OD CETINJA DO ZADRA (II)

Piše: Božidar Proročić, književnik

U kasnim poslijepodnevnim satima stigli smo u Zadar i smjestili se u Ulici braće Vranjana. Već na prvi pogled privukle su nas stare gradske zidine, brojne crkve i obala kojoj smo se radovali još tijekom putovanja. Sada je sve bilo blizu, nadohvat koraka, a preostalu dnevnu svjetlost trebalo je sačuvati za prvu šetnju. Naš smještaj podsjećao je na stara benediktinska konačišta. Njegova jednostavnost i mir prijali su nam nakon dugog puta. Bilo je nečeg mističnog u tom prvom predahu, u trenutku kada odložite stvari i shvatite da ste stigli u grad o kojem ste toliko čitali, a koji sada možete upoznati vlastitim korakom.

A Zadar je imao toliko toga za reći. Želio sam krenuti u obilazak rano ujutro jer nas je u podne u zadarskom ogranku Matice hrvatske očekivao program „S Mirom u Matici u podne”, posvećen 75. rođendanu Radomira-Mire Jurića. Radovao sam se i susretu s dragim prijateljem, jezikoslovcem i znanstvenikom dr. Domagojem Vidovićem. Trebalo je pronaći vremena za sve što me dovelo u ovaj grad, za prijatelje i za mjesta koja sam odavno želio vidjeti. Posebno sam želio obići crkvu Gospe od Zdravlja, gdje je, prema vlastitoj želji, pokopan Vicko Zmajević, znameniti Peraštanin, pisac i nekadašnji barski nadbiskup. U Zadru je nadbiskupsku službu obavljao od 1713. do smrti 1745. godine. Zauzimao se za obrazovanje svećenstva i glagoljašku tradiciju, podigao sjemenište, koje je otvoreno nakon njegove smrti, i pomogao doseljavanje albanskog stanovništva iz krajeva uz Skadarsko jezero, čime je nastalo naselje Arbanasi. Zbog njega je ta crkva imala posebno mjesto u mojem planu obilaska. Želio sam zastati kraj njegova groba i razmisliti o životnom putu koji je povezao Perast, Bar i Zadar. Putujući iz Crne Gore, nosio sam i želju da upoznam ono što su ljudi iz naših krajeva stvarali daleko od mjesta svojega rođenja.

Jutro je bilo sunčano, u bojama mora i svijetlog kamena, s mirisom soli u zraku. Kavu sa Zvonkom Dekovićem i dr. Domagojem Vidovićem popio sam na brzinu, a zatim krenuo u svoju šetnju Zadrom. U deset sati očekivao nas je obilazak s iznimnom turističkom vodičkinjom Vlatkom Pehar, a do tada sam želio malo sam istraživati, zastajući ondje gdje bi me privukli prizor, razgovor ili znatiželja. Koračao sam uskim ulicama, popločanima kamenim pločama koje su nebrojeni ljudski koraci izglačali gotovo do sjaja. Posvuda turisti, gosti i ljudi koji su već završavali jutarnje obveze. Netko zastaje pred crkvom, netko razgleda pročelja, a drugi se provlače između prolaznika i nastavljaju svojim poslom. Meni se pogled zadržavao na kamenu pod nogama, na njegovim neravninama i uglačanim površinama.

Pogled mi se zaustavljao i na pločama s nazivima ulica. Mnoge su nosile imena pjesnika, književnika i dobrotvora. U tome sam prepoznao odnos Zadra prema kulturi i zahvalnost ljudima koji su svojim djelom zadužili zajednicu. Njihova imena ovdje pripadaju svakodnevici: izgovaraju se kada se dogovara susret, traži nečija kuća ili prolazniku objašnjava put. U rasporedu zadarskih ulica još se prepoznaje rimski red. Decumanus, uzdužni pravac antičkog grada, prati današnja Široka ulica, čuvena Kalelarga, dok pravcem poprečnog carda prolazi Ulica Šimuna Kožičića-Benje. I nakon toliko promjena grad je sačuvao osnovne poteze svoje antičke ulične mreže. Hodajući tim pravcima, pokušavao sam zamisliti koliko se različitih života odvijalo na tako malom prostoru.

