Cvrtila nakon napada u Voltinom: Detektori mogu smanjiti rizik, ali sigurnost škole ne počinje na ulaznim vratima

U srednjoj školi u zagrebačkom naselju Voltino jutros su oštrim predmetom ranjeni učenik i spremačica. Policija je potvrdila da se napad u Elektrotehničkoj školi u Konavoskoj ulici dogodio oko 7.50 sati, prije početka nastave.

Jutrošnji događaj još je jednom otvorio pitanje sigurnosti djece i zaposlenika u hrvatskim školama, manje od dvije godine nakon tragedije koja se dogodila u zagrebačkom Prečko. Ujutro, 20. prosinca 2024. godine 19-godišnji muškarac nožem je napao ljude u Osnovnoj školi Prečko. Jedan učenik je ubijen, a ozlijeđeno je još troje djece i učiteljica.

Nakon tog napada uvedeni su zaštitari u škole, ali nakon najnovijeg incidenta roditelji se opet pitaju mogu li takve mjere doista spriječiti ulazak oružja u školu i zaštititi djecu.

‘Jedan čovjek ne može sve pregledavati’

Dnevno.hr je o tome razgovarao s kriminalistom i sigurnosnim stručnjakom Željkom Cvrtilom, koji nam je rekao da se već prilikom njihova uvođenja moglo zaključiti kako postojeće mjere same po sebi nisu dovoljne.

“Ja sam to tada odmah rekao, da te mjere nisu dovoljne da spriječe nekakav ozbiljan incident. Jednostavno, vi ne možete jednog zaštitara ili tog operativca za sigurnost klonirati i staviti na pet mjesta. On bi trebao biti na ulazu, pa bi trebao hodati oko škole i provjeravati sigurnosnu situaciju, pisati planove o sigurnosti i vidjeti gdje treba poboljšati sigurnost u određenim dijelovima škole i okoliša. Trebao bi biti i u jutarnjoj i u popodnevnoj smjeni. To jednostavno nije moguće”, rekao nam je Cvrtila.

Čak ni kada bi operativni djelatnik cijelo vrijeme bio isključivo na ulazu u školu, smatra Cvrtila, to ne bi jamčilo da se ovakav incident može spriječiti. “Da je on stalno tamo, da nigdje nije drugdje, to opet ne znači da može spriječiti ovakvu situaciju. Jer bi to značilo da mora pregledavati sve učenike, sve profesore i sve ljude koji ulaze u školu. Koliko bi trebalo da to jedan čovjek radi? Da bi se stvarno moglo nešto napraviti, vi biste od škola morali napraviti nekakve polutvrđave, a to jednostavno nije moguće”, kaže.

Dolaze maloljetni delikventi

Cvrtila smatra da se ključni problem nalazi dublje od fizičkog osiguranja školskih zgrada. “Ja mislim da ključni problem, i tada sam govorio, nije u sigurnosti, nego u odgoju. Danas su se škole pretvorile samo u obrazovne sustave, a odgoj je izostao”, objašnjava Cvrtila koji smatra da je nekadašnji model odgoja bio povezan s manjom maloljetničkom delinkvencijom, dok sadašnji model smatra “odgojem bez odgovornosti”.

“Onaj stari, konzervativni odgoj, gdje smo stajali u kutu ako smo nešto napravili loše kao klinci, proizvodio je pet-šest posto maloljetničke delinkvencije. Ovaj sada liberalni odgoj, za koji nema odgovornosti nitko nikakve, proizvodi preko 20 posto maloljetničke delinkvencije i ovakve ekscese koji se odranije ne poznaju, ja ih barem ne poznajem, ni u svijetu, a kamoli kod nas”, kazao je.

