STJEPAN KATIĆ I BOJE SAČUVANOG SVIJETA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

O hrvatskom slikaru Stjepanu Katiću pišem iz prijateljske bliskosti, svjestan da djelo nadilazi naše poznanstvo. Njegovo slikarstvo odavno je prešlo granice sredine iz koje je potekao. U njegovim krajolicima prepoznajem napetost između postojanosti zemlje i kratkoće ljudskog života. Kuća traje, ali pripadanje koje ju je pretvorilo u dom ostaje ranjivo. Katićevo slikarstvo zahvaća upravo tu razliku između opstanka stvari i iščezavanja njihova ljudskog smisla. Naslikani predmet ponovno ulazi u nečiji život, oslobođen zaborava, makar za trajanja jednoga pogleda. Pred takvim slikama u tuđem zavičaju prepoznajemo ponešto od vlastitog života. Takvu otvorenost prema drugome prepoznajem i u njegovu doprinosu hrvatskoj kulturi. Osnivanjem „Akademije Art“ stvarao je uvjete da djela drugih umjetnika dobiju javni život. Kultura ovisi i o toj strpljivoj spremnosti da se tuđemu stvaralaštvu posveti vlastito vrijeme. Umjetničko djelo traži nekoga tko će ga prepoznati, protumačiti i približiti drugima. Katić je prihvatio i tu odgovornost. Njegovu skromnost razumijem kao sposobnost da tuđim vrijednostima pristupi bez potrebe da sebe postavi ispred njih. Upravo zato njegovu radu prilazim s poštovanjem koje prijateljstvo produbljuje, a djela iznova opravdavaju.

U toj povezanosti boje i prisnosti prepoznajem srodnost s Pierreom Bonnardom. Francuski slikar poznate prostore doma preobražavao je sjećanjem i intenzivnim kolorističkim odnosima. Njegov „Otvoreni prozor“ povezuje toplinu interijera s plavim i zelenim tonovima vanjskog svijeta. Kod Katića žute, crvene i ljubičaste površine daju sličnu emocionalnu snagu zavičajnim prizorima. Usporedba počiva na bliskosti slikarskog senzibiliteta i načinu doživljavanja svakodnevice. Katić pritom ostaje vjeran vlastitim motivima, obiteljskom nasljeđu i duhovnim osloncima. Njegov doprinos kulturi vidljiv je i izvan vlastitoga slikarskog opusa. Kao osnivač i glavni urednik „Akademije Art“, otvarao je prostor drugim stvarateljima. Likovnim radionicama i kolonijama povezivao je umjetnike i različite sredine. Organiziranjem prikupljanja tisuću slika za KBC Zagreb približio je umjetnost bolničkoj svakodnevici. Takav rad pokazuje kako stvaralaštvo može postati konkretna briga za društvo, kulturu i državu kojoj pripada.

U toj spremnosti da prostor ustupi drugima prepoznajem i njegovu skromnost. Posebno cijenim umjetnika koji umije podržati i tuđe stvaralaštvo. Takav odnos prema ljudima daje dodatnu toplinu mojem čitanju njegovih slika. S tim prijateljskim poštovanjem pristupam njegovu izboru „Zlatna jesen“. „Pojata u Prapratnici“ otvara taj svijet snažnim sudarom toplih i hladnih tonova. Plavetnilo planina nadvisuje crvenu zemlju, dok plastovi sijena okupljaju žuto svjetlo. Bijele linije ograde presijecaju užarenu površinu i povezuju njezine razuđene dijelove. Skromna građevina svojim čvrstim oblikom sabire rasplamsalu okolinu. Ljudsku prisutnost otkrivamo kroz tragove obrađivanja i uređivanja zemlje. Plastovi, ograda i pojata govore o strpljenju onih koji su se istim poslovima vraćali iz godine u godinu. U takvu prizoru zavičaj postaje prostor održavan ljudskim rukama.

