PAD OSJEČKIH VOJARNI: Kako su hrvatski branitelji u rujnu 1991. slomili JNA i obranili srce istočne Slavonije

Združene hrvatske obrambene snage, sastavljene od pripadnika Zbora narodne garde, Ministarstva unutarnjih poslova, Narodne zaštite i Hrvatskih obrambenih snaga, izvele su sredinom rujna 1991. godine jednu od najvažnijih vojnih operacija u Domovinskom ratu oslobodivši ključne vojne objekte u gradu Osijeku i njegovoj okolici. Od 11. do 20. rujna, suočeni s egzistencijalnom prijetnjom potpunog uništenja grada od strane Jugoslavenske narodne armije koja je iz samog urbanog središta topništvom razarala civilne ciljeve, branitelji su hrabrim pješačkim jurišima, taktičkim blokadama i pregovorima slomili unutarnji neprijateljski front. Ovom je pobjedom zaplijenjena golema količina naoružanja koja je transformirala hrvatske snage i trajno promijenila tijek obrane Republike Hrvatske.

Obrana grada Osijeka i šireg područja istočne Slavonije predstavlja jednu od najkompleksnijih i strateški najvažnijih epizoda u cjelokupnom ratu. Smješten na geostrateški osjetljivom području, Osijek je bio ključna točka za daljnje napredovanje JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Pad Osijeka značio bi otvaranje vrata za prodiranje neprijateljskih snaga prema Virovitici, Bjelovaru i konačno prema Zagrebu. Politička i sigurnosna situacija urušavala se još od 1990. godine, a vojno vodstvo u Beogradu poduzelo je korake kako bi onemogućilo obranu, protuustavno oduzevši cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane. To je oružje premješteno u vojno skladište Lug kod Čepina, čime je JNA osigurala potpunu materijalnu dominaciju.

Tijekom 1991. godine, Osijek se našao u iznimno nepovoljnom taktičkom položaju, okružen sa sjevera, istoka i juga, dok se agresija prelijevala preko Dunava. U samom gradu bila je stacionirana 12. proleterska mehanizirana brigada JNA, jedna od najelitnijih postrojbi Prve vojne oblasti, operativno podređena 17. korpusu iz Tuzle. Ova je postrojba raspolagala sa 70 tenkova i 60 oklopnih transportera, što je predstavljalo zastrašujuću silu u srcu gusto naseljenog grada. Njezina je funkcija bila trajno držanje grada kao taoca i osiguranje mostobrana za nadiruće snage iz smjera Vojvodine.

Neprijatelj je bio raspoređen u nekoliko ključnih utvrda. Vojarna Narodni heroj Milan Stanivuković, poznatija kao Bijela vojarna u Donjem gradu, bila je glavno uporište teškog naoružanja i zapovjedništva pod vodstvom Bore Ivanovića. Vojarna Maršal Tito, ili Crvena vojarna, služila je kao logistički kompleks. Dom JNA u središtu grada bio je centar veze, dok je Vojni stacionar u Tvrđi služio kao bolnica. Južno od Osijeka nalazio se zloglasni Poligon C, topničko uporište s kojeg su razarani civilni ciljevi, a u šumi Lug čuvano je oduzeto naoružanje.

S obzirom na to da je Hrvatska bila formalno u sastavu SFRJ, obrana se isprva organizirala kroz strukture MUP-a i Specijalne jedinice policije, te nenaoružane odrede Narodne zaštite. Potkraj lipnja utemeljena je legendarna 106. brigada Zbora narodne garde u čijem su stvaranju ulogu imali Branimir Glavaš i Eduard Bakarec, dok je političko vodstvo predvodio Srećko Lovrinčević kao predsjednik Kriznog štaba općine Osijek, a u čijem je radu sudjelovao i Vladimir Šeks. Vojno zapovijedanje 11. rujna preuzima Zapovjedništvo ZNG-a za istočnu Slavoniju, na čije čelo dolazi pukovnik Karl Gorinšek, zamijenivši dotadašnjeg zapovjednika Franju Pejića. Načelnik štaba i zamjenik zapovjednika postao je potpukovnik avijacije Vinko Vrbanac.

Eskalacija je dosegla vrhunac krajem ljeta, kada su neprijateljske snage okupirale Baranju i izbile na lijevu obalu Drave. Prekretnica nastupa 12. rujna kada predsjednik Franjo Tuđman izdaje zapovijed za blokadu vojarni i isključenje komunalnih usluga JNA. Odgovor JNA bio je stravičan. Komandant garnizona poslao je ultimatum Srećku Lovrinčeviću, a general Janković iz Tuzle zaprijetio je katastrofom ako se ne obustave napadi na JNA.

Osvanuo je “Crni petak 13.”, dan kada je na iscrpljene građane ispaljeno više tisuća projektila iz minobacača, haubica, topova i tenkova. Zrakoplovi su bombardirali civilne objekte kasetnim bombama. Granatiranje je trajalo trideset sati, teško oštetivši bolnicu, spomenike kulture i industriju, dok je u bolnicu dopremljeno više od 130 ranjenika i četvero mrtvih. Europska promatračka misija, suočena s nepoštivanjem primirja od strane pukovnika Lončara, napustila je Osijek, čime je postalo jasno da se sudbina grada mora odlučiti oružjem.

Prvi objekt koji je oslobođen bio je Vojni stacionar u povijesnoj Tvrđi, tajno popunjen ljudstvom JNA. U iznenadnoj akciji 11. rujna, 3. četa 1. bataljuna 106. brigade i vod Vojne policije upali su u zgradu, zarobivši 20 vojnika i zaplijenivši automatske puške. Zanimljivo je da su europski promatrači kasnije oštro prosvjedovali zbog isticanja hrvatske zastave na zgradi ambulante, zahtijevajući njezino uklanjanje.

