ZDS odmah, petokraka može čekati: kako se institucije loptaju slučajem Kumrovec

Kumrovec, petokrake i institucionalno loptanje: kad za odgovor treba više od mjesec dana, a predmet je još “u radu”

PU kaže da nema osnovanosti sumnji, ODO prikuplja podatke, Povjerenik traži dopune, a javnost i dalje čeka jednostavan odgovor: što se dogodilo u Kumrovcu?

Kada netko u Hrvatskoj javno vikne “Za dom spremni”, sustav vrlo često reagira odmah. Policija evidentira, pregledavaju se snimke, pišu se prijave, pokreću se postupci, javnost se obavještava, a institucije bez većeg problema pronađu članak zakona, prekršajnu osnovu i način postupanja.

Ali kada se u Kumrovcu, na javnom okupljanju povodom tzv. “Dana mladosti”, otvori pitanje isticanja simbola bivše Jugoslavije i totalitarnog komunističkog režima, tada hrvatske institucije odjednom postaju spore, oprezne, neodređene i birokratski iscrpljujuće.

Odgovor više nije jednostavan.

Tada se pišu obavijesti, produžuju rokovi, traže dopune, prebacuje predmet s policije na državno odvjetništvo, pa zatim prema Povjereniku za informiranje. U međuvremenu, javnost dobiva sve osim onoga što je tražila: jasan odgovor.

Je li policija u Kumrovcu evidentirala sporne simbole?

Je li postupala?

Što je zabilježeno?

Zašto je sastavljeno Posebno izvješće?

Zašto je predmet završio na stolu Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru?

I zašto sve to traje toliko dugo?

Javni događaj, javno osiguranje, javno pitanje

Javno okupljanje u Kumrovcu održano je 23. svibnja 2026. godine. Policija je prije toga najavila da će skup snimati i fotografirati u sklopu osiguranja javnog okupljanja.

Dakle, nije riječ o događaju koji se odvijao iza zatvorenih vrata. Nije riječ o privatnom skupu. Nije riječ o nepoznatom mjestu i nepoznatim okolnostima.

Riječ je o javnom okupljanju koje je policija osiguravala, nadzirala, snimala i fotografirala.

Portal dnevnih novosti zato je zatražio ono što bi u svakoj ozbiljnoj državi trebalo biti normalno: informacije i dokumente o tome je li tijekom okupljanja evidentirano isticanje simbola bivše Jugoslavije i totalitarnog komunističkog režima te je li zbog toga bilo policijskog postupanja.

Nismo tražili osobne podatke građana.

Nismo tražili operativne tajne.

Nismo tražili uvid u nečiji privatni život.

Tražili smo službeni odgovor o službenom postupanju javnog tijela na javnom događaju.

I tada počinje institucionalna predstava.

Prvo: “to nisu informacije, to su pitanja”

Prvi odgovor PU krapinsko-zagorske bio je formalistički. Rečeno nam je da se raniji podnesak ne može smatrati zahtjevom za pristup informacijama jer su postavljena pitanja, a tijelo javne vlasti nije dužno stvarati nove informacije, davati objašnjenja ili izrađivati analize.

Dobro. Prihvatili smo pravila igre.

Zahtjev je dopunjen i preciziran. Umjesto pitanja zatraženi su postojeći dokumenti: službene zabilješke, izvješća, evidencije, dokumentacija o policijskom osiguranju, dokumentacija o snimanju i fotografiranju, kao i svaki dokument iz kojeg je razvidno što je policija utvrdila.

Drugim riječima, više nije bilo prostora za izgovor da se traži “novo mišljenje”.

Traženi su postojeći dokumenti.

Drugo: rok se produžuje

Nakon toga PU krapinsko-zagorska više nije tvrdila da zahtjev nije zahtjev. Umjesto toga, obavijestila je da se rok za postupanje produljuje.

I opet – formalno dopušteno.

Ali pitanje je: zašto?

Ako je policija bila na mjestu događaja, ako je skup snimala i fotografirala, ako je osiguravala javno okupljanje i ako je već trebala imati službeni trag o postupanju, zašto je potrebno toliko vremena da se kaže što je evidentirano?

Odgovor se nije dobio u osnovnom roku.

Zatim se čekalo i nakon produljenja.

Slala se požurnica.

U komunikaciju je uključen i MUP.

Odgovora opet nije bilo.

Zato je podnesena žalba Povjereniku za informiranje zbog šutnje uprave.

