske zajednice. Međunarodni odbor Crvenog križa posredovao je u postupku.

Sporazum je predviđao da obje strane dostave popise zatočenih s naznakom mjesta zatočenja i da kopije dobiju predstavnici Crvenog križa. Mjerodavnim se smatrao popis koji registrira Međunarodni odbor Crvenog križa. U njemu je također bilo određeno da se nitko ne smije vratiti protiv svoje volje te da zatočenik svoju odluku mora moći priopćiti predstavniku Crvenog križa.

Među dostupnim izvornim tragovima nalazi se rukom pisani list na papiru istrgnutom iz bilježnice, koji je sastavio Boris Zadravec, zapovjednik brigade „Zagreb 8“, tijekom zatočenja na Manjači od 12. rujna do 9. studenoga 1991. Muzej policije navodi da taj list sadrži raspored logorskih poslova i 72 prezimena zarobljenih policajaca. To je sačuvani djelomični popis logoraša, a ne poimenični popis svih osoba razmijenjenih 9. studenoga.

Znanstveni rad Jakše Raguža navodi i konkretne službene spise povezane s pripremom razmjene: dopis Policijske postaje za kontrolu i regulaciju prometa PU Bjelovar broj 511-02-04-8635/1-91 od 8. studenoga 1991. te obavijest PU Bjelovar o ratnim zarobljenicima broj 511-02-02/II-SP-306/91. Ti dokumenti potvrđuju da su se popisi i prijevoz organizirali na terenu. U javno dostupnoj građi pregledanoj za ovaj članak nije pronađen cjelovit, provjerljiv poimenični popis svih oslobođenih.

Pregovori i odgođena razmjena

Glavni hrvatski pregovarač bio je Stjepan Adanić, tadašnji pomoćnik ministra obrane, a u pregovorima ga je pratio Muhamed Zulić, predsjednik Vladine Komisije za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima. Na strani JNA na terenskim pregovorima sudjelovao je pukovnik Tomanov, dok je general Rašeta bio uključen u pregovore na višoj razini.

Razmjena se pripremala i ranije. Pokušaj 3. listopada nije uspio, a pregovori su nastavljeni početkom studenoga. Konvoj sa zarobljenim pripadnicima JNA krenuo je prema Bosanskom Šamcu 8. studenoga. Tadašnji televizijski izvještaj TV Marjan/HTV navodi da je razmjena odgođena do sljedećeg jutra jer popisi i broj osoba koje su stigle na konvoj nisu bili usklađeni. Hrvatski vojnik u kronologiji događaja također bilježi da je razmjena planirana za dan ranije, a provedena 9. studenoga.

Prema svjedočenju Adanića, pregovori su se 8. studenoga ponovno našli pred slomom. JNA je tražila više zarobljenika nego što je bilo dogovoreno. Nakon noći provedene u Gradačcu, pregovarači su se vratili u Bosanski Šamac. Adanić navodi da je tada postignut dogovor o razmjeni 350 hrvatskih zatočenika za 390 vojnika i časnika JNA.

Sama razmjena odvijala se autobus po autobus. Prvi autobus s pripadnicima JNA prešao je prema Bosanskom Šamcu; nakon što su se oni iskrcali i bili popisani, u autobus su ulazili oslobođeni hrvatski zatočenici i njime prelazili na hrvatsku stranu. Prema Adanićevu iskazu, postupak je trajao oko šest sati. Konvoj koji je iz Hrvatske prevozio zarobljene pripadnike JNA pratili su policajci, a prema znanstvenom radu Jakše Raguža u osiguranju su sudjelovali pripadnici Posebne jedinice policije PU Bjelovar „Omega“, među njima Zoran Maras i Zdenko Radić.

Koliko je zatočenika oslobođeno?

