12. listopada 1995. Zašto je međunarodna zajednica zaustavila Hrvate pred Banja Lukom?

Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice u trenutku kada su se hrvatske snage nalazile na samo 23 kilometra od Banja Luke, nezaustavljivo napredovale progoneći srpsku vojsku u bijegu. Srpski civili u panici bježe prema Srbiji, a sve točke otpora do samog grada Banja Luke slomljene su u prethodnim žestokim borbama (Šipovo, Mrkonjić grad, HE Bočac). 

Banja Luka je bila na dlanu hrvatskog vojnika u zenitu njegove vojne snage.

Najveća izbjeglička kriza u Srbiji

Srpske snage, I. i II. korpus bosanskih Srba, potpuno su razbijene i kao što se povlače prema Banjoj Luci. Također, stvorila se velika kolona desetina tisuća srpskih izbjeglica koje su se našle u Banjoj Luci i namjeravale bježati prema istočnoj Bosni i Srbiji. Posvuda se glasno špekuliralo o padu Banje Luke, panika u redovima demoralizirane srpske vojske bila je na vrhuncu. Srpski vrh je u panici: eventualni pad Banja Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina. Sve to bi potpuno demoraliziralo Srbe u Bosni i Hercegovini, pa bi padom Banja Luke praktički pala i čitava Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli srpski teritorij,

No, politička i geostrateška situacija nije bila sklona ulasku savezničkih hrvatskih i bošnjačkih snaga, u središte srpske paradržave u BiH nastale na genocidu – Banju Luku. Valja napomenuti da je Banja Luka, čak i prije ovog posljednjeg rata, uvijek imala dominantnu hrvatsku i muslimansku većinu, a osobito prije II. svjetskog rata.

Sve je to učinjeno prvenstveno zbog toga što bi se time pokrenula nova, ovaj put možda najveća izbjeglička kriza u Srbiji koja bi mogla izravno uključiti tadašnju Vojsku SR Jugoslavije u rat čime bi se situacija znatno zakomplicirala, čak i eventualnim ulaskom vojske Srbije u BiH.

Padom Banja Luke pala bi čitava fašistička tvorevina – Republika Srpska

Stoga je počeo značajan pritisak međunarodne zajednice na vođu pobjedničke Hrvatske vojske – predsjednik dr. Franju Tuđmana. Naime, HV je bila glavni nositelj sloma i poraza Srba u Hrvatskoj i BiH. Tražilo se da nikako ne nastavi napadne operacije, pri čemu se izravno prijetilo i napadom NATO zrakoplovstva na HV i HVO, iako je Alija Izetbegović poručio Franji Tuđmanu da je on spreman riskirati i ipak zauzeti Banja Luku. 

Akcija Južni potez tako je prekinuta na ultimativni zahtjev međunarodne zajednice u trenutku dok su se hrvatske snage u velikom napredovanju nalazile na samo 23 kilometra od Banja Luke, a Armija BiH na ulazu u Prijedor. Pad tih gradova znači da je sljedeći veliki grad istočno pod kontrolom Srba bio tek Brčko (cestovno udaljen gotovo 200 km od Banja Luke), a koji bi bio kao „latica od ruže“ zbog svog nezavidnog položaja u odnosu na Hrvatsku i južnu tuzlansku regiju pod kontrolom Bošnjaka. A do granice sa Srbijom ostala bi samo Bijeljina, neveliki grad u sjevernoj Bosni.

Padom Banja Luke pala bi čitava fašistička tvorevina – Republika Srpska.

Što je htjela, zapravo, Europa i međunarodna zajednica?

Europa, kao i zapadna diplomacija, uvijek je bila leglo cinizma i to se moglo iščitati i na primjerima tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, a poglavito u politici prema Bosni i Hercegovini. Nakon pregršt optužbi u smjeru Tuđmana kako je otvoreno planirao izvršiti podjelu BiH, Europa i SAD čine upravo to – Daytonskim sporazumom. Ali to rade mudro i lukavo. U trenutku kada je bilo jasno da snage HV-a i ABiH nezaustavljivo napreduju i da će Srbi potpuno biti poraženi, alarmni sustavi po svim euro državama su se upalili. 

