Zločin koji Dubrovnik ne zaboravlja: Na Daksi odana počast 53 žrtve koje su partizani 1944. ubili bez suđenja

Na otočiću Daksi, nedaleko od Dubrovnika, u nedjelju 25. listopada 2026. godine odana je počast 53 žrtve koje su u listopadu 1944. bez suđenja pogubili pripadnici jugoslavenskih partizanskih snaga.

Kod spomen-križa položeni su vijenci, zapaljene svijeće i upućene molitve za stradale Dubrovčane čiji su životi nasilno prekinuti u posljednjim mjesecima Drugoga svjetskog rata.

Komemoraciji su nazočili predstavnici Grada Dubrovnika, Dubrovačko-neretvanske županije, susjednih općina, Udruge „Daksa 1944./45.“, udruga proisteklih iz Domovinskog rata te članovi obitelji ubijenih.

Kako je izvijestio HRT, među pogubljenima bili su istaknuti građani Dubrovnika, predstavnici tadašnje gradske vlasti i katolički svećenici.

Pogubljenja bez suđenja nakon ulaska partizana u Dubrovnik

U listopadu 1944. godine, nakon što su partizanske postrojbe preuzele kontrolu nad Dubrovnikom, uslijedila su uhićenja i likvidacije osoba koje je nova vlast smatrala političkim ili ideološkim protivnicima.

Na otočiću Daksi pogubljena su 53 čovjeka, bez sudskog postupka i mogućnosti obrane.

Među žrtvama nalazili su se ljudi različitih zanimanja i društvenih položaja, od predstavnika lokalne vlasti do svećenika i drugih Dubrovčana.

Njihova pogubljenja ostala su jedno od najtežih poglavlja dubrovačke povijesti iz završnog razdoblja Drugoga svjetskog rata.

Neovisno o političkim okolnostima tog vremena, likvidacije bez suđenja predstavljaju teško kršenje temeljnih prava, a pravo obitelji da saznaju istinu o sudbini svojih najbližih ostaje trajno.

Među ubijenima sedmorica katoličkih svećenika

Posebno bolno mjesto u sjećanju na Daksu zauzima pogubljenje sedmorice katoličkih svećenika.

Prema podacima Dubrovačke biskupije, među stradalima su bili četvorica svećenika Dubrovačke biskupije — don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić i don Đuro Krečak.

Ubijena su i dvojica franjevaca, fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, te isusovac otac Petar Perica.

Petar Perica ostao je posebno poznat hrvatskim vjernicima kao autor crkvenih pjesama „Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata“ i „Do nebesa nek' se ori“.

Njegova smrt na Daksi simbolizira i stradanje dijela katoličkog svećenstva u političkim obračunima koji su pratili završetak rata i uspostavljanje nove vlasti.

Udruga upozorava: Još uvijek se traga za jednom masovnom grobnicom

Predsjednik Udruge „Daksa 1944./45.“ Denis Vokić tijekom ovogodišnje komemoracije upozorio je da istraživanje zločina još nije završeno.

Prema njegovim riječima, na Daksi još uvijek nije pronađena treća masovna grobnica.

Istaknuo je važnost očuvanja sjećanja na žrtve, ali i potrebu da se nastavi tragati za istinom o njihovoj sudbini.

Njegovo upozorenje pokazuje da komemoracija nije samo obilježavanje povijesne obljetnice. Za obitelji pogubljenih riječ je i o pitanju dostojanstva, identifikacije posmrtnih ostataka te prava na primjeren pokop.

Unatoč proteklim desetljećima, pojedina pitanja povezana s mjestima ukopa i okolnostima pogubljenja ostaju otvorena.

Povjesničar Robin Harris: Istina i pijetet prema mrtvima obveza su civiliziranog društva

Na važnost suočavanja s prošlošću osvrnuo se i povjesničar Robin Harris.

Govoreći tijekom obilježavanja, istaknuo je da se žrtvama mora iskazati poštovanje neovisno o političkim uvjerenjima.

Naglasio je da su istina i pijetet prema mrtvima obveza svakog civiliziranog društva.

Takva poruka nadilazi političke podjele koje i danas prate rasprave o zločinima počinjenima tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.

Utvrđivanje povijesnih činjenica, pronalazak posmrtnih ostataka i dostojanstveno obilježavanje mjesta stradanja ne bi smjeli ovisiti o ideološkoj pripadnosti žrtava.

Posmrtni ostaci žrtava pronađeni su desetljećima nakon zločina

Sudbina ubijenih na Daksi desetljećima je predstavljala bolno pitanje za njihove obitelji.

Ekshumacijama i analizama DNK-a utvrđivani su identiteti žrtava te razmjeri zločina.

Prije ekshumacija pouzdano se znalo za 35 ubijenih, a kasnija istraživanja potvrdila su da je riječ o ukupno 53 žrtve.

Njihovi posmrtni ostaci dostojno su pokopani u lipnju 2010. godine.

O tim činjenicama izvijestila je Hina, čiji je izvještaj prenio tportal.

Činjenica da je do dostojnog pokopa prošlo više od šest desetljeća podsjeća na dugotrajne posljedice političkih likvidacija za obitelji i lokalnu zajednicu.

Počast i nekadašnjem dubrovačkom gradonačelniku

U okviru ovogodišnjeg obilježavanja dubrovački gradonačelnik Mato Franković i dubrovačko-neretvanski župan Blaž Pezo odali su počast i nekadašnjem dubrovačkom gradonačelniku dr. Niku Koprivici.

Koprivica je bez suđenja pogubljen na Daksi 25. listopada 1944. godine.

Počast mu je odana na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo.

Njegova sudbina jedan je od primjera stradanja predstavnika dubrovačkog javnog života u represiji nakon promjene vlasti 1944. godine.

Predstavljena i monografija o prikrivenim grobištima

Tijekom obilježavanja predstavljena je i monografija povjesničara Mitje Ferenca i Uroša Košira o prikrivenim grobištima Hrvata u Sloveniji.

Riječ je o temi koja je važna za istraživanje zločina iz završetka Drugoga svjetskog rata i poraća, kada su brojne žrtve pokopane na neobilježenim ili prikrivenim lokacijama.

Predstavljanje takvih istraživanja dodatno naglašava važnost znanstvenog rada i dokumentiranja mjesta stradanja.

Komemoracija na Daksi time je povezana sa širim nastojanjima da se utvrde okolnosti pogubljenja, pronađu grobišta i identificiraju žrtve.

Sjećanje na Daksu mora ostati dio povijesti Dubrovnika

Osamdeset i dvije godine nakon pogubljenja, otočić Daksa ostaje mjesto duboke boli i sjećanja za obitelji ubijenih i dubrovačku zajednicu.

Godišnja okupljanja kod spomen-križa podsjećaju na živote 53 osobe kojima nije omogućeno suđenje, kao i na dugogodišnju potragu njihovih obitelji za istinom.

Sudjelovanje predstavnika udruga iz Domovinskog rata na komemoraciji dodatno potvrđuje važnost očuvanja sjećanja na žrtve različitih razdoblja hrvatske povijesti.

Zločin na Daksi ne smije biti zaboravljen, a njegove žrtve zaslužuju dostojanstvo, istinu i trajno mjesto u povijesnom pamćenju Dubrovnika i Hrvatske.

Sjećanje na njih ne treba biti povod za nove podjele, nego opomena da nijedna vlast i nijedna ideologija ne smiju biti iznad prava na život i pravedno suđenje.