18. rujna 1991. Zločini srpske agresorske vojske (Petrinja) – zločinci ubili obitelj Kozbašić s djecom i čak 350 civila nakon okupacije grada i okolice
Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Osvajanjem Petrinje, a prije toga Gline, Topuskog i Kostajnice, četnici su došli do Kupe i zamišljene granice Velike Srbije
Srpska vojska, u kojoj je bio veliki broj Srba s Banovine, počinila je brojne zločine u Petrinji i okolici. O dimenzijama zločina Petrinji govore podaci da je ubijeno oko 350 civila Petrinjaca i više od 250 branitelja Petrinje. Na području grada nalazi se nekoliko masovnih grobnica.
Od početka rujna pa sve do pada grada vodile su snažne brojbe malobrojnih i slabo naoružanih branitelja Petrinje sa JNA i mjesnim četnicima iz Petrinje i okolnih pravoslavnih sela. Dana 16. rujna zloglasni general Tarbuk naredio je masakr. Kod Vile Gavrilović, nekadašnjeg luksuznog ugostiteljskog objekta, dogodio se stravični zločin: Srbi iz Petrinje i okolice su zarobili 23 hrvatska vojnika i policajca, branitelja Petrinje, te njih 17 strijeljali. Već 18. rujna malobrojni branitelji branili su posljednje dijelove grada u povlačenju u Petrinji, a pod jakom vatrom 21. rujna u 18,30 pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi hrvatskih Srba.
Već u rujnu 1990. godine uspostava policijske postaje s hrvatskim državnim grbom na ploči postaje, u Petrinji izaziva okupljanje i pobunu hrvatskih Srba iz Petrinje i srpskih sela. Pobunjenici su napali policijsku postaju oružjem i pokušali uzeti oružje iz iste.
Pobuna je suzbijena izuzetnom hrabrošću policajaca iz Petrinje kojima je na ispomoć došla jedinica iz Zagreba.
Tijekom velikosrpske agresije i okupacije u Petrinji i okolici je ubijeno više od 350 civila Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su vjerovale da oni nisu nikome ništa nažao učinili. Prognanim Petrinjcima nikad nije moglo biti shvatljivo kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji dogodila pred očima više od osam tisuća Srba, koji su ostali u Petrinji poslije odlaska prognanika. Mnogi od tih Srba što su ostali, s oružjem u ruci samo su mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.
Jedno od najgnjusnijih ubojstava dogodilo se u noći s 4. na 5. studenoga 1991. godine. Petrinja je već gotovo dva mjeseca bila okupirana. Zauzele su je snage JNA i četnici, a Milan Kozbašić, Hrvat po nacionalnosti, ostao je sa svojom obitelji, suprugom Gordanom, te djecom Alenom (8) i Tamarom (13) u svom domu u Ulici Ivana Meštrovića 11. Tamo je cijela obitelj ubijena, zajedno s djecom. Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na petrinjskom području zabilježen je između rujna i prosinca 1991. Zločini su nastavljeni sve do lipnja 1992., kada je u samom gradu Petrinji ubijeno ili nestalo više čitavih obitelji i supružnika, zatečenih u svojim kućama, poput obitelji Kozbašić.
Izvor:PHB