Treće: pojavljuje se Posebno izvješće

Tek 14. srpnja 2026. godine PU krapinsko-zagorska dostavlja odgovor koji mijenja cijelu sliku.

U tom dopisu policija navodi da je o svim poduzetim mjerama i radnjama policije te utvrđenim činjenicama vezano uz javno okupljanje u Kumrovcu podneseno Posebno izvješće Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru.

Posebno izvješće je, prema navodu PU krapinsko-zagorske, podneseno 23. lipnja 2026. godine.

Dakle, javnost odgovor čeka do 14. srpnja, a istodobno se pokazuje da je policija već 23. lipnja sastavila i uputila Posebno izvješće državnom odvjetništvu.

To otvara ključno pitanje: što se čekalo od 23. lipnja do 14. srpnja?

Ako je izvješće postojalo, zašto se to nije odmah reklo?

Ako je sve bilo jasno, zašto se nije dostavio dokument ili donijelo rješenje o eventualnom ograničenju pristupa?

Ako nije bilo ničega spornog, zašto je predmet uopće završio kod ODO-a Zlatar?

“Nema osnovanosti sumnji”, ali predmet ipak ide ODO-u

Najproblematičniji dio policijskog odgovora jest tvrdnja da dosada provedenim kriminalističkim istraživanjem nije utvrđena osnovanost sumnji u počinjenje kaznenih djela i prekršaja.

Na prvu, to zvuči kao završetak priče.

Ali odmah zatim dolazi rečenica da daljnje postupanje ovisi o odluci Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru.

Pa što je onda istina?

Ako nema osnovanosti sumnji, zašto se čeka odluka ODO-a?

Ako se čeka odluka ODO-a, onda predmet očito nije zaključen.

Ako predmet nije zaključen, onda policijski odgovor nije konačan odgovor javnosti, nego tek međufaza u kojoj se javnosti servira umirujuća formulacija bez ključnog dokumenta.

To ne pije vodu.

Ne može se istodobno reći: “nije utvrđeno ništa” i “sve smo poslali državnom odvjetništvu na odluku”.

To nije transparentnost. To je magla.

ODO Zlatar: najprije ne mogu identificirati predmet, zatim je predmet u radu

Nakon odgovora policije, logičan korak bio je obratiti se ODO-u Zlatar. Ako je policija njima poslala Posebno izvješće, javnost ima pravo znati je li izvješće zaprimljeno, pod kojim brojem je predmet zaveden, koje su radnje poduzete i je li donesena odluka.

ODO Zlatar najprije odgovara da se iz zahtjeva ne može utvrditi na koji se predmet odnosi te traži dopunu zahtjeva.

Ponovno ista birokratska igra: dopunite, pojasnite, dostavite raniji upit, dostavite dokaz, konkretizirajte predmet.

Zahtjev je dopunjen. Dostavljeni su podaci iz dopisa PU krapinsko-zagorske, uključujući klasu, urudžbeni broj i datum Posebnog izvješća.

Nakon toga dolazi nova bitna činjenica: predmet je u radu i prikupljaju se podaci.

Dakle, predmet postoji.

Predmet nije završen.

Podaci se prikupljaju.

Pa kako se onda javnosti može istodobno prodavati priča da nije utvrđena osnovanost sumnji, ako ODO još radi i prikuplja podatke?

Institucije se loptaju, javnost čeka

U cijelom slučaju vidimo klasično institucionalno loptanje.

Policija najprije formalno odbija prvi oblik upita.

Zatim produžuje rok.

Zatim šuti.

Zatim, nakon žalbe i požurnica, šalje općenit odgovor.

U tom odgovoru priznaje da postoji Posebno izvješće.

Zatim se predmet seli prema ODO-u.

ODO najprije traži dopunu jer navodno ne može identificirati predmet.

Nakon dopune ispada da je predmet u radu.

U međuvremenu javnost i dalje ne zna ono najvažnije: što je policija stvarno utvrdila na skupu koji je snimala, fotografirala i osiguravala?

Je li bilo spornih simbola?

Što je evidentirano?

Što piše u Posebnom izvješću?

Zašto dokument nije dostavljen?

Ako ne smije biti dostavljen, zašto nije doneseno rješenje s obrazloženjem?

Ovakvo postupanje ne izgleda kao “sigurnost i povjerenje”.

