17. listopada 1991. Zločini agresorske vojske (Baranja) – srpski vojnici mučili i ubili oca i tri sina obitelji Čičak

Vrlo je mali broj srpskih zločinaca završio pred sudom, au Hrvatskoj se takvi slučajevi mogu nabrojati na prste jedne ruke. Tako da uhićenja u Negoslavcima prije koji dan hrvatski narod doživljava ravnodušno je nepovjerenjem.

Zločin nad baranjskom obitelji Čičak, ocem i tri sina koji su prije toga zvjerski mučeni i masakrirani, samo je dio niza zločina koje je srpska vojska počinila na okupiranom teritoriju gdje nije bilo ratnih djelovanja. Za vrijeme okupacije Baranje Srbi su ubili preko 200 civila, od kojih nekoliko kompletnih obitelji.

Naime, i ovaj slučaj, kao i ubojstvo stare majke i tri sina u Perušiću, izmakao je iz ruke hrvatskoga pravosuđa premda se zločin dogodio u Hrvatskoj. Presudom Višeg suda u Beogradu od 19. lipnja 2012. godine prvooptuženi Vukšić osuđen je na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, Slobodan Strigić na 10, Branko Hrnjak na 5, a Velimir Bertić na kaznu od jedne godine i šest mjeseci zatvora.

Ne, u lipnju 2013. Apelacijski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na optužene Zorana Vukšića, Slobodana Strigića i Branka Hrnjaka i oni su oslobođeni. Potvrđena je presuda samo Velimiru Bertiću koji je pravomoćno osuđen samo na godinu i šest mjeseci zatvora.

Tako slučajevi masovnih ubojstava Hrvata u Srbiji postaju predmetom poruge prema žrtvama, a DORH i država Hrvatska ništa ne čine da ti slučajevi budu predani pod hrvatsku jurisdikciju.

Na napuštenoj farmi Sudaraš nedaleko od Belog Manastira baranjski Srbi su 17. listopada 1991.  ubili  50-godišnjeg oca Vinka Čička i njegova tri sina: 27-godišnjeg Ivana, 25-godišnjeg Antu i 23-godišnjeg Matu.  Prije toga su ih toliko mučili i unakazili da su članovi obitelji zabranili otvoriti ljesove, piše  hkv.hr

Puno je tekstova u posljednjem desetljeću napisano o teškom i krvavom putu hrvatskoga naroda do toliko željene slobode i sanjane vlastite države. Koliko god apsurdno zvučalo, što je svojevrsni fenomen čak iu svjetskim razmjerima, u njima već dosta dugo prevladavaju sadržaji koji ne budu ponos nego sramota, ne ističu svijetle nego isključivo mračne primjere, ne vrednuju novu stvarnost nego žale za prošlim vremenima, obezvređuju branitelje a ne diraju agresora, prešućuju vlastite žrtve a veličaju tuđe.

I pomalo neobično pitanje: Kako u tom patološko-mazohističkom ozračju koje prevladava u Hrvatskoj, zasvirati na bisernici onako tiho i polagano, iz duše, »pizzicato«, notu po notu, melankolični stih: »Teci rijeko Dravo, Dunav silni teci i istinu svijeta«. . o Baranji reci”? Teško, danas gotovo nemoguće, jer riječ je o prilično različitim odnosima prema stvarnosti i ljudskoj patnji, s jedne strane političko-medijskih moćnika, kao i s druge strane tamburice.

Naime, kako će istinu o Baranji saznati svijet ako ona ne može doprijeti ni do hrvatske javnosti?  

Usputno, pjesnički rečeno, tambura ima dušu, mekanu i ranjivu, pa je tako iu Domovinskom ratu baranjska tambura zaplakala bezbroj puta.

Njezine note pretočene u suze padale su 17. listopada 1991. i na ulazu u Karanac, selo smješteno na južnim padinama Banske kose, četiri kilometra udaljeno od općinskog sjedišta Kneževih Vinograda na cesti prema Belom Manastiru. A kako i ne bi kad je trogodišnji Marin Čičak stalno plakao za tatom Ivanom, koji je tek došao iz Belog Manastira nakon noćne smjene u Šećerani. Njega su s djedom Vinkom i stričevima Antom i Matom odveli njemu nepoznati naoružani ljudi koji su upali u kuću vičući: “Predajte oružje, majku vam ustašku!”

Za vrijeme srpske okupacije samo u Baranji ubijeno 200 civila