Srodan krajolik jesenskih polja razvija drugačiji odnos prema dubini. Njive se otvaraju prema promatraču širokim, gotovo lepezastim površinama. Njihovi rubovi vode pogled prema drvoredu i udaljenim planinama. Tamnocrvene krošnje okupljaju sredinu slike, a žuta stabla uspostavljaju ritam svjetlosnih naglasaka. Iznad njih plavičasti pojas daljine usporava kolorističku uznemirenost prednjeg plana. Prostor dobiva širinu upravo kroz odmjerenu razliku toplih i hladnih površina. Ovdje se jasno vidi važnost Katićeva kompozicijskog reda. Snažna boja traži oslonac u pravcima koji usmjeravaju pogled. Ograde i međe preuzimaju tu ulogu nenametljivih nositelja cjeline. Njihova geometrija zadržava razlivenu svjetlost u čitljivom prostornom odnosu. Zrnata struktura površine istovremeno čuva živost svakog obojenog područja. Izbliza se nameće mnoštvo sitnih tragova, dok udaljavanje ponovno uspostavlja krajolik. Ta izmjena blizine i cjeline daje slici trajanje. Pogled se vraća njezinim površinama, otkrivajući različite brzine istog prizora.

Na slici grožđa pažnja se približava samoj tjelesnosti ploda. Tamna zrna grupiraju se u guste, međusobno povezane volumene. Bijeli odsjaji izdvajaju njihove obline i naglašavaju zategnutost pokožice. Oko grozdova žuti, crveni i ružičasti tonovi rastvaraju granice pozadine. Čvrstina ploda dobiva punu izražajnost unutar te rasute svjetlosti. Zaobljeni oblici djeluju sabrano, dok ih okolni potezi neprestano uznemiravaju. U ovom motivu posebno se približavaju osjetilnost i svijest o prolaznosti. Zrelost nosi privlačnost trenutka koji se više ne može produžavati. Sjaj pokožice podsjeća na to koliko je punoća ploda osjetljiva. Katić to priopćava kroz odnose boja i svjetlosnih dodira. Najtamniji dijelovi grozda omogućuju da nekoliko bijelih točaka postane naročito snažno. Upravo taj raspon daje plodu uvjerljivost i gotovo dodirljivu prisutnost. U zbijenoj masi zrna jesen dobiva svoju najneposredniju mjeru. Čitav krajolik kao da se sažima u jedan zreli grozd.

„Botanički vrt“ usmjerava pažnju prema drugačijem iskustvu prostora. Bijeli mostić izranja iz tamnih stabala i crvenih krošnji. Njegova ograda unosi odmjeren ritam u razgranatu masu raslinja. Ispod nje odrazi razlažu čvrstinu oblika u promjenjivu površinu vode. Okomiti format pojačava dubinu prizora i sabire pogled oko prijelaza. Most tako dobiva posebnu važnost unutar gustog jesenskog okruženja. U njegovoj bjelini moguće je pročitati poziv na približavanje. Staza se nastavlja kroz sliku i otvara prostor zamišljenog prolaska. Čovjekova odsutnost dopušta promatraču da sam zauzme mjesto putnika. Crveno lišće pojačava osjećaj zaklonjenosti, dok svijetli odrazi otvaraju donji dio kompozicije. Između tih područja nastaje istovremeni doživljaj prisnosti i dubine. Vrt čuva uređeni prolaz, ali raslinje zadržava vlastitu razuđenost. U tom odnosu prepoznajem odmjeren susret ljudske mjere i prirodnog rasta. U odnosu prema vodi i raslinju prepoznajem srodnost s Alfredom Sisleyjem. Njegova „Obala Sene u jesen“ okuplja drveće, šetače i promjenjivu svjetlost. Sisleyjev prizor otvara pogled prema rijeci i prostranom nebu. Katićev vrt sublimira prostor, zatvara ga krošnjama i pojačava kromatsku temperaturu. Srodnost leži u povezivanju čovjekova prolaza s ritmovima krajolika. Razlika postaje jasna u Katićevoj snažnijoj zasićenosti crvenih i žutih tonova. Takva usporedba označava bliskost slikarskih preokupacija, bez pretpostavljanja neposrednog utjecaja.