Zadar je kroz povijest bio na meti osvajača, izložen opsadama, razaranjima i smjenama vlasti. Ipak, njegovi su ga stanovnici iznova podizali i nastavljali živjeti u njemu. Liburnska baština, rimski urbanizam, bizantski i srednjovjekovni hrvatski povijesni kontekst, mletačko graditeljstvo te poslije francuski i austrijski utjecaji oblikovali su njegov izgled i način života. O svemu tome moglo se čitati, ali sada mi je bilo važno taj prostor proći pješice i osjetiti udaljenost između zidina, crkava, trgova i mora.

Stigao sam i do tržnice, živopisne zadarske pjace. Na tezgama zelenje, blitva i češnjak. Kupci biraju, prodavači razgovaraju s njima, netko se raspituje za cijenu, a netko zastaje samo kako bi pozdravio poznanika. Ribarnica mi je posebno privukla pozornost, s izloženom ribom i razgovorima koji su se isprepletali preko prodajnih pultova. Mirisi povrća, ribe i obližnjeg mora miješali su se u toj jutarnjoj vrevi. Zadržao sam se promatrajući kako grad nabavlja ručak, razmjenjuje novosti i započinje dan.

Nastavljajući šetnju, zaustavio sam jednog prolaznika kako bih ga upitao gdje se nalazi crkva Gospe od Zdravlja, u kojoj je pokopan nadbiskup Vicko Zmajević. Čovjek je ljubazno zastao i počeo mi objašnjavati put. Upoznali smo se. Bio je to Igor Čupahin, dugogodišnji turistički djelatnik i nekadašnji direktor predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Amsterdamu. Kada sam spomenuo da dolazim s Cetinja, razgovor se nastavio. Ispričao mi je da je često dolazio u moj grad i da poznaje ljude iz Turističke organizacije Cetinja, među njima i njezina nekadašnjeg direktora Oskara Hutera. Ubrzo smo otkrili i zajedničke prijatelje. Razveselila me ta neočekivana bliskost. Igor je bio prijatan i neposredan sugovornik, spreman odvojiti vrijeme i potanko mi objasniti gdje se crkva nalazi. Zahvalio sam mu i nastavio prema Gospi od Zdravlja. U mislima su mi još bila imena naših zajedničkih prijatelja, izgovorena usred zadarske ulice.

Polako obilazeći stare gradske ulice, stigao sam do crkve Gospe od Zdravlja, na sjevernom dijelu zadarskog poluotoka, na kraju Ulice Jurja Bijankinija. Oko nje se prostire uređen park, nedaleko od Trga tri bunara i Arsenala. Nakon uskih kamenih prolaza, taj prostor otvoren prema zelenilu prijao je pogledu. Vrata crkve već su bila otvorena. Ušao sam tiho. Unutra su bila samo dva vjernika, zadubljena u molitvu. Nastojеći da ne narušim njihovu tišinu, prišao sam oltarskom prostoru. Kroz zaključanu kovanu ogradu ugledao sam grob Vicka Zmajevića. Tu počiva Peraštanin čije sam tragove želio pronaći u Zadru. Pred njegovim grobom razmišljao sam o odgovornosti koju nosimo prema vlastitom imenu. U mislima su mi se vratile riječi koje je Zmajević 1713. godine uputio bratu Matiji: „Gospodaru kome služite dugujete život, ali samom sebi dugujete čast.”

Zadržao sam se na posljednjim riječima. Dužnosti nas mogu odvesti daleko od mjesta rođenja, među druge ljude i njihove interese, ali nas ne oslobađaju odgovornosti za vlastite postupke. Pred njegovim počivalištem ta mi je misao bila osobito bliska.

Crkva mi se učinila skromnom i lijepom, skladnom u svojim malim dimenzijama. Poznata i kao Gospa od Kaštela, svoje okruglo svetište čuva još od 16. stoljeća, dok su lađa i zvonik dograđeni početkom 18. stoljeća. Zmajević je pomagao njezino uređenje, a 1725. godine dao je urediti kapelu za Gospinu sliku. Darovao joj je i oltare svetog Filipa Nerija i svetog Franje Asiškog. Njegovim je zalaganjem svetište 1736. godine pripojeno Lateranskoj bazilici u Rimu. Kada je 1745. godine umro, ondje je pokopan. Na kovanoj ogradi pred kojom sam stajao nalazi se njegov grb. Uz ovu se crkvu veže i slika Bogorodice s Djetetom, Gospa od Kaštela, koju je 1447. godine naslikao Blaž Jurjev Trogiranin, potpisavši se kao Blaž Zadranin. Original se danas čuva u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, dok se u crkvi nalazi njegova kopija. Uz svetište se prenosi i predanje o izbavljenju grada od opasnosti nakon udara groma u Arsenal 1752. godine. Vjernici su spas pripisivali Gospinu zagovoru, a zahvalnost iskazivali procesijama i dijeljenjem fritula.

