PUPOVACOVA TVRDNJA O „NESTANKU” SRBA IZ HRVATSKE POVIJESTI NE DRŽI VODU

Postoji dokumentirana kritika načina na koji su prikazivani u dijelu školskih udžbenika. No predgovor tu stvarnu raspravu pretvara u mnogo širu tvrdnju, za koju ne nudi dokaze — a vlastita izdavačka povijest SNV-a ruši tvrdnju da je novo izdanje „prvi korak”.

U utorak, 27. listopada, Srpsko narodno vijeće u zagrebačkom hotelu Westin predstavlja knjigu „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj”, koju je uredio Ivo Goldstein sa skupinom suradnika. U predgovoru Milorad Pupovac obrazlaže njezin nastanak tvrdnjom da Srbi od osamostaljenja Hrvatske „gotovo sasvim nestaju” iz udžbenika, priručnika, znanstvenih i umjetničkih kanona te naziva ulica, trgova i javnih ustanova.

Ta formulacija zvuči kao utvrđena činjenica. U predočenom tekstu, međutim, nema popisa udžbenika, pregleda znanstvenih publikacija, analize naziva javnih prostora ni istraživanja o tome što građani znaju. Umjesto mjerljivih podataka dobivamo zbirnu optužbu koja obuhvaća gotovo cijeli hrvatski kulturni i javni život. Takva tvrdnja traži znatno čvršću dokumentaciju.

SNV je isti korak poduzeo još 2009.

Najizravniji problem nalazi se u tvrdnji da su odlučili napraviti „prvi korak” prema osiguravanju znanja o znamenitim Srbima u Hrvatskoj. SNV je još 2009. objavio knjigu „Znameniti Srbi u Hrvatskoj”, autora Filipa Škiljana. Među obrađenima su bili Petar Preradović, Josif Rajačić, Milutin Milanković, Josif Runjanin, Svetozar Pribićević i Nikola Tesla. Izdanje je objavljeno u Zagrebu, u nakladi Srpskog narodnog vijeća, a za izdavača je naveden Milorad Pupovac.

Novo izdanje sa stotinu biografija može biti opsežnije i drukčije koncipirano. Ali ne može se prikazivati kao prvi korak u upoznavanju javnosti s tim ljudima, kao da sličnog projekta prije nije bilo. To nije sitan propust: riječ je o prethodnom izdanju istog nakladnika, s gotovo istim naslovom i s Pupovcem u ulozi izdavača. Precizno bi bilo govoriti o novom i proširenom projektu, a ne o prvom koraku.

Pribićević se obrađuje u školskim materijalima

Tvrdnja o gotovo potpunom nestanku iz udžbenika također je preširoka. Nastavni materijal za Povijest 7, izrađen prema udžbeniku Alfe iz 2020., izrijekom obrađuje Svetozara Pribićevića. Učenicima objašnjava da se Hrvatsko-srpska koalicija pod njegovim vodstvom zalagala za trenutačno ujedinjenje, dok je Stjepan Radić zastupao drukčiji politički smjer. Materijal učenicima postavlja i pitanja o tim razlikama.

Jedan primjer ne dokazuje da su srpske povijesne osobe u hrvatskom školstvu zastupljene dovoljno ni ravnomjerno. Dokazuje, međutim, da se ne može govoriti o njihovu gotovo potpunom nestanku iz nastave bez cjelovitog pregleda udžbenika i sadržaja. Takav pregled u predgovoru nije ponuđen.

Povijesni i biografski izvori nisu ih izbrisali

Ni tvrdnja o nestanku iz historiografije ne stoji kao opći činjenični iskaz. Hrvoje Matković objavio je 1995. knjigu „Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant” u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade. Hrvatska enciklopedija ima zasebne natuknice za Pribićevića i Đuru Daničića, a Franju Račkog obrađuje kao hrvatskog povjesničara, jezikoslovca i političara. Daničića pritom opisuje kao hrvatskog filologa srpskoga podrijetla.

To ne znači da su svi doprinosi jednako poznati javnosti niti da su sve osobe i razdoblja jednako obrađeni. Znači da su navedeni ljudi prisutni u hrvatskoj enciklopedijskoj i historiografskoj produkciji. Između nedovoljne zastupljenosti i gotovo potpunog brisanja postoji velika razlika, a predgovor je prelazi bez dokaza.

Stvarna kritika udžbenika nije dokaz „nestanka”

Postoji ozbiljna i dokumentirana rasprava o prikazu Srba u hrvatskim udžbenicima. Povjesničar Domagoj Švigir analizirao je 36 osnovnoškolskih udžbenika objavljenih od 1990. do 2012. godine. Nalazi su upozorili na negativne stereotipe i ratničku sliku odnosa Hrvata i Srba, uz naznake odmicanja od takvih obrazaca u kasnijim izdanjima.

To je važan nalaz, ali govori o načinu prikazivanja i stereotipima u određenom korpusu udžbenika. Ne dokazuje da su Srbi „gotovo sasvim nestali” iz svih udžbenika — a još manje iz historiografije, književnosti, znanosti, umjetnosti, sporta i politike. Negativan ili pojednostavljen prikaz ozbiljan je problem; nije isto što i izostanak.

Slično vrijedi i za tvrdnju da sve manje ljudi zna tko su istaknuti Srbi u Hrvatskoj. To može biti opravdana bojazan, ali bez istraživanja javnog znanja ostaje procjena, a ne dokumentirana činjenica. Tvrdnje o nazivima ulica, trgova i ustanova također bi tražile popise i usporedbu kroz vrijeme. U predgovoru nema ni jednog ni drugog.

Veze između Jelačića i Rajačića, Račkog i Daničića te Radića i Pribićevića mogu biti vrijedan okvir za razumijevanje političke i kulturne povijesti. No njihovo isticanje samo po sebi ne dokazuje da je hrvatska historiografija bez tih usporedbi lažna ili neautentična. Takva ocjena zahtijeva povijesne argumente i pregled konkretnih djela, a ne samo tvrdnju da se povijest mora čitati kroz unaprijed zadane etničke parove.

Predstavljanje doprinosa Srba hrvatskoj povijesti legitimno je i potrebno. Ali predgovor koji ga opravdava tvrdnjom o gotovo potpunom nestanku iz svih važnih područja mora pokazati dokaze. Dostupni primjeri pokazuju da je ta dijagnoza preuveličana, da tvrdnja o „prvom koraku” zanemaruje izdanje SNV-a iz 2009. i da se kritika stereotipnih udžbenika ne smije pretvarati u nedokazanu priču o brisanju iz cjelokupne hrvatske povijesti.

Nije istina da su Srbi gotovo sasvim nestali iz hrvatske povijesti: tu tvrdnju pobijaju udžbenici, enciklopedije i vlastito izdanje SNV-a iz 2009. godine.