RATNIČKI SPOMENAR - 11. rujna 1995. - Dan kada je Demirovac prestao biti neosvojiv.

Demirovac, 11. rujna 1995.

Ovu poruku ostavili su oni koji su gotovo godinu dana s visina promatrali svaki pokret i aktivnosti na području Kupresa.

Poruka je ostala iza njih.

Iza onih koji su gotovo godinu dana s visina promatrali svaki pokret, svaku aktivnost i svaki pokušaj približavanja položajima na Kupreškoj visoravni.

Demirovac je za njih bio neosvojiv.

Vrh koji se uzdizao iznad visoravni, okružen kilometrima rovova i utvrđenih položaja. Tek kada se čovjek popeo na njegov vrh, postalo je jasno zašto se o njemu govorilo kao o tvrđavi.

Ali put do njega nije bio ni jednostavan ni siguran.

Krenulo se s Vitoroga, prema neprijatelju, prilazeći mu s druge – slabije – strane. Magla se toga dana spustila nad planinu i kao da nije namjeravala ustupiti mjesto. Vidljivost je bila gotovo nikakva.

Ipak, kolona je krenula.

U magli se lako gubi orijentacija. Na motoroli se čulo da su pojedini lutajući ljudi zalutali i počeli se vrtjeti u krug. U jednom trenutku dogodilo se i ono što se u takvim uvjetima moglo dogoditi samo slučajno – naišli su na drugu našu grupu.

Magla je, međutim, počela popuštati.

Vidici su se otvarali, a s njima i put prema cilju.

Nakon nekoliko sati približili su se neprijateljskim položajima.

Iznenađeni njihovim dolaskom, neprijateljski vojnici nešto su dovikivali jedni drugima. Kratko je pripucalo. A onda – povlačenje.

Demirovac koji je mjesecima slovio kao neosvojiv, u tom je trenutku ostao bez svojih branitelja.

Položaj je osvojen.

S kote se otvorio pogled prema Priki Jelovači. Pogled koji nije mogao proći bez sjećanja na one kojih više nije bilo.

U mislima su bili i poginuli „Bušići“, pripadnici 3. bojne.

Njihova imena i njihova žrtva ostali su vezani uz ove planine i ove položaje.

Izlaskom na Demirovac završena je zadaća koja je započela još 1994. godine, kada je oslobođen tek dio Kupreške visoravni. Ono što tada nije bilo dovršeno, sada je dobilo svoj završetak.

A Demirovac je bio više od obične kote.

Za Armiju BiH slovio je kao neosvojiv vrh.

Vrh koji je trebalo osvojiti.

I na tom, njima neosvojivom Demirovcu, pripadnici Bušića razvili su veliki hrvatski stijeg.

Visoko iznad Kupreške visoravni, na mjestu na kojem je do tada stajao neprijateljski položaj, ostao je znak da je zadaća izvršena.

„Neosvojiva“ tvrđava Demirovac – 1.755 metara nadmorske visine, na kartama ucrtana kao kota 1765.

Za neke samo broj na karti.

Za one koji su tog dana išli prema vrhu – sati hodanja, magla, neizvjesnost, borba i sjećanje na poginule.

A kada je hrvatski stijeg ugledao svjetlo na vrhu Demirovca, završena je još jedna stranica borbi za Kuprešku visoravan.

11. rujna 1995.

Dan kada je Demirovac prestao biti neosvojiv.