Početkom 20. stoljeća u ovoj je crkvi služio i sveti Leopold Bogdan Mandić. Potom je došao rat. U bombardiranju Zadra tijekom Drugog svjetskog rata srušen je prednji dio crkve, dok su okruglo svetište i zvonik sačuvani. Lađa je obnovljena 1990. godine prema starim nacrtima. Gledajući oltar i kovanu pregradu, pomislio sam koliko je pažnje i truda bilo potrebno da se ovo mjesto ponovno osposobi za molitvu. Dvoje ljudi koje sam zatekao unutra i dalje se molilo. Bilo mi je drago što sam mogao zastati upravo ondje. Nakon izlaska zadržao sam se u zelenilu parka Gospe od Zdravlja. Među drvećem su raspoređene biste znamenitih ljudi zadarske prošlosti, rad kipara Ratka Petrića. Tu su, među ostalima, biste Šime Budinića, Brne Karnarutića, Šimuna Kožičića Benje, Andrije Medulića, Ante Kuzmanića, Mihovila Pavlinovića i fra Dragutina Parčića. Zastajao sam pred imenima: neka sam prepoznavao, a o ljudima kojima pripadaju poželio sam saznati više. Ponovno sam pomislio na nazive zadarskih ulica. I ovdje je bilo vidljivo koliko prostora grad daje svojim književnicima, umjetnicima, znanstvenicima i dobrotvorima. Njihova imena prate svakodnevno kretanje stanovnika, od ulice do trga, od škole do parka. Došao sam pronaći grob jednog Peraštanina, a iz parka sam izašao s još nekoliko imena koja je trebalo zapamtiti.

Misli su mi se zatim vratile vezama Zadra i Crne Gore. O njima piše dr. Radomir (Miro) Jurić u radu „Zadar i Lovćen”, objavljenom u časopisu „Matica”, u broju 100, u zimu 2024. godine. Njegov tekst podsjeća na to koliko su te veze održavali pojedinci svojim znanjem i ustrajnim radom.

Kako piše Jurić, crnogorski znanstvenik Jevto Milović, dugogodišnji profesor u Zadru, sa suradnicima je prepisao 8.203 arhivska dokumenta važna za proučavanje Njegoša i crnogorske povijesti. Govoreći o poštovanju prema pjesniku i njegovoj zemlji, Jurić piše „o kultu Njegoša i Crne Gore u Dalmaciji”. Podsjeća i na Đorđija Savova Petrovića Njegoša, Njegoševa rođaka i nekadašnjeg predsjednika crnogorskog Senata. Od 1857. godine živio je u Zadru kao politički emigrant, a počiva na starom pravoslavnom dijelu Gradskog groblja. Opisujući loše stanje njegova groba u radu iz 2024. godine, Jurić upućuje poziv: „Zajedničkim snagama s hrvatske i crnogorske strane treba ga u cijelosti obnoviti.”

Jurić navodi i doprinos zadarskih arhitekata Srđana Ćulića, Nika Jakovčeva, Slavka Šimatovića i Berislava Petravića projektiranju Njegoševa mauzoleja. Zadarsko projektantsko poduzeće Donat razradilo je glavni projekt i detalje, osim rasvjete. Podsjeća i na podršku Jurja Biankinija mladom Ivanu Meštroviću. Čitajući o tim ljudima, Zadar mi je postajao bliži i kroz ono što poznajem s Cetinja i Lovćena. Pomislio sam na Milovića nad arhivskim dokumentima, na arhitekte nad nacrtima mauzoleja i na Jurićev poziv da se obnovi jedan grob. Nakon obilaska Zmajevićeva počivališta, taj sam poziv doživio sasvim neposredno. Netko mora pronaći dokument, pročitati ime, sačuvati nacrt i pobrinuti se za grob. O takvim poslovima ovisi koliko ćemo znati o ljudima koji su nas povezivali.