Izgleda kao odgađanje, prebacivanje odgovornosti i razvlačenje dok tema ne izgubi javnu snagu.

Dvostruka mjerila: ZDS odmah, petokraka polako

Najbolniji dio cijele priče je usporedba s postupanjem u drugim ideološkim slučajevima.

Ako netko vikne “Za dom spremni”, sustav obično ne treba mjesecima prikupljati podatke da bi znao što je čuo. Tada se vrlo brzo zna tko je vikao, gdje je vikao, što je rekao, koja se odredba može primijeniti i kome se šalje prijava.

Tada se ne čeka mjesecima da se javnosti objasni je li nešto evidentirano.

Tada se ne loptaju institucije.

Tada se ne skriva iza “predmet je u radu”.

Tada država pokazuje zube.

Ali kada se pojave simboli jugoslavenskog i komunističkog totalitarizma, tada odjednom sve postaje složeno. Tada treba snimati, fotografirati, analizirati, slati Posebno izvješće, čekati ODO, tražiti dopune, produžavati rokove i šutjeti.

Tu je problem.

Ne tražimo zaštitu jednog totalitarizma protiv drugoga. Ne tražimo da se jedni simboli progone, a drugi štite. Tražimo jednaka pravila.

Ako su simboli koji vrijeđaju žrtve, narušavaju javni red ili izazivaju uznemirenost problem, onda neka problem budu svi totalitarni simboli.

Ako država ima hrabrosti postupati prema jednima, neka ima hrabrosti postupati i prema drugima.

Ako se za jedan poklič reagira odmah, zašto se za petokrake, jugoslavenske zastave, srp i čekić i Titovu ikonografiju čekaju mjeseci i dopisi?

Javnost ima pravo na dokument, ne na dimnu zavjesu

U ovom slučaju najvažnije više nije samo pitanje jesu li u Kumrovcu isticana sporna obilježja. To je javnost već mogla vidjeti.

Sada je ključno pitanje: što institucije rade s onim što javnost vidi?

Policija je bila tamo.

Policija je snimala.

Policija je fotografirala.

Policija je sastavila Posebno izvješće.

ODO sada prikuplja podatke.

Predmet je u radu.

To znači da nema mjesta za priču da je sve jednostavno, čisto i završeno.

Ako je sve bilo zakonito, neka se dostave dokumenti koji to potvrđuju.

Ako nije bilo elemenata za postupanje, neka se vidi na temelju čega je to zaključeno.

Ako je predmet u radu, neka se jasno kaže da konačne odluke još nema.

A ako se dokumenti skrivaju, neka se donese rješenje i navede zakonska osnova.

Sve drugo je institucionalna magla.

Ovo nije administrativna sitnica, nego pitanje povjerenja u državu

Kumrovec nije samo lokalni skup. Kumrovec je simboličko pitanje odnosa Republike Hrvatske prema nasljeđu bivše Jugoslavije i komunističkog režima.

Za jedne je to nostalgija. Za druge je to vrijeđanje žrtava, hrvatskih branitelja i svih koji su trpjeli represiju sustava koji je gušio hrvatsku slobodu.

U takvim okolnostima institucije ne smiju biti selektivne. Ne smiju biti brze kada im ideološki odgovara, a spore kada pitanje postane neugodno. Ne smiju javnosti prodavati poluodgovore dok službeni dokumenti putuju od policije do odvjetništva, od odvjetništva do dopuna, od dopuna do novih čekanja.

Država koja se boji dati odgovor o javnom događaju koji je sama nadzirala nema problem s procedurom.

Ima problem s hrabrošću.

Ako je sve čisto, pokažite izvješće

Cijeli slučaj može se svesti na jednu rečenicu:

Ako nije utvrđena osnovanost sumnji, zašto postoji Posebno izvješće, zašto je poslano ODO-u Zlatar i zašto ODO sada prikuplja podatke?

To je pitanje koje ne može nestati u birokratskim formulacijama.

Javnost ne traži priču. Javnost traži dokumente.

Ne traži izgovore. Traži odgovor.

Ne traži političko tumačenje. Traži činjenice.

Ako institucije žele povjerenje, neka prestanu s loptanjem. Neka prestanu razvlačiti. Neka prestanu skrivati očito iza procedura.

Jer kada se prema jednim simbolima postupa brzo, a prema drugima sporo i oprezno, to više nije pravna država.

To je selektivna država.

A selektivna država ne gradi povjerenje.

Ona proizvodi sumnju.