Dr. T. Sunić: Kako postati ustaša? (ili reductio ad hitlerum)

Reductio ad hitlerum

Kad god se u medijima pojavi članak o Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata, čitatelj se susreće s opisima u kojima se društvene pojave svode na parole o ustaštvu i fašizmu. Nedavne političke i medijske reakcije u Hrvatskoj i većem dijelu EU-a na ponašanje Hajdukovih navijača nakon pobjede nad nizozemskim Ajaxom izvučene su iz konteksta, što je nastavak više od osamdeset godina stare prakse prikazivanja Hrvata kao nepopravljivih fašista.

I nizozemski nogometni klub Ajax ima problematičnu simboliku. Nekadašnji stadion Ajaxa nalazio se u židovskoj četvrti Amsterdama i imao je velik broj židovskih navijača. Protivnički navijači počeli su koristiti ime Ajax kao antisemitski poklič, a Ajaxovi navijači kasnije su svoj filosemitski stav prihvatili kao dio svog identiteta. Pojmovni paradoks tim je veći jer je i samo ime Ajax uzeto od mitskog grčkog junaka koji nimalo ne odgovara biblijskoj židovskoj baštini, već označava poganskog mitskog europskog ratnika – nešto slično njemačkom mitskom heroju Siegfriedu iz srednjovjekovne epske Pjesme o Nibelunzima, koja je bila vrlo popularna u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj.

U europskoj politici sjećanja uočljiva je neravnoteža glede žrtava Drugog svjetskog rata. Dobiva se dojam da svaka strana vapi za svojim mrtvima, a ne više za svojim živima. Dok se u EU-u svako kritičko preispitivanje službenih brojki stradalih od fašista i njihovih saveznika u Drugom svjetskom ratu zakonski sankcionira ili medijski demonizira pod etiketom „revizionizma“, masovni zločini komunističkih režima ostaju po strani. Pitanje broja žrtava u logoru Jasenovac jasno ilustrira taj apsurd: nepostojanje forenzičkih istraživanja te drastična odstupanja u službenim procjenama između Zagreba i Beograda ukazuju na to da se povijesne brojke i dalje koriste kao propagandno oružje, a ne kao predmet znanstvene analize. Ako se antifašističke vladajuće garniture u Zagrebu i Beogradu ne mogu dogovoriti o stvarnom broju mrtvih u Jasenovcu, tko onda tu laže?

Slične se pojave uočavaju u hrvatskom pravosuđu. Pravosuđe u EU-u sve češće koristi neodređene i rastezljive fraze koje podsjećaju na jugokomunističke obrasce. Francuzi za takav komunistički i nerazumljiv govor imaju izraz „drveni jezik“ (la langue de bois), a Nijemci „betonski jezik“ (Betonsprache). U praksi to znači da se pod krinkom borbe protiv fašizma i poretka utemeljenog na poslijeratnim antifašističkim pravilima stvara prostor u kojem zakonodavna tijela i tužitelji mogu samovoljno definirati što je sloboda govora. To što najljepša ulica u srcu Opatije nosi ime Josipa Broza Tita nimalo ne smeta vladajućoj klasi u Banskim dvorima ili na Pantovčaku. Što, po logičnoj dedukciji, znači da je za vladajuću klasu u Hrvatskoj Tito i dalje simbol dobrote i poštenog vladara. Upada u oči da niti čelnici SDSS-a, ali niti većina političara iz SDP-a i Možemo, nikada nisu bili na komemoraciji u Teznom ili Bleiburgu – što ujedno govori što oni misle o Hrvatskoj. Korištenje pravnih optužbi u slučaju Hajdukovih navijača, stvara opasni presedan prema kojem će sve hrvatske konzervativne skupine i intelektualci doći na metu post-filo-komunističkog pravosuđa – slično Kaznenom zakonu u bivšoj Jugoslaviji.

Iza takvog medijsko-pravnog pristupa prema Hajdukovim navijačima stoji hrvatska birokratska inercija i duboka servilnost prema ukazima iz Bruxellesa. Kako bi opravdale represivne mehanizme, državne institucije i mediji u Hrvatskoj moraju neprestano održavati lekcije o opasnosti od desnog ili ustašoidnog ekstremizma, bilo da je riječ o pjevaču Thompsonu ili nogometnim klubovima BBB i Torcidi. Istovremeno se uočava dvostruki kriterij u kojem se rasprave o komunističkim zločinima izbjegavaju, dok svaka tema vezana uz žrtve komunizma u Jugoslaviji prelazi samo u puki molitveni i klečateljski folklor. Na prostoru Hrvatske dodatni apsurd leži u tome što su bivši komunistički aparatčici i njihovi sljedbenici usvojili moderni globalistički i antifašistički govor kako bi bolje prikrili vlastitu odgovornost za bivše jugokomunističke likvidacije i represiju. A što onda očekivati od Hajdukovih navijača?

Europska i hrvatska povijest nisu crno-bijele i ne mogu se svesti na jednostavne ideološke formule. Danas su pojmovi poput fašizma i nacizma u potpunosti izgubili svoje izvorno znanstveno značenje te se uglavnom koriste kao sredstvo političke diskvalifikacije protivnika. I Staljin je svog protivnika, čelnika komunističke revolucije u Rusiji, koji je bio židovskoga podrijetla, L. Bronsteina-Trockoga, prozivao da je „fašistički agent“; i ranog hrvatskog komunista Andriju Hebranga jugokomunistički režim prozvao je „ustaškim agentom“; i brojni ljevičari u Americi i EU-u prozivaju premijera Izraela B. Netanyahua „fašistom“. I predsjednika Franju Tuđmana, početkom raspada Jugoslavije (1990. – 1994.), vodeći dnevnici i tjednici poput utjecajnog njemačkog tjednika Der Spiegel ili važnog američkog dnevnika The New York Times (22. 4.1993.) prozivali su da je i „revizionist“,  „antisemit“, i „ultradesničar“. Znači, po toj deduktivnoj logici i vladajuća klasa u Hrvatskoj trebala bi zabraniti ime Franjo Tuđman – na kojeg se ona danas zdušno poziva.

Umjesto nametanja medijskog novogovora, selektivnog pravosuđa i birokratskih fraza, u proučavanju povijesti i društvenih procesa treba pristupati uz ujednačene kriterije i potpunu slobodu znanstvenog istraživanja. Pod uvjetom da ljevica danas-sutra dođe na vlast u Hrvatskoj, za očekivati je trenutačno rasulo državnog aparata. Ali griješe i mnogi hrvatski desničari kada tvrde da su komunisti samo progonili svoje protivnike i tzv. klerofašiste. Njihovi pravi i prvi protivnici oduvijek su bili oni sami sebi. U Hrvatskoj je svima promakao jedan sporedni događaj u njemačkom gradu Leipzigu, 17. siječnja 2026. Ljevičarske frakcije su se međusono fizički potukle i razotkrile su svoju ideološku shizofreniju: skupine ljevičara mahale su palestinskim zastavama nasuprot skupini ljevičara koji su mahali izraelskim zastavama. Zapletena u vlastite sektaške kletve, moderna antifa-ljevica u Europi, Americi i Hrvatskoj pretvorila se u pokret koji u vlastitim redovima pokazuje netoleranciju, dogmatizam i nesposobnost za politički dijalog. No čitava povijest europske ljevice prožeta je međusobnim masovnim likvidacijama: od Španjolske 1936., do čistki u Sovjetskom Savezu 1936., a konačno i u raspadu Jugoslavije 1991. –  čiji su čelnici u velikoj većini bili bivši drugovi i drugarice u Zagrebu i Beogradu.