Dok je Hrvatska krvarila, dok se događao Vukovar i Srebrenica, nije bilo nikakvog takvog vojnog pritiska ili djelovanja NATO snaga protiv višestruko nadmoćnije JNA i Srba protiv braniteljskih snaga.

Što se događa?

Odlučnom diplomatskom reakcijom, dapače i uz prijetnju korištenja NATO snaga protiv savezničkih HV-a i Armije BiH, međunarodna zajednica zaustavlja veliku vojnu operaciju i spašava Srbe unaprijed određenim mirovnim planom, prema kojem Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH s koridorom koji ih spaja sa Srbijom!

Jedan od glavnih razloga može biti upravo taj što međunarodna zajednica u tom trenutku nije htjela stvarati dominantno prevladavajuću bošnjačko-muslimansku BiH, jer bi egzodus Srba iz BiH i prisutnost bitno malobrojnijih Hrvata u BiH mogao značiti upravo to. Ustvari, to je još jedno potencijalno osiguranje u slučaju nekakvog budućeg vojnog pokušaja Bošnjaka, pa Bošnjaci, zajedno s Hrvatima dobivaju tek preostalih 51 posto teritorija BiH (danas se vidi da je to bitno na štetu Hrvata).

Ta formula i taj omjer bio je dovoljan da održi vagu u vodoravnom položaju jedno duže vrijeme.

Razlog može biti i taj što se BiH htjelo stvoriti „stanje ravnoteže“ u odnosu na Hrvatsku i Srbiju, stanje bez stvarnog ratnog pobjednika i gubitnika, te ostaviti BiH kao potencijalno trajno „bure baruta“ u nekakvim budućim preslagivanjima svijeta.

Zato je i Srbima dopušteno toliko (pre)velikih ustupaka, iako su bili doslovno slomljeni i vojno poraženi do kapitulacije, jer ako oni, kao druga po veličini etnička zajednica u BiH, imaju autonomiju unutar države, onda će na taj način uvijek uspijevati, naravno , uz pomoć međunarodne zajednice, obuzdavati želju Bošnjaka za potpunu kontrolu Bosne i Hercegovine. Kada se tu još uključe i Hrvati, što je bilo za očekivati, onda Bošnjaci više nemaju većinu i mogućnost stvaranja većinski muslimanske države u Europi, što je možda tada bio i glavni cilj međunarodne zajednice.

Bosna i Hercegovina i danas potencijalna tempirana bomba

Danas, nakon više od dvadeset godina, karte su u Europi izmiješane dosta drugačije. Europa je velikim djelom bitno promijenila svoj identitet i izgled, milijuni izbjeglica iz Afrike i Azije, većinom muslimana, pristigli velikim marševima preko „otvorenih granica“ EU u samo srce Europe. Bombe, eksplozije i teror vladaju diljem velikih gradova Europe.

U međuvremenu, Rusija je pod Putinom vratila status svjetske velesile, a Kina je postala jedna od najutjecajnijih država svijeta, te čak i ona ima (ekonomskih) interesa na ovim prostorima. Kao i Njemačka. Turska pod Erdoganom planira u BiH provođenje Davatogluovog plana neosmanizma, oslanjajući se i na svoj jak utjecaj u dominantno islamskom Kosovu i Albaniji, ali i utjecaj na velike turkofilne zajednice u Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj. Dok pokreti za neovisnost ili jake autonomije jačaju u Kataloniji, Škotskoj, Vojvodini, Korzici i drugdje, kao voda na mlin fašističke tvorevine stvorene na genocidu – Republici Srpskoj.

Karte se ponovno naveliko miješaju, a BiH ostaje nakon 140 godina od ulaska vojske Austro-Ugarske i dalje potencijalna ratna bomba broj jedan u Europi. Je li zaustavljanje HV-a pred ulaskom u Banju Luku, što bi vjerojatno značilo izbijanje savezničkih HV-a, HVO-a i Armije BiH na granicu sa Srbijom na Drini, bio mudar potez međunarodne zajednice pokazati će dani i godine koje dolaze…