24. kolovoza 1991. – Istra se pripremala za rat: Krizni štab upozorio da JNA servisira topove i demonstrira silu

Akademski rad Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat u Istri Mateja Kokalja donosi vrlo precizan podatak. Pozivajući se na Glas Istre od 24. kolovoza 1991. i tekst znakovita naslova „Strah se uvlači u domove“, autor navodi da je Istarski regionalni krizni štab toga dana obavijestio javnost kako JNA u Istri sve češće servisira topove, kontrolira vojnu opremu, uvježbava vojna gađanja i zaposjeda mjesta na poligonima, uz druge aktivnosti kojima pokazuje svoju vojnu snagu.

To upozorenje nije stiglo bez povoda. Samo nekoliko dana ranije na jugu Istre dogodili su se incidenti koji su dodatno uznemirili stanovništvo.

Granate kod Pomera i Medulina

Dana 20. kolovoza jedna je granata pala u blizini groblja u Pomeru, a druga u autokampu u Medulinu. Ozlijeđenih nije bilo. Prema službenom objašnjenju JNA, tijekom redovne obuke pilota na vojnom aerodromu Pula zbog tehničkog kvara došlo je do nenamjernog opaljenja topova na dvama zrakoplovima.

Stanovnici takvo objašnjenje nisu lako prihvatili.

Već su ranije prosvjedovali zbog učestalih vojnih letova i gađanja, niskog prelijetanja zrakoplova iznad Pule i okolnih naselja te probijanja zvučnog zida iznad kopna. Adriano Ivetić u radu Odlazak Jugoslavenske narodne armije iz Pule 1991. godine navodi da je stanovništvo takve aktivnosti doživljavalo kao provokaciju i demonstraciju sile. Nakon događaja od 20. kolovoza predstavnici tadašnje Skupštine općine Pula uputili su oštar prosvjed zapovjedništvu pulskog garnizona i zatražili utvrđivanje odgovornosti.

Istra se nije ponašala kao područje daleko od rata

Upravo je u tome važnost upozorenja od 24. kolovoza. Iako na istarskom poluotoku tada nije bilo bojišta usporedivog s istočnom i zapadnom Slavonijom, Banovinom ili zadarskim zaleđem, lokalne hrvatske vlasti nisu računale na to da će mir potrajati sam od sebe.

Pripreme za obranu već su bile u tijeku.

Osnivani su regionalni i općinski krizni štabovi te nenaoružani dobrovoljački odredi Narodne zaštite. Prvi takav odred na području današnje Istarske županije osnovan je u Puli još 16. srpnja 1991. Suradnja među istarskim općinama bila je koordinirana, a krizni štabovi izrađivali su planove blokade objekata JNA, planove miniranja, preuzimali nadzor nad evidencijama vojnih obveznika, radili na izvlačenju hrvatskih mladića iz JNA te pripremali skloništa i zaštitu vitalnih objekata.

Regionalni krizni štab za istarsku regiju vodio je Šime Vidulin, a općinski štabovi bili su organizirani u Puli, Rovinju, Poreču, Bujama, Buzetu, Pazinu i Labinu.

Do sredine kolovoza bile su formirane i jedinice redovnoga i pričuvnoga sastava policije. Iz postrojbi nekadašnje Teritorijalne obrane „Joakim Rakovac“ razvijale su se hrvatske snage koje će ubrzo sudjelovati u stvaranju 119. brigade ZNG-a, službeno ustrojene 7. rujna 1991.

Ogromna vojna sila bila je smještena usred Istre

Razloga za oprez bilo je više nego dovoljno.

Pula je bila jedan od najjačih vojnih centara JNA na sjevernom Jadranu. Vojni aerodrom, mornarički objekti, Muzil i čitav niz drugih instalacija značili su da se na relativno malom području nalazila velika količina ljudstva, zrakoplova, brodova, oružja i streljiva.

Luciano Delbianco, tada jedan od ključnih ljudi pulske civilne vlasti i pregovaračkog tima, kasnije je govorio o garnizonu od približno 12.000 ljudi, 41 borbenom zrakoplovu, deset ratnih brodova, više od tisuću podmorskih mina te desecima tisuća tona eksploziva i streljiva. Oružje teritorijalne obrane također se nalazilo pod nadzorom JNA na Muzilu.

U takvim okolnostima nekoliko servisiranih topova ili izlazak vojske na poligone nije se mogao promatrati kao obična vojnička rutina. U Hrvatskoj je rat već trajao, a lokalne vlasti morale su razmišljati što bi se dogodilo kada bi se postojeći vojni potencijal JNA u Istri okrenuo protiv hrvatskih institucija i stanovništva.

Istra se nije ponašala kao područje daleko od rata

Upravo je u tome važnost upozorenja od 24. kolovoza. Iako na istarskom poluotoku tada nije bilo bojišta usporedivog s istočnom i zapadnom Slavonijom, Banovinom ili zadarskim zaleđem, lokalne hrvatske vlasti nisu računale na to da će mir potrajati sam od sebe.

Pripreme za obranu već su bile u tijeku.

Osnivani su regionalni i općinski krizni štabovi te nenaoružani dobrovoljački odredi Narodne zaštite. Prvi takav odred na području današnje Istarske županije osnovan je u Puli još 16. srpnja 1991. Suradnja među istarskim općinama bila je koordinirana, a krizni štabovi izrađivali su planove blokade objekata JNA, planove miniranja, preuzimali nadzor nad evidencijama vojnih obveznika, radili na izvlačenju hrvatskih mladića iz JNA te pripremali skloništa i zaštitu vitalnih objekata.

