Vukovar nije pozornica za političke igre

Dvadesetoga studenoga obilježit ćemo 35 godina od pada Vukovara. Trideset pet godina od dana kada je grad slomljen nakon mjeseci opsade, razaranja i krvavih borbi. U danima koji su slijedili počinjeni su masovni zločini nad zarobljenicima i civilima. Hrvatska i danas oplakuje ubijene, nestale i sve one koji su preživjeli vukovarski pakao.

Tko je odgovoran za krv koja se slijevala ulicama Vukovara? Agresorska JNA i srpske paravojne postrojbe, među kojima su djelovali i četnici. Petokraka i kokarde nisu bile tek obilježja na uniformama. Pratile su snage koje su razarale grad, protjerivale stanovništvo i ubijale ljude.

Zato 20. studenoga nije običan datum. Iza njega su majke koje su čekale svoje sinove, djeca koja su plakala za roditeljima i obitelji koje ni danas ne znaju gdje su njihovi najmiliji. To je dan boli i sjećanja, dan kada se Hrvatska s pijetetom prisjeća Vukovara, Ovčare i svih žrtava.

A baš u to vrijeme najavljuje se štrajk mladih i poziv na bojkot nastave i izlazak na ulicu. Mladi imaju pravo iznijeti svoje nezadovoljstvo. No, pravo na prosvjed ne oslobađa organizatore obveze da javnosti jasno kažu što traže, od koga to traže i kakve konkretne promjene predlažu.

Zasad se čuju velike riječi o promjenama, ali ne i jasan popis zahtjeva. Ne vidi se što bi se točno promijenilo, kojim bi se mjerama to postiglo ni tko bi za njihovo ispunjenje bio odgovoran. Kada nema jasnog programa, a građane se poziva na ulicu, ostaje pitanje: što je stvarni cilj takve mobilizacije?

Teško je ne zapitati se ostaje li iza općenitih poruka skrivena politička namjera — stvaranje pritiska na aktualnu vlast i njezino rušenje. To je pitanje koje javnost ima pravo postaviti, pogotovo kada organizatori nisu jasno predstavili zahtjeve ni sve ljude koji stoje iza pripreme okupljanja. Odgovori su nužni upravo zato da se razlikuju iskreno nezadovoljstvo, političko djelovanje i nečiji pokušaj da mlade pretvori u lice ciljeva koje im nije otvoreno objasnio.

Mlade koji se guraju u prve redove prosvjednih poziva netko usmjerava, priprema poruke, slogane i put do javnosti. Možda vjeruju da pokreću nešto posve novo, ali političke igre često počinju upravo tako: mladi postanu lice pokreta, dok se stvarni ciljevi i oni koji od njega mogu profitirati ne vide dovoljno jasno. To nije razlog da ih se omalovažava. To je razlog da se pita tko ih poziva, tko oblikuje poruke i što se od njih zapravo očekuje.

A zašto baš tih dana? Dok se približava obljetnica vukovarske tragedije, kako ne pomisliti na majke koje su čekale vijest o svojim sinovima, na djecu koja su ostala bez roditelja i na obitelji koje već 35 godina nose bol koja ne prolazi? Zar se nije moglo pokazati više obzira i izabrati drugi datum? Prosvjed se može održati i drugog dana. Vukovarska bol ne može se premjestiti niti odgoditi.

Posebno je teško prihvatiti da se oko datuma povezanog s masovnim stradanjem govori o novom političkom početku, dok istodobno izostaje jasno objašnjenje što bi taj početak trebao donijeti. Ako organizatori žele povjerenje građana, neka iznesu konkretne zahtjeve, predstave program i jasno kažu tko preuzima odgovornost. Ako to ne učine, sumnje će rasti, a općenite parole neće ih otkloniti.

Ne treba unaprijed proglašavati ničiju krivnju niti bez dokaza tvrditi tko iz sjene upravlja okupljanjima. Ali jednako tako, ne treba prešutjeti pitanja koja nameću nejasni zahtjevi, politički učinak i izbor datuma. Javnost ima pravo znati tko poziva mlade na ulicu i što se od njih traži.

Vukovar nije kulisa za političko nadmetanje. Nije parola, pozornica ni zgodan datum za tuđe poruke. To je grad čija je žrtva obvezala cijelu Hrvatsku. Tko želi govoriti o budućnosti, neka pokaže da razumije cijenu koju su za slobodu platili oni kojih više nema — i neka barem u danima njihova sjećanja pokaže poštovanje prema obiteljima koje još uvijek oplakuju svoje najmilije.