Nakon jutarnje šetnje i samostalnog istraživanja Zadra ubrzanim sam korakom došao pred Arheološki muzej, gdje me ljubazno dočekala Vlatka Pehar. Približavalo se deset sati, vrijeme dogovoreno za zajednički obilazak. Okupila se manja skupina gostiju iz Crne Gore, Hrvatske i Slovenije, spremna da uz njezino vodstvo upozna grad. Vlatka je članica zadarskog Društva turističkih vodiča „Donat”, a posjetitelje vodi i na engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Na Danima hrvatskog turizma 2023. godine dobila je nacionalno priznanje za najboljeg turističkog vodiča u okviru nagrade „Čovjek, ključ uspjeha”. Njezino poznavanje grada i srdačnost dali su obilasku posebnu vrijednost. Uz nju je bilo lakše povezati građevine, imena i događaje koje sam tijekom jutra tek počeo otkrivati.

Najprije smo obišli crkvu svetog Donata. Njezina velika kružna građevina odmah privlači pogled, osobito kada joj se priđe preko prostora rimskog Foruma. Podignuta početkom 9. stoljeća, prvotno je bila posvećena Svetom Trojstvu. Današnje ime nosi od 15. stoljeća, po biskupu Donatu, kojem predanje pripisuje njezinu gradnju. U njezine su temelje ugrađeni dijelovi antičkih stupova, kamenih greda i drugih rimskih građevinskih elemenata. Ondje se može neposredno vidjeti kako je kamen starijega grada upotrijebljen za podizanje novog svetišta.

Zaobljeni zidovi, visoke apside i galerija daju Svetom Donatu izgled koji se lako pamti. U unutrašnjosti su, nakon uklanjanja kasnijeg poda, otkrivene ploče antičkog Foruma. Zbog iznimne akustike ovaj se prostor već desetljećima koristi za koncerte. Poželio sam ga jednom doživjeti i tako, uz glazbu koja bi ispunila njegovu kružnu unutrašnjost. U blizini se uzdiže sačuvani antički stup, poznat kao Stup srama. Njegova je prva namjena bila vezana uz rimski Forum, dok je u srednjem vijeku postao mjesto javnog kažnjavanja i ponižavanja. Kao takav zabilježen je i u zadarskom statutu. Zastao sam pred njim, razmišljajući o ljudima koji su ondje bili izloženi pogledima okupljenih. Ime stupa sačuvalo je uspomenu na kaznu, dok su imena mnogih kažnjenih ostala zaboravljena.

Priču o antičkom Zadru dopunjuje i njegov rimski akvadukt. Voda je do tadašnjeg Jadera stizala s izvora Biba, iznad mjesta Vrana, trasom dugom oko četrdeset kilometara. Postojao je i kraći dovod s izvorišta Botina. Takav je sustav zahtijevao precizna mjerenja, poznavanje terena i veliko graditeljsko umijeće. Dio akvadukta Biba–Jader sačuvan je izvan starog Poluotoka, u današnjoj Ulici Ivana Zadranina, na Bulevaru. Među stambenim zgradama nalazi se gotovo šezdeset metara njegove konstrukcije. Uz ostatke trgova i svetišta taj vodovod približava svakodnevne potrebe ljudi koji su živjeli u antičkom gradu.

Od Foruma smo nastavili prema pravoslavnoj crkvi svetog Ilije, podignutoj na prostoru nekadašnjeg rimskog Kapitolija, nedaleko od katedrale svete Stošije. Na ovom je mjestu postojala srednjovjekovna katolička crkva istog imena, koja je 1548. godine ustupljena pravoslavnoj grčkoj zajednici. S porastom broja vjernika javila se potreba za većim hramom. Zidovi i krov današnje crkve završeni su 1773. godine, dok je njezino uređenje nastavljeno početkom 19. stoljeća.

Njezin kasnobarokni izgled upotpunjuje zvonik iz 1754. godine, s osmerokutnim završetkom i piramidalnim vrhom. U unutrašnjosti se ističe mramorni ikonostas, na kojem je slikar Mihailo Speranca s Krfa završio svoj rad 1811. godine. Uz crkvu se nalazi riznica s ikonama, starim rukopisnim i tiskanim bogoslužnim knjigama, križevima i drugim liturgijskim predmetima. Zbirka obuhvaća djela različitih slikarskih tradicija, među kojima su grčka, italo-kretska i ruska. Sudbina riznice pokazuje koliko je njezino očuvanje bilo teško. U ratnim okolnostima 1991. godine dio je umjetnina sklonjen i zazidan radi zaštite. Nakon dugog zatvaranja i višegodišnje restauracije riznica je ponovno otvorena za javnost 17. svibnja 2013. godine. Pomislio sam na trud ljudi koji su te predmete izrađivali, darivali i čuvali, a potom i na strpljenje restauratora koji su oštećenim djelima vraćali čitljivost i ljepotu.