Prema njegovu mišljenju, obrazovanje je danas moguće steći i izvan formalnog sustava, dok je upravo odgojna uloga škole zanemarena. “Jednostavno, djeca se ne odgajaju, po mojem dubokom uvjerenju. Iz iskustva koje sam vidio, djeca koja dolaze iz obitelji gdje zapravo odgoja nema ili su se roditelji prepustili svemu, uglavnom maloljetni delinkventi dolaze iz tih sredina”, tvrdi.

Nisu dobili nove metode

Odgovornost pritom pripisuje i državi, smatrajući da su roditeljima i nastavnicima oduzete nekadašnje “poluge odgoja”, a da pritom nisu dobili odgovarajuće nove metode.

“Koje su to nove metode i nove poluge s kojima sada učitelji, nastavnici, profesori i roditelji trebaju odgajati djecu? Za to se odgovori ne znaju. Uglavnom se kaže: uključite psihologe, psihijatre, razgovarajte i tako dalje. I to sve očito nije učinkovito. Netko će se morati ozbiljno tim stvarima pozabaviti, od psihologa, psihijatara, kriminologa i ostalih”, rekao je.

Kad je riječ o konkretnom povećanju fizičke sigurnosti, Cvrtila ne odbacuje mogućnost uvođenja detektora metala. Međutim, upozorava na organizacijske i financijske probleme koji bi se pojavili. “Detektor metala može pomoći, naravno, zato i postoji. A sad, možete li vi u svaku školu to staviti? Može li to država kupiti, mogu li škole kupiti, mogu li osnivači škola toliko uložiti? S druge strane, morate imati jednog ili dva zaštitara jer, kad nekome nešto zazvoni, netko ga mora pregledati, a morali biste imati i muškarca i ženu”, objašnjava.

Problem su školske torbe

Problem su i školske torbe prepune predmeta od metala. “Sa strane mora biti nešto gdje će učenici i profesori odložiti te stvari, jer ako s torbama idete kroz detektor metala, svaki će zvoniti. U svakoj torbi je ne znam što, ravnalo, šiljilo, nešto od metala. I sama torba ima neke metalne kopče. Znači, onda taj ciklus traži na svakoj poziciji možda tri, četiri, pet zaštitara. Kao što ih imate kad idete u zračnu luku ili kad ulazite u Gradsko poglavarstvo”, kazao je.

Takva razina sigurnosti, upozorava, postupno bi škole pretvorila u svojevrsne tvrđave. “Vi možete osigurati, ali morate od škola napraviti tvrđave. Onda morate okolo dignuti visoke ograde, možda s posebnim senzorima, čuvati da vam nitko ne preskoči. Onda morate imati ljude koji će, ako netko dođe s oružjem, moći reagirati. To jednostavno ne može jedan čovjek”, rekao je.

Kao primjer navodi Sjedinjene Američke Države, gdje u pojedinim kampusima postoje policajci, a napadi se događaju unatoč tome. “Situacija je toliko bolja da oni brže reagiraju, da spriječe možda veće zlo. Da umjesto jednog, dva ili tri mrtvih spriječe da ih bude 10 ili 15. Znači, ima svoju svrhu, kao i svaka sigurnost. Sa svakim dizanjem stupnja sigurnosti smanjujete rizike i uvijek važete između rizika i uloženih mjera”, objašnjava.

‘Detektor bi preventivno djelovao’

Unatoč svim problemima, smatra da bi detektori metala bili dobri kao mjera prevencije. “Detektor metala bi preventivno djelovao jer bi netko znao da mora proći tamo i vjerojatno bi spriječio ovakve situacije da netko lagano uđe i unese što god u školu. Onda bi to morao biti pravi napad odmah na toj kontrolnoj točki. Netko s oružjem morao bi doći i odmah pucati na zaštitare ili nekoga da bi mogao uopće ući“, rekao je.

