17. svibnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Hercegovina)

Dana 17. svibnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Hercegovina) – katolička župa Nevesinje pretrpjela jednu od najvećih tragedija II. svjetskog rata u svijetu U župi Nevesinje ubijeno je preko 50% od ukupnog broja Hrvata (ubojice četnici i partizani), što je najveća tragedija koju je doživio jedan narod u II. svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine, pa i šire. Naglašavamo, radi se ubijenima, dok je sav preživjeli hrvatski puk rastjeran sa svojih ognjišta. Poznati su zločini partizana u zapadnoj Hercegovini, ali su manje poznati oni u istočnoj Hercegovini gdje su Hrvati manjina. Tamo je ubijeno 4515 Hrvata, čak 15% od ukupnog broja. Zastrašuje, ali i indicira o čemu se tu radilo, to da je ubijeno 684 djece do 15 godina i čak 817 žena. To znači da je svaka treća ubijena osoba – dijete ili žena. Kako onda nazvati ta zlodjela četnika i partizana nad Hrvatima Hercegovine? Na području Hercegovine koja pripada Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, tijekom II. svjetskog rata i poraća, prema nepotpunim podacima, je 18400 stradalih osoba. Ukoliko ovoj brojci pribrojimo i 1529 stradalih na prostoru Rame, koji zemljopisno nedvojbeno pripada Hercegovini, dođe se do podatka o 19929 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa područja Hercegovine, što u postocima iznosi nešto iznad 10 % ukupnog stanovništva. Strukturu ubijenih u Hercegovini teško je procijeniti. Sa sigurnosti se može kazati da je među ubijenima 81 katolički svećenik i jedna časna sestra. Ukupan broj stradalih civila na temelju šture dokumentacije još uvijek nije moguće kvalitetno prosuditi. Najveća stradanja Hrvata katolika zabilježena su u župi Nevesinje. Od 1647 Hrvata, koliko ih je 1940. živjelo na prostoru ove župe, u godinama II. svjetskog rata i poraća živote je izgubilo 847 osoba. Što je čak polovica tadašnjeg stanovništva hrvatske nacionalnosti Nevesinja. Pokolje u Hercegovini izvršili i četnici i partizani – a žrtve su Hrvati Početkom rata, već u njegovim prvim danima, četnici kolju hrvatsko stanovništvo Čapljine i okolice Mostara. Zatim se od lipnja 1941. pokolji nastavljaju u istočnoj Hercegovini, u području Trebinja, Stoca, Ljubinja, Nevesinja, a nad muslimanskim pučanstvom osobito u Gacku, Avtovcu, Bileći i drugdje. Četnički pokolji traju čitav rat. Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko 60. muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Ubijanja Hrvata i muslimana po Hercegovini, od četnika i partizana,  traju kroz čitav rat. Nakon svibnja 1945. na područje Bosne i Hercegovine transportirani su zarobljenici iz hrvatskih logora i zatvora, posebno iz Požege i Slavonskoga Broda. Najveći broj tih zarobljenika zatočen je u logorima Sarajeva i Mostara iz kojih je nepoznat broj odvezen prema Stocu, Nevesinju, Bileći, Trebinju i Crnoj Gori. Po izjavama većega broja svjedoka te se osobe nikada nisu vratile kućama zbog čega se pretpostavlja da su pobijene u većem broju jama i grobišta na području istočne Hercegovine. Nevesinje – slika tragedije i genocida nad jednim narodom Ubijanja Hrvata u Nevesinju učinili su četnici i partizani, a posebnu odmazdu počinili su partizani nakon završetka II. svjetskog rata. Poslije završetka rata teško je stradala nevesinjska crkva pretvorena je u skladište. I župna kuća bila je nacionalizirana. Nakon rata nestali su Hrvati iz mjesta: Lakat, Luka, Žiljevo, Velež, Bišina, Obadi, Tomišlja, Cerova, Baketa, Boljuni. Godine 1949. nacionalizirana je i oduzeta kuća s privatnom kapelicom Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Hrvatska prezimena Čuljak, Pandžić, Matić, Rotim, Goluža, Buconjić, Vrljić, Sivrić, Vasilj, Pavlović i druga, gotovo su nestala u ovoj župi. Posljedice su jugokomunističkog režima bile su da je broj Hrvata u Nevesinju smanjen sa 1647 na tek 219 Hrvata pred rat 1992. godine, pri čemu su mnoge obitelji bile staračke. Danas u općini Nevesinje živi tek 28 Hrvata. Završna ratna događanja 1945. mnoge Hrvate katolike i muslimane koji su zarobljeni u Austriji dovela su do mostarskog zatvora Ćelovine, koji su partizani pretvorili u masovno mučilište i morilište. Zatočenici su svaki dan bili mučeni i ubijani. Ubijene su bacali u jamu Bišina na Veležu. U istu jamu bacana su tijela ubijenih civila Hrvata katolika i muslimana iz Nevesinja. I žene su bile među desecima mučenih i ubijenih. Sve do danas nikada nije sankcionirano etničko čišćenje Hercegovine koje su počinili partizani, a o zločinu u Nevesinju nije se niti govorilo, to je bilo pod “normalno”. Pod plaštom ideje borbe protiv nacizma i fašizma dogodila su masovna ubojstva hrvatskog i muslimanskog stanovništva, nedužnih ljudi, što neki i danas slave kao pobjedu. Prethodno pobjegle mještane Nevesinja partizani su lovili kao zvijeri, zarobili i strijeljali, bez ikakvog suđenja, i na lokalitetu Kričanje na Podveležju, 10-ak km od Mostara. Tek dva mjeseca poslije partizanske vlasti dopustile su obiteljima vidjeti, ali ne i po vjerskom obredu sahraniti pokojnike. I u samom Nevesinju partizani su ubijali ljude isključivo po etničkom ključu (ubijali su Hrvate i muslimane, a Srbe ne): u središtu grada, kod zgrade starog suda, ali i po skoro cijelom gradu, na Kričanjima, na Zijemljima, a mnogi koji su pobjegli ubijeni su i na Malti u Mostaru. Smaknuća na etničkom principu su bila na cijelom potezu od Nevesinja pa do Podveležja, pa su se partizanska ubijanja savršeno uklapala u velikosrpske želje i genocidnne namjere. Sudbina Hrvata Nevesinja, župe u kojoj je ubijeno preko 50% Hrvata, koji su bili isključivi cilj i četnika i partizana, jasno govori kakva je bila sudbina hrvatskog naroda o kojoj se nije smjelo govoriti, a koja se i danas tako vješto prikriva u ime “antifašizma” i drugih velikih riječi iza kojih se krije – smrt i mržnja prema hrvatskom narodu.