Na drugoj strani Foruma nalazi se crkva svete Marije s benediktinskim samostanom, koji je 1066. godine osnovala zadarska plemkinja Čika. Velika trobrodna crkva podignuta je 1091. godine. Ovaj je kompleks poznat i po romaničkom zvoniku i Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti, koju mnogi prepoznaju po nazivu „Zlato i srebro Zadra”. Ondje se čuvaju relikvijari, slike i drugi predmeti nastajali od 8. do 18. stoljeća. Pred samostanom sam razmišljao i o dugom, strpljivom radu benediktinki na očuvanju zadarske kulturne baštine.

Posebno me privuklo pročelje katedrale svete Stošije. Pogled mi se zaustavio na velikoj rozeti, a zatim na manjoj, postavljenoj iznad nje. Donja je romanička, iz 12. odnosno 13. stoljeća, dok je gornja gotička, djelo Petra Matejeva iz Šibenika iz 1388. godine. Tri portala i nizovi malih lukova raspoređenih po pročelju pozivali su da zastanem i pažljivije pogledam način na koji je kamen obrađen. Fotografijom sam želio sačuvati i cjelinu pročelja i pojedinosti koje se u prolazu lako previde.

Potom smo krenuli prema obali i Morskim orguljama. Nakon obilaska crkava i kamenih ostataka Foruma pažnju nam je privukao zvuk koji je dopirao iz stepenica uz more. Morske orgulje djelo su arhitekta Nikole Bašića. Duž gotovo sedamdeset metara obale ugrađeno je trideset pet cijevi različitih duljina, promjera i nagiba. Valovi potiskuju zrak kroz njih i stvaraju tonove čija se snaga i trajanje mijenjaju s kretanjem mora. Zadržao sam se osluškujući. Pokušavao sam povezati dolazak vala sa zvukom koji bi se potom razlio iz kamenih otvora. Tonovi su se isprepletali, povremeno jačali, a zatim se stišavali. Bilo je nečeg privlačnog u toj nepredvidivosti. Svaki novi val mijenjao je ono što smo slušali i zadržavao nas još malo uz obalu.

Po povratku prema Forumu odlučio sam se popeti na zvonik katedrale svete Stošije, koji se uzdiže neposredno uz Svetog Donata. Visok je pedeset šest metara. Njegova gradnja započela je u 15. stoljeću, a dovršen je 1894. godine prema projektu engleskog arhitekta Thomasa Grahama Jacksona. Na vrhu se nalazi skulptura anđela koja se okreće prema smjeru vjetra. Stepenicu po stepenicu popeo sam se do vidikovca. Preda mnom se otvorio pogled na zadarske krovove, Forum i more. Odozgo sam lakše povezivao mjesta kroz koja smo prošli. Prepoznavao sam pravce ulica, položaje crkava i otvorene trgove među zbijenim kućama. Sveti Donat, kojem smo maločas prilazili sa zemlje, sada se mogao sagledati iz drugog kuta, sa svojim zaobljenim zidovima i krovom. Zadržao sam pogled na tom dijelu grada, pokušavajući među krovovima pronaći i put kojim sam rano ujutro krenuo u samostalni obilazak.

Kod Morskih orgulja zastao sam kako bih još malo oslušnuo tonove koji su dopirali ispod kamenih stepenica. Sa svakim valom zvuk se mijenjao, čas je bio dublji i snažniji, a čas jedva čujan. Morske orgulje osmislio je zadarski arhitekt Nikola Bašić. Ispod kamenih stepenica ugrađen je sustav od trideset pet cijevi kroz koje valovi potiskuju zrak i stvaraju tonove. Tako je obala dobila instrument čiji zvuk ovisi o kretanju mora. Promatrao sam vodu i pokušavao njezin dolazak do stepenica povezati s onim što čujem. Želio sam zapamtiti taj zvuk jer ga fotografija ne može prenijeti.