Cvrtila smatra da bi se mnogo više trebalo ulagati u prevenciju, otkrivanje problema u obiteljima i školama te rad s djecom prije nego što dođe do nasilja. “Pitanje je trebamo li mi ići u tom smjeru pa pretvarati škole u tvrđave ili ići na ono što mislim da je ključni problem, odgoj djece. Preventivne mjere, ulazak u obitelji, detektiranje problema i u obitelji i u školi”, kazao je.

Posebno je kritičan prema funkcioniranju sustava socijalne skrbi. “Sada nemate nekoga tko se s obiteljima bavi. Socijalna skrb je tu, kako bih rekao, katastrofa. Nitko se s time ne bavi”, tvrdi Cvrtila.

Obiteljima se bavi policija

Prema njegovim riječima, policija je često jedina institucija koja na kraju intervenira, ali tada se radi o represivnom, a ne preventivnom djelovanju. “Jedini tko se bavi obiteljima je policija. Represivno, opet. Netko tamo nešto napravi, udari nekoga, dobije 5000 eura kazne i, ne znam, 20-30 dana za to. I što se time riješi? I onda ga poslije toga vratiš natrag”, kazao.

Tehnički je, kaže Cvrtila, moguće dodatno povećavati sigurnost. Moglo bi se postaviti više kontrolnih točaka, ograde i veći broj zaštitara. Kao ekstremniji primjer naveo je sigurnosne sustave kakvi postoje u Izraelu. “Za sve postoje rješenja, ali pitanje je je li nama takva situacija, je li toliki rizik da se treba sada u škole sve to unijeti. Ja mislim da treba ići preventivno, da se treba vidjeti i locirati probleme koji bi se na drugačiji način rješavali”, rekao je.

Cvrtila smatra da bi trebalo razmotriti i druge modele odgoja. Pritom je iznio tvrdnju da je pročitao kako se u dijelu škola u Velikoj Britaniji vraća “primjereno fizičko kažnjavanje“, naglasivši da bi takve informacije trebalo provjeriti i proučiti prije donošenja bilo kakvih zaključaka.

“Da netko to predloži kod nas, nastao bi kaos. Ja da sam u tom obrazovnom sustavu i socijalnoj skrbi, odmah bih poslao nekoga tamo da vidi je li to točno. Ako jest, kako, zašto, kakva su iskustva, na temelju kojih istraživanja se išlo u tu promjenu paradigme, vidjeti što to znači primjereno fizičko kažnjavanje”, kazao je.

Očekuje još incidenata

Na pitanje možemo li u budućnosti očekivati još ovakvih slučajeva, Cvrtila odgovara potvrdno. “Procjenom velikih brojeva, koliko škola ima, koliko ima učenika, koliko ima tih stvari, sigurno je za očekivati da će se još ovakvih incidenata događati. A u svjetlu ovih mjera kakve imamo, to je to”, rekao je.

Nakon ovakvog slučaja, smatra da bi u svakoj školi trebalo održati nekoliko edukacija o nasilju. “Treba razgovarati s tom djecom, pričati. Na tim razgovorima već možete locirati neke pojedince koji su skloni takvim rješenjima. To dobri psiholozi mogu zaključiti pa onda s njima dublje razgovarati. To jednostavno treba raditi”, smatra.

“Mislim da se u tom smjeru vrlo malo radi ili uopće ništa. Sad je bilo, prošlo, zaboravili smo. U školi gdje se to dogodilo sad će tamo biti tim psihologa, ali nije to samo ta škola. U cijeloj Hrvatskoj trebalo bi razgovarati o tome što se događa, zašto se to radi, kakve su posljedice i tako dalje”, rekao je.

Također, kaže Cvrtila, treba razmisliti i o kaznenopravnoj odgovornosti te djece. “Ako netko zna nekoga izbosti, ako zna nekoga upucati, onda zna, valjda, i odgovarati za to. Ako nabavi nož i svjesno ga ponese u školu ili pištolj ili nešto tako, onda ima svijesti za odgovornost. Ima više stvari koje treba pokrenuti”, zaključuje Cvrtila.