Za najubojitiju satniju Hrvati nikada nisu čuli: Bili su tri desetljeća u tajnosti

Cro Rangers je izviđačko diverzantska satnija koju su sačinjavali samo najbolji pripadnici 2. A brigade Grom, a koji su većinom probrani iz 1. bojne “Crne mambe”. Dakle, najbolji od najboljih.

Semper fidelis je slogan pod kojim su ovi vrhunski obučeni diverzanti odlazili u akcije pri čemu su po nekoliko kilometara odlazili u dubinu, odnosno u izviđanje neprijateljskog teritorija.

Obuku im držao veteran vijetnamskog rata – Joe Black

Ovisno o procjeni pripadnika Cro Rangersa, nakon izviđanja bi se povukli na svoj teritorij i prenijeli situaciju zatečenu kod nepijatelja, no vrlo često su djelovali i potpuno sami. U izvršavanju svojih borbenih zadaća, ova mala, iznimno hrabra, ratna skupina bila je gotovo 100%-tno uspješna.

Ne treba se tome čuditi, jer je za njihovu obuku bio zadužen veteran vijetnamskog rata Joe Black koji je u jeku ’91. godine doletio iz Amerike u Trstenik kako bi im prenio svoja znanja: “Iako je prošao pakao vijetnamskog rata, Amer je bio vrlo zbunjen zatečenim stanjem u Hrvatskoj i nije očekivao tako žestoko ratovanje. Bio je nepušač, ali je nakon jedne akcije na Banovini morao zapaliti cigaretu”, pričaju bivši pripadnici ove satnije.

Cro Rangersi jedna je od najelitnijih satnija iz Domovinskog rata i jedna od rijetkih koja je, po želji svojih pripadnika, sve do prije dvije godine bila u svojevrsnoj anonimnosti. Nakon 32 godine od osnutka, okupili su se u Zagrebu i prilikom ležernog druženja nam ponešto otkrili o sebi:

“Minirao je šumu, pa nas tjerao da prolazimo kroz nju”

“Mi smo danas obični, obiteljski ljudi i dolazimo iz različitih predjela Hrvatske. Naravno, u vrijeme rata naš život je bio sve samo ne običan”, kažu ovi bivši vojnici pridošli iz Petrinje, Zagreba, Vrbovca i brojnih drugih mjesta. Govoreći o svome ratovanju, pamte strahovito tešku obuku koju im je držao Amer:

“Black je došao kao surovi, američki veteran s ogromnim iskustvom ratovanja u Vijetnamu. Njegove metode čeličenja bile su fizički gotovo neizdržive, a psihički teško podnošljive. Primjerice, Amer je minirao šumu, a onda nas potjerao da kroz nju prolazimo. Osim njega, za obuku je bio zadužen i zapovjednik Boris Bonc“.

Uz slogan Semper fidelis (Uvijek vjerni) ova je satnija prokrstarila kompletnu Banovinu, a djelovala je sve do juga i Dubrovnika koji pamte kao jedan od najtežih terena. Na okupiranim područjima su, kažu, za zadatak imali neprijatelju pomrsiti račune, izviđati, te ih dovoditi u kaotične i iznenadne situacije. Međutim, u njih su znali i sami upasti:

“Nakon akcije bi se onako blatnjavi odvezli u Zagreb na piće”

“Znali su se dogoditi susreti sa njihovom izvidnicom. To su vrlo stresne situacije koje preživi onaj tko prvi djeluje. Taj stres i strah pakirali smo negdje duboko u sebe, a on bi isplivao tek po povratku u bazu ili doma. Obzirom da smo bili prilično neovisni, često smo se samoinicijativno nakon akcija odmah odvezli u Zagreb i otišli u kafić. Nakon cijelonoćnog izvlačenja iz okruženja, blatnjavi od glave do pete, naručili bi piće, gledali se u nevjerici i pitali se ‘kako je moguće da smo ovo preživjeli’? Za šankom bi postali svjesni da ljudi bulje u nas onako prljave i tek onda bi shvatili što zapravo proživljavamo dok ljudi u glavnom gradu sjede na terasama, piju kave i najnormalnije idu u kino.”

Na ovom neformalnom druženju se tijekom razgovora moglo čuti kako se suborci međusobno nazivaju nadimcima Pile, Mara, Pepa, Pero, Siniša, Čupek, Alen, Rambo, ali i pokojni Medo čija smrt ih je i okupila. Čak i danas, nakon toliko godina, nemaju potrebu u javnost izlaziti punim imenima i prezimenima. Na naša pitanja o detaljima diverzantskih akcija, ovi bivši ratnici kažu kako bi to radije zadržali za sebe. Jer, smatraju, u ono što bi nam ispričali – ionako nitko ne bi vjerovao.