Srebrenica: Zašto službeni Beograd i Banja Luka i dalje bježe od odgovornosti za genocid?

Srebrenica nije mišljenje, nego pravno utvrđena činjenica

O genocidu počinjenom u Srebrenici ne može se raspravljati kao o političkom stajalištu, nacionalnom dojmu ili jednoj od mogućih interpretacija povijesti. Činjenice su utvrđene u dugotrajnim sudskim postupcima, na temelju dokumenata, vojnih zapovijedi, presretnutih razgovora, snimaka, svjedočenja preživjelih, iskaza počinitelja i dokaza pronađenih u masovnim grobnicama.

Nakon što su snage Vojske Republike Srpske pod zapovjedništvom Ratka Mladića 11. srpnja 1995. zauzele zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda, bošnjački muškarci i dječaci odvajani su od obitelji, zatočeni i sustavno pogubljivani na više lokacija. Ubijeno je više od 8.000 ljudi, dok je približno 30.000 žena, djece i starijih osoba prisilno protjerano. Tijela žrtava naknadno su premještana iz primarnih u sekundarne i tercijarne masovne grobnice kako bi se prikrili tragovi zločina.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde nedvosmisleno su utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid. Pred Haaškim sudom i njegovim pravnim sljednikom za zločine povezane sa Srebrenicom osuđeno je 18 osoba, od kojih sedam za genocid. U postupcima pred međunarodnim i nacionalnim sudovima više od 50 osoba osuđeno je na ukupno više od 700 godina zatvora, uz pet doživotnih kazni.

Ratni predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i zapovjednik Vojske Republike Srpske Ratko Mladić pravomoćno su osuđeni na doživotni zatvor. Karadžić je proglašen odgovornim za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio uklanjanje Bošnjaka iz Srebrenice, dok je Mladić osuđen za genocid, progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje stanovništva.

To nisu pretpostavke ni političke konstrukcije. To su pravno utvrđene činjenice.

Odgovornost Srbije koju Beograd uporno prešućuje

Radi potpune pravne preciznosti treba naglasiti da Međunarodni sud pravde nije utvrdio da je Srbija kao država izravno počinila genocid. Međutim, utvrdio je da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu jer nije učinila dovoljno da genocid spriječi te jer nije u potpunosti surađivala s Haaškim sudom, osobito u vezi s privođenjem optuženih.

Ta razlika ne oslobađa službeni Beograd političke i moralne odgovornosti. Naprotiv, ona pokazuje koliko su međunarodni sudovi pažljivo razlikovali individualnu kaznenu odgovornost, odgovornost institucija i odgovornost države.

Sudovi nisu proglasili srpski narod genocidnim. Nisu uspostavili kolektivnu krivnju. Osuđivali su konkretne osobe i utvrđivali odgovornost konkretnih državnih i vojnih struktura.

Problem nastaje kada politička vodstva u Beogradu i Banjoj Luci osuđene ratne vođe prikazuju kao nacionalne junake, a prihvaćanje presuda predstavljaju kao napad na cijeli srpski narod. Na taj način upravo oni koji navodno brane vlastiti narod poistovjećuju naciju s osuđenim počiniteljima.

Rezolucija UN-a nije optužila srpski narod

Opća skupština Ujedinjenih naroda 2024. godine proglasila je 11. srpnja Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici. Rezolucija osuđuje poricanje genocida i veličanje osoba osuđenih za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.

Istodobno je u njezinu sadržaju jasno naglašeno da je kaznena odgovornost individualna te da se rezolucija ne smije koristiti za proglašavanje bilo kojeg naroda ili zajednice genocidnima.

Unatoč tome, protivnici rezolucije pokušali su je prikazati kao napad na Srbe. Bio je to poznati propagandni manevar: najprije se individualna odgovornost osuđenih ratnih vođa izjednači s cijelim narodom, a zatim se svako inzistiranje na sudskim činjenicama proglasi kolektivnim napadom.

Takva politika ne štiti srpski narod. Ona ga drži zarobljenim u obrani ljudi koji su ga odveli u ratove, međunarodnu izolaciju, gospodarsku propast i moralnu katastrofu.

Što bi se dogodilo da je zločin takvih razmjera počinila hrvatska strana?

Opravdano je postaviti neugodno pitanje: kakvu bi političku, medijsku i diplomatsku kampanju službeni Beograd vodio da su hrvatske snage pred očima Ujedinjenih naroda zarobile i sustavno pogubile više od 8.000 ljudi?

Takav bi se zločin desetljećima koristio kao temelj svake srbijanske diplomatske inicijative protiv Hrvatske. Hrvatsku bi se pokušalo trajno obilježiti, međunarodno izolirati i proglasiti državom nastalom na genocidu. Odgovornost pojedinaca namjerno bi se pretvarala u optužnicu protiv cijelog hrvatskog naroda.

Srebrenica je, međutim, počinjena pod političkim i vojnim vodstvom koje se i danas u dijelu srpskog društva javno slavi. Umjesto katarze, priznanja i iskrene isprike, desetljećima se proizvode nove optužbe protiv susjednih naroda i nove teorije prema kojima su Srbi uvijek i isključivo žrtve.

Tako se odgovornost ne uklanja. Ona se samo prenosi na nove generacije.

