Mogu li građani prestići stranke?

Uoči prosvjeda koji će se u subotu održati u Zagrebu sa zahtjevom za najhitniju moguću sanaciju odlagališta nelegalnog opasnog otpada u Gospiću, tema se već ispolitizirala do maksimuma. Dio ujedinjene opozicije traži opoziciju Vlade, vladajući odgovaraju »žurnom i prioritetnom sanacijom« te uvođenjem drakonskih kazni za ekocid, a apelirali su građanskih aktivista iz Gospića o tome da političari zaobiđu skup jer mikrofoni neće biti njihovi, već su prvog dana pali u vodu jer je prosvjed postao ultimativna politička tema i, očito, bit će pozornica za sve moguće političke aktere iz reda opozicije.

Tako je Gospić odavno prestao biti samo priča o otpadu. U trenutku kada će se 5. rujna u Zagrebu okupiti građani, aktivisti i ekološke udruge, a oko istog slučaja počinju sudjelovati SDP, Možemo i Most, pitanje više nije samo što se događa s otpadom u Gospiću. Pitanje je što se događa s hrvatskom politikom.

Jer Gospić je proizveo nešto što se u hrvatskoj politici rijetko događa: oko konkretnog problema počeli su se susretati ljudi koji se inače nalaze na suprotnim stranama političkog spektra. Ljevica i desnica ne slažu se ni oko povijesti, ni oko svjetonazora, ni oko toga kako bi Hrvatska trebala izgledati. Ali kada je riječ o pitanju tko je odgovoran za ono što se događa s otpadom, ta razlika odjednom postaje manje važna.

Upravo zato je Gospić politički zanimljiv. SDP, Možemo i Most možda ne stvaraju nikakvu novu koaliciju, i bilo bi prerano tako nešto tvrditi. Ali pokazuju da postoji mogućnost suradnje oko tema koje nadilaze klasičnu podjelu lijevo-desno. I upravo tu nastaje problem za vlast. Jer ako se jedna lokalna priča pretvori u nacionalno pitanje, više nije dovoljno odgovoriti političkom pripadnošću onih koji prosvjeduju. To je samo najlakši način da se izbjegne odgovor na ono što bi trebalo biti najjednostavnije pitanje: tko je bio odgovoran, tko je znao, kada je znao i zašto nije reagirao?

Posebno je zanimljivo što se s druge strane pojavljuje i poziv na bojkot, uz pokušaj da se cijela priča prevede u poznati hrvatski jezik rovova: naši protiv njihovih, »lijevi« protiv »desnih«, ili ono poznato – mi ili oni. Kao da je nemoguće zamisliti da netko može istovremeno biti protiv korupcije, protiv pogodovanja i zaštite okoliša, bez obzira na to kojoj strani pripada. To je možda i najveća specifična težina ove priče. Jer, neće 5. rujna biti važno samo koliko će ljudi doći na prosvjed. Puno je važnije hoće li se dogoditi ono čega se hrvatske političke elite tradicionalno najviše boje – da će građani oko konkretnog problema preskočiti stranačke barijere. Sada će se testirati mogu li političke stranke početi raditi ono što od njih građani odavno traže – surađivati.

Bilo bi zanimljivo vidjeti može li se hrvatska politika možda početi mijenjati iz baze, a ne iz stranačkih centrala. I da pitanje odgovornosti postane važnije od pitanja političkog identiteta. Jer možda će se na kraju pokazati da je najveći problem za one koji vladaju nije kada se protiv njih okupeljevica ili desnica. Najveći je problem kada se oko konkretnog pitanja počnu okupljati – građani. Ne, postoji i loša vijest za one koji se nadaju da je ovo neki »revolucionarni« događaj.

Prvo, ovo je tek jedna od ekoloških priča s opasnim otpadom u Hrvatskoj – ima ih iu Pazinu, Benkovcu, na nižoj lokaciji. To automatski umanjuje značaj »jednog Gospića«. A u Hrvatskoj svaka priča tako kratko živi. Druge, slične afere postoje upravo u mjestima gdje su stranke opore na vlasti – slučaj Zagreba ili Pazine to potkrepljuju. I treće, povezivanje SDP-a, Možemo i Mosta možda može biti plan stranačkih centrala – ali što će na to reći njihovi birači, to još uvijek ne znamo i ne možemo pretpostaviti. Spojiti Sandru Benčić i Marina Miletića u jednu rečenicu, a kamoli koaliciju, gotovo je nemoguće. I posljednje, sve ovo samo je oduzimanje građanskim aktivistima njihove pažnje kod građana – opet će se iz vida izgubiti bit, a ostati dojam političke nadgradnje koja će možda biti u korist političkih aktera, ali što je s aktivistima koji u Gospiću žive?! Oni u ovo sigurno nisu ušli da bi Benčić, Hajdaš-Dončić i Miletić postali dobri prijatelji.