8. studenoga 1687. Janjičari – kako su oteta djeca kršćana pretvarana u muslimanske vojnike?

Kao sultan obožavao je lov, zbog čega dobiva nadimak Lovac. Većinu svoje vladavine Mehmed je slovio kao uspješni sultan. U njegovo doba osvojena je Kreta te je Venecija u potpunosti istisnuta iz Egejskog mora. Osvojen je i herojski mađarski Erdelj (danas Transilvanija u Rumunjskoj), domovina najhrabrijih boraca protiv Turaka kao Janosa Hunyadija (hrv. Janko dibinjanin), te poraženi katolički Poljaci. Problemi su nastali kada je odlučio dati potporu mađarskim pobunjenicima protiv habsburške vlasti. Mehmed IV. objavljuje rat Habsburškoj Monarhiji te šalje vojsku na Beč 1683. godine pod vodstvom velikog vezira Kara Mustafe. Osmanlije su teško poražene, a sultan je zapovijedio da se velikom veziru odrubi glava.

Nakon toga Habsburška Monarhija prelazi u ofenzivu te oslobađa veliki dio Ugarske što dovodi do pobune u državi koju predvode janjičari. Mehmed je svrgnut te je ostatak života, umro je 1693., proveo u izolaciji u Edirni.

Tko su Janjičari, što je danak u krvi koji čine oteta kršćanska djeca?

Danak u krvi (turski: devşirme) naziv je za odvođenje kršćanske djece i njihovo odvođenje u roblje, gdje su morali preći na islam i služiti sultanu. Bio je to jedan vid, grubo rečeno, redovnog oporezivanja živom djecom u Osmanlijskom Carstvu.

Janjičari (tur. yeniçeri, od yeni: nov i çeri: vojska) su osmanska elitna i stajaća pješačka vojska koju je u prvoj polovici XIV. st. osnovao sultan Orhan. Podređeni izravno sultanu, janjičari su činili neku vrstu sultanove osobne garde, tj. tjelohranitelja. Već u  14. stoljeću janjičari su se počeli formirati kao vojna postrojba koju su činili oteti kršćanski dječaci. To je bio poznati danak u krvi (otimanje kršćanske djece od strane muslimana i prevođenje na islam) uveden 1402. godine nakon poraza Turaka kod Angore (Ankare), kada je trebalo popunjavati osmansku vojsku.

Otimana su djeca i mladići između 8 i 20 godina, i to periodički u razmaku od 3,5 godine i ponekad čak do 7 godina. Ta djeca su na silu bila prisiljena preobratiti se na islam.

Nakon što su odvođeni od svojih obitelji, regrutirani dječaci su bili davani turskim obiteljima u provincijama kako bi učili turski jezik i turske običaje kao i pravila islama. Dječaci su indoktrinirani islamom da zaborave svoju kršćansku vijeru i korijene, prisiljeni na obrezivanje i nadgledani 24 sata od strane eunuha. Nakon vjerske izobrazbe na dvorovima velikodostojnika i sultana budući janjičari počinjali su vojnu obuku.

Janjičari – ekstremno disciplinirana, odana i nemilosrdna vojska

Većina janjičara su podrijetlom bili kršćani katolici ili pravoslavci zato što nije bilo dopušteno pokoriti muslimana. Budući da su potjecali iz siromašnih obitelji, janjičari su morali zaraditi svoje zasluge kroz mukotrpna dokazivanja. Za razliku od plemića koji su bili privilegirani od rođenja, janjičari su morali dokazivati svoju vrijednost. Trenirali su godinama, a u dobi od 25 do 27 godina postajali su carski vojnici, Kao rezultat indoktrinacije i obuke janjičari su bivali ekstremno disciplinirane trupe i postali su pripadnici asker staleža – povlaštenog staleža carskih administratora, građani prvog reda ili pripadnici vojnog staleža.

U ratu su janjičari nosili visoku bijelu pustenu kapu, a u mirno doba turbane. Bili su naoružani lukom, strijelom, handžarom, sabljom, sjekirom, buzdovanom, bodežom i kopljem, a poslije puškom. Za bitke, nalazili su se u središtu vojske, ispred sultana ako je sudjelovao u bitki. Većina uspjeha osmanske vojske pripisivana je njima. Nadaleko su bili poznati zbog nemilosrdna postupanja s neprijateljima, a to su bile kršćanske vojske i kršćani odakle su bili janjičari po rođenju i precima. Povlašteni položaj davao im je istaknutu ulogu i u unutrašnjoj politici Osmanskoga Carstva, osobito u zbivanjima u Carigradu.

Tijekom XV. i XVI. st. bili su najvjernija sultanova vojska, a neki od njih postali su istaknuti vojnici i državnici Osmanskoga Carstva.

Kada je sultan Mahmud II. odlučio osmansku vojsku ustrojiti europski, janjičari su digli bunu u kojoj je poginula gotovo cijela sultanova obitelj, a na tisuće janjičara bilo je sasječeno. Tada je Mahmud II. ukinuo janjičarsko vojno ustrojstvo (1826).