Na „Kaptolu“ arhitektura postaje oslonac svjetlosti koja obuhvaća cijeli prizor. Zidovi svojom vodoravnom masom uspostavljaju stabilnost donjeg dijela slike. Iznad njih tornjevi usmjeravaju pogled prema svijetlom, prozračnom nebu. Njihovi omekšani obrisi približavaju kamen atmosferi i udaljenosti. Zlatne krošnje povezuju zidove s prostorom koji se otvara iznad njih. Grad dobiva osobitu toplinu kroz preplitanje izgrađenog i organskog. Katić arhitektonskoj prepoznatljivosti pridružuje promjenjivost osobnog doživljaja mjesta. Zgrada je postojana, dok njezina slikarska pojava ovisi o svjetlosti. Odatle dolazi blaga nestvarnost ove inače jasno određene vedute. Tornjevi djeluju udaljenije nego što nalaže raspored okolnih građevina. Njihova uzdignutost dobiva duhovnu intonaciju kroz odnos s prazninom neba. Topli zidovi zadržavaju blizinu svakodnevnog gradskog prostora i njegovu ljudsku mjeru. Iz tog odnosa izrasta mir koji ostaje otvoren za osobno tumačenje.

Na Gornjem gradu figura Antuna Gustava Matoša povezuje jesenski prizor s književnim životom Zagreba. Svijetli lik na klupi izdvaja se nasuprot tamnim stablima. Drvored određuje dubinu, dok staza blago odvodi pogled izvan prvoga plana. Sitni svjetlosni tragovi po tlu povezuju krošnje s prostorom prolaska. Figura ostaje dovoljno jasna da postane središte našeg zadržavanja. Njezina opuštena poza unosi ljudski predah u okomiti ritam drvoreda. Književna prisutnost ovdje je ugrađena u svakodnevni prostor grada. Na klupi nam pjesnik djeluje blisko, gotovo kao sugrađanin s kojim bismo mogli započeti razgovor. Promatrač može zamisliti vlastiti korak, zastajanje i mjesto uz figuru. Katić tako zadržava prisnost prizora čak i uz njegovu prepoznatljivu simboliku. Grad se otvara kao mjesto susreta s riječju koja traje. Žuto lišće oko Matoša podsjeća na smjenu vremena kroz isti prostor. Ta promjenjivost daje dodatnu težinu nepomičnosti figure na klupi. U takvu odnosu prolazak postaje prilikom da se nešto sačuva.

„Kuća babe Mramorke – Na zidu“ sabire pažnju oko nekoliko bliskih predmeta. Petrolejska lampa, mala uokvirena slika i raspelo određuju skromni kućni prostor. Svaki predmet dobiva zasebnu težinu unutar razrađene površine zida. Plave i ljubičaste sjene dodiruju žute tragove i mliječnu bjelinu. Staklo lampe prihvaća svjetlost, dok tamno postolje učvršćuje njezinu prisutnost. Raspelo uvodi znak vjere u neposrednu blizinu predmeta svakodnevne upotrebe. Već sam naziv djela približava nam obiteljski dom. Nježnost prema tom domu otkriva se u pažnji kojom je naslikano ono što je ostalo na zidu. Sačuvani predmeti omogućuju nam da naslutimo ritam nekadašnjeg života. Oni nose trag navike, brige i dugog boravljenja u istom prostoru. Takva blizina daje ovom radu posebno mjesto među otvorenim krajolicima. Jesen se ovdje može čitati kao vrijeme vraćanja onome što nas je oblikovalo. Intenzitet Katićeve palete ponegdje približava različite motive sličnom emocionalnom registru. Zato posebno značenje dobivaju razlike u njihovoj prostornoj organizaciji. Otvorenost njiva, dubina vrta i sabranost kućnog zida uspostavljaju različite načine gledanja. Najuvjerljiviji trenuci nastaju kada takva kompozicijska razlika usmjeri snagu boje. Tada motiv dobiva vlastiti unutarnji ritam i zadržava svoju posebnost. U ovom izboru Katić pokazuje koliko viđeni svijet ovisi o pažnji koju mu poklanjamo. Dok ih gledam, mislim na ljude koji su u tim krajolicima radili i od tih kuća stvarali domove. Zlatna svjetlost prelazi preko zemlje i zidova, povezujući udaljene motive. U njezinu trajanju prepoznajem slikarevu odanost onome što vrijedi sačuvati. Poslije gledanja ostaje potreba da pažljivije vidimo vlastiti svijet.