Među brojnim posjetiteljima zadarske obale ponovno sam sreo svoje drage Cetinjane, Predraga Peđu Malbašu i Ivicu Vukmirovića. Razveselio sam se njihovim poznatim licima. Bilo mi je drago što dijelimo ovaj boravak i što nas je u Zadru okupilo poštovanje prema istom čovjeku. Vrijeme je brzo prolazilo. Približavalo se podne, vrijeme početka svečanosti „S Mirom u Matici u podne”, priređene 15. listopada 2026. godine u čast 75. rođendana dr. Radomira-Mire Jurića. U dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru, u Ulici Don Ive Prodana 1, okupili su se njegovi suradnici i prijatelji. Bilo je zadovoljstvo slušati znanstvenike, književnike i kulturne djelatnike koji su govorili o Jurićevu radu, zajedničkim istraživanjima i godinama prijateljstva. Kroz njihova obraćanja upoznavao sam i one strane njegove ličnosti koje je teško pronaći u bibliografijama i stručnim biografijama. Uspomene na zajedničke poslove, razgovore i susrete približavale su nam čovjeka kojem je toga dana bila posvećena sva pažnja.

Osjetio sam poseban ponos kada su Malbaša i Vukmirović, kao predstavnici Narodnog muzeja Crne Gore, uručili Juriću priznanje za doprinos crnogorskoj muzeologiji. Gledajući svoje Cetinjane, pomislio sam koliko znači kada zahvalnost dobije ovakav javni izraz. Njihova prisutnost i priznanje koje su donijeli svjedočili su o poštovanju prema čovjeku koji je svoje znanje i vrijeme posvećivao i našoj kulturnoj baštini.

Dok su se nizala obraćanja, u mislima su mi se vraćale slike jutarnjeg Zadra: grob Vicka Zmajevića, uski kameni prolazi, lica među bistama, rozete Svete Stošije, pogled sa zvonika i zvuk Morskih orgulja. Toliko je toga stalo u nekoliko sati, a ipak sam imao osjećaj da sam ljepotu grada tek dotaknuo vrhovima prstiju. Mnogo sam toga vidio, ali za upoznavanje su mi nedostajali još dani, razgovori i mirnije šetnje.

Uz sjećanje na tu jutarnju svjetlost pristaju stihovi zadarskog pjesnika Jurja Barakovića iz „Vile Slovinke”:

Sunce mi se diči zrakom,
a misec je svital mrakom.

Po završetku jubileja trebalo je polako krenuti. Čekao nas je dug put prema Tivtu i Donjoj Lastvi, a mene potom i put prema Cetinju. Uspio sam kupiti nekoliko lijepih suvenira, želeći uz fotografije ponijeti i nešto što će me, kada se vratim kući, podsjećati na ovaj boravak. Dok sam ih birao, već sam razmišljao o mjestima za koja ovoga puta nije bilo dovoljno vremena.

Zadar će živjeti u mojem sjećanju sa svojim morem, ulicama i crkvama, dragim ljudima, toplim dočekom i iskrenim osmijesima. Pamtit ću ljubaznost prolaznika koji je zastao kako bi mi pokazao put, Vlatkino vođenje kroz grad, susret s Cetinjanima na obali i prijatelje s kojima sam dijelio radost Jurićeva jubileja. Uz slike grada ostat će i glasovi ljudi koje sam u njemu susreo. Razmišljat ću i o našim ljudima koji su u Zadru živjeli, radili, stvarali i istraživali, kao i o Zadranima koji su dio svojega znanja i stvaralaštva utkali u Crnu Goru. Njihove knjige, istraživanja, građevine i prijateljstva zaslužuju da im se vraćamo i da o njima pišemo. Ovoga puta neke sam od tih veza upoznao neposrednije. Zbog njih mi je Zadar postao bliži, a želja da mu se vratim još snažnija.

Sljedeći put ostat ću dulje. Ulicama kojima sam sada žurio želim proći polako. Želim zastati pred još kojom knjigom, slikom i imenom, saslušati još neku priču i ostaviti više vremena za razgovore. Želim i ponovno sjesti uz Morske orgulje, bez gledanja na sat.

Siguran sam da ću se vratiti. Do tada ću, uz svoje uspomene, ponijeti i Barakovićevu pohvalu gradu:

od mudrosti prez dna riko!
Zadre grade, naša diko!

Do ponovnog susreta, Zadre.