Jasenovac se zlorabi kao politički štit

Žrtve ustaškog logora Jasenovac zaslužuju pijetet, istinu i zaštitu od svake vrste umanjivanja ili poricanja. Zločini ustaškog režima ne smiju se relativizirati.

Ali jednako je nedopustivo žrtve Jasenovca pretvarati u politički štit kojim se prikrivaju zločini iz devedesetih godina.

Povijesna patnja jednoga naroda ne daje nijednoj politici pravo na buduću agresiju. Činjenica da su Srbi bili žrtve ustaških zločina ne znači da pripadnici srpskih vojnih i političkih struktura pola stoljeća poslije nisu mogli biti počinitelji ratnih zločina i genocida.

Žrtve jednoga vremena ne mogu služiti kao opravdanje za počinitelje iz drugoga vremena.

Upravo se na toj zlouporabi gradi propagandni obrazac prema kojem narod koji je u Drugom svjetskom ratu doživio strašno stradanje navodno ne može biti agresor u ratovima devedesetih. Zato se u dijelu srbijanskih medija Hrvate neprestano proglašava ustašama, a svaki razgovor o velikosrpskoj agresiji pokušava vratiti u 1941. godinu.

Svrha nije očuvanje uspomene na žrtve Jasenovca. Svrha je izbjegavanje odgovornosti za Vukovar, Škabrnju, Sarajevo, Prijedor, logore i Srebrenicu.

Međunarodna zajednica također nosi težak teret

Genocid se dogodio u području koje su Ujedinjeni narodi proglasili zaštićenom zonom. Nizozemski bataljun UNPROFOR-a, ograničen mandatom, nedovoljno opremljen i bez učinkovite potpore, nije zaštitio stanovništvo koje se sklonilo pod zastavu Ujedinjenih naroda.

Odgovornost za taj slom ne može se svesti samo na ponašanje nekolicine vojnika na terenu. Bila je to politička, vojna i institucionalna katastrofa cijelog sustava međunarodne zaštite. Izvješće glavnog tajnika UN-a poslije je analiziralo neuspjeh u razumijevanju ratnih ciljeva snaga bosanskih Srba, slabosti mandata, neodlučnost u uporabi zračnih snaga i propuste država članica.

Ta odgovornost međunarodne zajednice, međutim, ne umanjuje odgovornost počinitelja. Neuspjeh nekoga da spriječi zločin nije opravdanje za onoga tko ga je planirao i izvršio.

Hrvatska Srebrenicu ne smije pretvarati u sredstvo za političko nadvikivanje

U hrvatskoj javnosti često se postavlja pitanje zašto državni vrh snažnije ne koristi Srebrenicu kao odgovor na stalne optužbe koje dolaze iz Srbije.

Hrvatska o Srebrenici ne šuti. Hrvatski sabor je još 15. srpnja 2005. jednoglasno usvojio Izjavu o Srebrenici, a 2009. godine 11. srpnja proglasio Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U Saboru se održavaju komemoracije uz sudjelovanje predstavnika najviših državnih institucija.

Ipak, Hrvatska mora paziti da bošnjačke žrtve ne pretvori u sredstvo za bilateralni obračun sa Srbijom. Srebrenica pripada prije svega obiteljima ubijenih, preživjelima i Bosni i Hercegovini.

To ne znači da Hrvatska treba biti tiha. Naprotiv, mora dosljedno podsjećati da Srebrenica nije izolirani događaj, nego krajnji rezultat politike etničkog čišćenja, nasilnog mijenjanja granica i stvaranja etnički homogenih teritorija.

Isti politički obrazac prethodno je ostavio razrušeni Vukovar, masovnu grobnicu na Ovčari, spaljena hrvatska sela, logore, protjerane ljude i tisuće nestalih osoba.

Hrvatska zato mora inzistirati na otvaranju arhiva, pronalasku nestalih, procesuiranju odgovornih i punoj suradnji Srbije s pravosudnim institucijama. To su legitimna pitanja hrvatske države, a ne politička osveta.

Nema kolektivne krivnje, ali ne smije biti ni kolektivne amnezije

Srpski narod nije kolektivno odgovoran za genocid u Srebrenici. Krivnja je individualna, a odgovornost političkih, vojnih i državnih struktura utvrđuje se dokazima i presudama.

Ali odbijanje da se te presude prihvate više nije samo pitanje prošlosti. Ono postaje politički izbor sadašnjosti.

Društvo koje osuđene ratne zločince pretvara u heroje ne priprema se za mir, nego odgaja nove generacije u uvjerenju da je zločin opravdan kada je počinjen u ime navodnog nacionalnog interesa.

Srebrenica se ne može izbrisati tabloidnim naslovnicama, političkim govorima ni beskrajnim vraćanjem u Drugi svjetski rat. Istina je zapisana u pravomoćnim presudama, pronađenim kostima, DNK identifikacijama i nepreglednim redovima bijelih nišana u Potočarima.

Pomirenje nije moguće bez istine. Istina nije osveta. Priznavanje zločina nije napad na narod.

Najveći teret srpskom narodu ne nameću oni koji govore o Srebrenici, nego političari koji ga i dalje prisiljavaju da brani neobranjivo.

PIŠE: MLADEN PAVKOVIĆ