Pred slikama Stjepana Katića ostajem s mišlju da umjetnost počinje ondje gdje čovjek odbije ravnodušno proći pokraj svijeta. Sačuvati u boji svjetlost jednog krajolika znači sačuvati i dio naše prisutnosti u njemu, onu neponovljivu bliskost zbog koje nam neko mjesto postaje nezamjenjivo. U toj predanosti Katićev doprinos hrvatskoj kulturi dobiva svoju ljudsku dubinu: iz osobne privrženosti zavičaju nastaje ljepota u kojoj i drugi mogu pronaći nešto svoje. Kao prijatelj, posebno cijenim skromnost s kojom pristupa tom poslu i spremnost da svojim slikama prepusti riječ. Zato mi se čini da se smisao njegova stvaranja najljepše susreće sa stihovima hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića:

„Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.“

Dobriša Cesarić, „Slap“.

Biografija Stjepana Katića

Stjepan Katić rođen je u Čapljini 25. listopada 1959. godine. Njegov životni put povezuje Hercegovinu, Zagreb, Zaprešić i Nin. Od 1984. godine živi u Zaprešiću. Svoj ljetni slikarski atelje ima u Ninu. Na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1983. godine. Obrazovanje je stekao na smjeru biokemijskog inženjerstva. Na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu magistrirao je biokemiju 2004. godine. Radni vijek proveo je u Kliničkom bolničkom centru Zagreb. U laboratorijskom radu bavio se molekularnom mikrobiologijom i tipizacijom mikroorganizama. Jedan semestar boravio je na Sveučilištu Kalifornije u Davisu. Ondje se usavršavao u molekularnoj i staničnoj biologiji kod profesora Raymonda Rodrigueza. Usporedno sa stručnim radom razvijao je raznovrstan slikarski opus. Njegovo stvaralaštvo obuhvaća krajolike, gradske vedute, mrtve prirode, portrete i sakralne kompozicije. Radio je uljem, akvarelom, akrilom, ugljenom i kombiniranim tehnikama. Posebno mjesto u njegovu izrazu zauzima pastel. Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima posvetio je brojne radove i grafičke mape. Pedeseta samostalna izložba „Lux Crucis“ predstavljena je 2024. godine u Koprivnici.

Njegov opus predstavljen je u monografiji „Hrvatski suvenir“. Autorica knjige je Sendi Katić, danas poznata kao Sendi Deželić. Monografiju je 2006. godine objavio Klub Zaprešićana „Zapreščan“. O njegovu slikarstvu pisali su Stanko Špoljarić, Nikola Skledar i Josip Depolo. Njihova tumačenja dio su šire kritičke recepcije Katićeva rada. Izložbom „Memento“ u Gradskom muzeju Križevci predstavio je 2023. godine postupak nazvan Katić/Njavro. U tom postupku povezuje pripremu slikarske podloge, akrilne boje, pigmente i meki pastel. Među njegovim velikim projektima izdvaja se „1000 ruža - Pocvijećeni put u Eden“. U Križevcima je 2022. godine prikazano sedamdeset pet metara tog rada. Takvi pothvati pokazuju širinu njegova zanimanja za slikarsku površinu i mogućnosti materijala. Katić je osnivač i glavni urednik portala „Akademija Art“. Pokretao je likovne radionice i kolonije, povezujući umjetnike i različite kulturne sredine. Za kulturni doprinos dobio je Medalju Grada Zaprešića 2008. godine. Plaketa istoga grada dodijeljena mu je 2022. godine. Organizirao je prikupljanje tisuću umjetničkih slika za prostore KBC-a Zagreb na Rebru. Taj je angažman dao njegovu stvaralačkom djelovanju neposrednu društvenu dimenziju. Slikarstvo je tako približio ljudima u prostorima liječenja, rada i svakodnevnih susreta.