Broj oslobođenih nije jednako prikazan u svim objavljenim izvorima. Hrvatski vojnik u arhivskom izdanju iz 2009. navodi da je u Hrvatsku prešlo 333 pripadnika ZNG-a i MUP-a te da je hrvatska strana oslobodila 457 pripadnika JNA. Kasniji tekst istog vojnog glasila spominje 353 razmijenjena ratna zarobljenika.

Stjepan Adanić u svojem svjedočenju opisuje dogovor za razmjenu 350 hrvatskih zatočenika za 390 pripadnika JNA. Znanstveni rad koji se oslanja na dokumentaciju PU Bjelovar i iskaz sudionika govori o približno 300 hrvatskih gardista i policajaca te bilježi da je oko 50 pripadnika JNA odbilo razmjenu i izjasnilo se da želi ostati u Hrvatskoj.

Te brojke ne treba poistovjećivati: izvori mogu bilježiti dogovoreni broj, osobe navedene na popisima, one koje su stigle na mjesto razmjene ili zatočenike koji su prihvatili povratak. Dostupni izvori ne razrješuju sve razlike među kasnijim prikazima. Sigurno je da su se toga dana iz Manjače vratile stotine hrvatskih zatočenika, većinom pripadnika ZNG-a i MUP-a.

Povratak i doček u Zagrebu

Većina oslobođenih bila je zarobljena u rujnu 1991., nakon pada Hrvatske Kostajnice, a na Manjači je provela gotovo dva mjeseca. U svjedočanstvima bivših zatočenika opisani su loši higijenski uvjeti, oskudna odjeća i hrana, batinanja i prisilni rad.

Nakon prelaska mosta autobusi su nastavili prema Zagrebu. Bivši zatočenik Robert Mikulić prisjetio se da je dio oslobođenih dočekan u hotelu Panorama na Trgu sportova, gdje su obitelji, predstavnici Vlade i medicinski tim čekali njihov dolazak. Slijedili su pregledi, a pojedini zatočenici upućeni su u bolnicu. Za obitelji koje su ih dočekale razmjena je značila povratak sinova, muževa i očeva nakon više tjedana neizvjesnosti.

Razmjena kod Bosanskog Šamca ostala je zabilježena kao prvi veliki povratak hrvatskih zatočenika iz Manjače. Njezin tijek danas se može rekonstruirati iz sporazuma, televizijskog izvještaja od 8. studenoga, policijskih spisa, muzejske dokumentacije i svjedočanstava sudionika. Ti izvori potvrđuju mjesto, organizatore i povratak stotina zatočenika, a ujedno pokazuju zašto se prije objave poimeničnog popisa mora provjeriti izvorni zapis svakog imena.

Izvori

• Vlada Republike Hrvatske, Uredba o osnivanju i radu Komisije za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima, Narodne novine 50/1991.

• Sporazum o razmjeni zarobljenika od 6. studenoga 1991., tekst sporazuma i potpisi.

• „Hrvatski vojnik“, broj 265, 6. studenoga 2009., kronologija „9. studenoga 1991. – Prva velika razmjena ratnih zarobljenika“.

• TV Marjan/HTV, „Za slobodu“, 8. studenoga 1991., suvremeni izvještaj o odgodi razmjene.

• Jakša Raguž, „Borbeno djelovanje Posebne jedinice policije Policijske uprave Bjelovar Omege 1991. godine“, Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, sv. 8 (2014), odjeljak o razmjeni u Bosanskom Šamcu.

• Željko Jamičić, prikaz Muzeja policije i rukom pisanog popisa logoraša s Manjače, glasilo MUP-a, broj 54.

• „Hrvatski vojnik“, „Traganje za istinom“, 18. kolovoza 2022.

• „Hrvatski vojnik“, „Razmjene ratnih zarobljenika 1991. (I. dio)“, 3. kolovoza 2023.

• Svjedočenje Stjepana Adanića, tportal, 18. studenoga 2023.

• Robert Mikulić, „U Hrvatskoj Kostajnici i logoru Manjača“, svjedočanstvo.