Regionalni krizni štab za istarsku regiju vodio je Šime Vidulin, a općinski štabovi bili su organizirani u Puli, Rovinju, Poreču, Bujama, Buzetu, Pazinu i Labinu.

Do sredine kolovoza bile su formirane i jedinice redovnoga i pričuvnoga sastava policije. Iz postrojbi nekadašnje Teritorijalne obrane „Joakim Rakovac“ razvijale su se hrvatske snage koje će ubrzo sudjelovati u stvaranju 119. brigade ZNG-a, službeno ustrojene 7. rujna 1991.

Ogromna vojna sila bila je smještena usred Istre

Razloga za oprez bilo je više nego dovoljno.

Pula je bila jedan od najjačih vojnih centara JNA na sjevernom Jadranu. Vojni aerodrom, mornarički objekti, Muzil i čitav niz drugih instalacija značili su da se na relativno malom području nalazila velika količina ljudstva, zrakoplova, brodova, oružja i streljiva.

Luciano Delbianco, tada jedan od ključnih ljudi pulske civilne vlasti i pregovaračkog tima, kasnije je govorio o garnizonu od približno 12.000 ljudi, 41 borbenom zrakoplovu, deset ratnih brodova, više od tisuću podmorskih mina te desecima tisuća tona eksploziva i streljiva. Oružje teritorijalne obrane također se nalazilo pod nadzorom JNA na Muzilu.

U takvim okolnostima nekoliko servisiranih topova ili izlazak vojske na poligone nije se mogao promatrati kao obična vojnička rutina. U Hrvatskoj je rat već trajao, a lokalne vlasti morale su razmišljati što bi se dogodilo kada bi se postojeći vojni potencijal JNA u Istri okrenuo protiv hrvatskih institucija i stanovništva.

Barovića pritom ne treba poistovjećivati s upozorenjem Kriznog štaba o demonstraciji sile. Naprotiv, u kasnijim svjedočanstvima i prikazima pulskih događaja ostao je zapamćen po nastojanju da se izbjegne razaranje Pule. Situacija se dodatno zaoštravala nakon njegova odlaska i promjena u zapovjednoj strukturi JNA.

„Strah se uvlači u domove“

Naslov koji je Glas Istre izabrao 24. kolovoza – „Strah se uvlači u domove“ – možda najbolje opisuje tadašnje raspoloženje.

Rat još nije bio na ulicama Pule, ali su građani gledali vojne zrakoplove kako nisko lete iznad njihovih kuća. Čuli su probijanje zvučnog zida. Nekoliko dana ranije granate su završile u Pomeru i Medulinu. Istodobno je stizala informacija da se topovi održavaju i pripremaju, pregledava vojna oprema, izvode gađanja i zaposjedaju položaji na poligonima.

Sve se to događalo dok su iz drugih dijelova Hrvatske u Istru već pristizali prognanici. Do početka kolovoza u Pulu ih je stiglo više od 1.200, a broj ljudi koji su spas tražili na poluotoku nastavio je rasti.

Rat je, drugim riječima, već bio prisutan – čak i ondje gdje još nije bilo crte bojišta.

Obrana Istre bila je i borba da se rat ne dogodi

Istarski primjer iz ljeta i jeseni 1991. po nečemu je poseban u hrvatskoj ratnoj povijesti. Pripremati se za obranu nije nužno značilo odmah otvoriti vatru.

Policija, krizni štabovi, Narodna zaštita i hrvatske postrojbe pripremali su se za najgori scenarij, dok je civilno vodstvo istodobno pokušavalo održati komunikaciju i pregovorima spriječiti sukob koji bi, s obzirom na količinu naoružanja koncentriranog oko Pule, mogao imati katastrofalne posljedice.

Zato je 24. kolovoza 1991. važan datum u kronologiji Domovinskog rata u Istri.

Toga dana nije vođena velika bitka. Nije zauzeta vojarna niti je pokrenuta velika vojna operacija. Ali javno upozorenje Istarskog regionalnog kriznog štaba pokazuje koliko se ozbiljno procjenjivala mogućnost da rat zahvati i poluotok.

Mir koji je Istra najvećim dijelom uspjela sačuvati nije bio posljedica odsutnosti opasnosti.

Bio je rezultat istodobne pripreme za obranu, organiziranja hrvatskih snaga, političkog pritiska i pregovora u gradu prepunom vojske i oružja.

JNA je naposljetku u prosincu 1991. napustila Pulu i Istru bez velikoga oružanog obračuna. Hrvatska je preuzela vojne objekte, a 16. prosinca na zgradi dotadašnje Komande na pulskoj rivi zavijorila se hrvatska zastava.

No četiri mjeseca ranije takav završetak nitko nije mogao jamčiti.

Dana 24. kolovoza 1991. Istra se pripremala kao da rat može početi svakoga trenutka.

Izvori

• Matej Kokalj, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat u Istri, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli – posebno poglavlje o kolovozu 1991.; autor za događaj od 24. kolovoza kao neposredni izvor navodi Glas Istre, „Strah se uvlači u domove“, 24. kolovoza 1991., str. 1.

• Adriano Ivetić, Odlazak Jugoslavenske narodne armije iz Pule 1991. godine, u zborniku Radionica za suvremenu povijest, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli – Srednja Europa, 2013.

• Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža – podaci o Regionalnom kriznom štabu, Šimi Vidulinu i organiziranju obrane Istre.

• Glas Istre – svjedočanstva i retrospektiva o pulskom garnizonu, pregovorima i odlasku JNA.