Bitka za Dom JNA, važno zapovjedno sjedište vojno-teritorijalnog okruga pod zapovjedništvom pukovnika Slobodana Nikolića, započela je 12. rujna. Akciju su vodili pripadnici 1. bataljuna 3. gardijske brigade ZNG-a i 2. bojne 106. brigade. Uvjeti su bili iznimno teški zbog urbanog okruženja. Kada je pukovnik Nikolić tražio oklopno pojačanje, Boro Ivanović mu je poručio da pojačanja nema i naredio mu da pobije sve hrvatske snage. Prekretnica je nastupila kada su hrvatski borci ručnim bacačem onesposobili oklopni transporter JNA ispred zgrade. Opsada je završila 16. rujna predajom 15 oficira i 30 vojnika, uz zapljenu 70 strojnica, kripto-veza i taktičke dokumentacije.

Crvena vojarna oslobođena je 14. i 15. rujna. Ovdje su djelovali pripadnici samostalne satnije Sekretarijata za narodnu obranu i PU Osijek. Hrvatski branitelji zauzeli su položaje po stambenim zgradama, a u proboju ulaznih vrata korišteno je oklopno vozilo “Nosorog” izrađeno u osječkoj tvornici OLT. Otpor je bio slab, vojnici su se predali bez ljudskih žrtava, a unutar kompleksa zaplijenjen je jedan tenk T-55 i tri oklopna transportera koji su poslani na popravak u poduzeće Autoreparatura. Značajan dio ratnog plijena iz ove vojarne prisvojila je Prištapska četa Sekretarijata za narodnu obranu.

Središnja i najkrvavija bitka vodila se za Bijelu vojarnu u Donjem gradu. Na površini od preko 33.000 četvornih metara, ovo je bilo glavno logističko i zapovjedno uporište puno tenkova, oklopa i naoružanih srpskih rezervista. Napad su vodile grupe Specijalne jedinice policije te 1. i 2. bataljun 106. brigade. Nedostatak protuoklopnog oružja pokazao se kobnim u prvim jurišima 14. i 15. rujna. Pokušaj proboja zida eksplozivom završio je upadanjem interventnog voda u zasjedu, pri čemu je junački poginuo Mato Brekalo, a Igor Vrandečić je teško ranjen.

Shvativši da gube bitku, zapovjedništvo 12. pmbr odlučuje se 16. rujna na tenkovski proboj. Kolona od 10 tenkova i oklopnih transportera srušila je zid prema Vukovarskoj ulici te, uz zračnu podršku MiG-ova koji su bombardirali Osijek, krenula kroz naseljena područja Jug I i Jug II prema Tenji. Iz odmazde su divljački granatirali stambene blokove i tvornicu LIO, ubivši šest osječkih civila. Hrvatske snage uspjele su uništiti nekoliko oklopnjaka. Sljedećeg dana, 17. rujna, pod zapovjedništvom Antuna Blaževića i Josipa Talapka, slomljen je preostali otpor u vojarni. Prilikom ulaska poginuo je specijalac Damir Furdi. Zarobljeno je preko 200 pripadnika JNA. Zbog angažmana snaga MUP-a u ovoj operaciji, značajan dio ratnog plijena pripao je policiji, usprkos pokušajima ZNG-a da se oprema ravnomjernije raspodijeli.

Istovremeno s bitkama u gradu, vodile su se presudne operacije na periferiji. Vojno skladište Lug kod Čepina držalo je ključ naoružavanja Hrvatske vojske. Pod zapovjedništvom Slobodana Tolja, oko 700 hrvatskih branitelja, uglavnom pripadnika čepinske satnije 106. brigade, okružilo je šumu. Opsada je vršena i psihološkim pritiskom, uključujući pregovore putem zarobljenog pukovnika Germovšeka. Neprijateljska posada pobjegla je 19. rujna pod okriljem noći, no ubrzo su presretnuti. Grupa od 52 pripadnika JNA lutala je poljima te je zarobljena kod Antunovca zahvaljujući snalažljivosti Ivice Sinkovića i pripadnika Antunovačke satnije pod zapovjedništvom Ilije Vučemilovića. U skladištu Lug zaplijenjen je kapitalni plijen: cjelokupno naoružanje TO Osijek, protuzrakoplovni topovi, stotine tisuća komada streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. Nakon zauzimanja, civili iz Čepina su čak i tačkama odvozili oružje.

Zloglasni Poligon C zauzet je 17. rujna, čime je trajno otklonjena topnička prijetnja južnim prilazima gradu. Borbe su se vodile i u prigradskom naselju Sarvaš, koje je palo 17. rujna pod snažnim oklopnim napadima JNA, što je bolno dokazalo da se bez teškog naoružanja ne može braniti teritorij. Branitelji Sarvaša organizirano su se povukli prema Nemetinu.

Posljedice ovih rujanskih operacija bile su dalekosežne. Zauzimanjem vojarni i skladišta, hrvatske su snage prešle iz asimetričnog milicijskog ratovanja u pravu konvencionalnu vojnu silu. U Zapovjedništvu za istočnu Slavoniju formiraju se prave topničke postrojbe. Ustrojeni su Oklopno-mehanizirana bojna i Mješoviti topnički divizion pod zapovjedništvom Tomislava Gele, a nabavljeni su i moderni termovizijski sustavi za protuoklopne bitnice koje je vodio Budimir Blažek. Zahvaljujući ovom oružju, obranjeni su Ernestinovo, Laslovo i Antunovac tijekom kritičnih jesenskih napada, a dio pomoći poslan je i Vukovaru. I u drugim slavonskim gradovima osvojene su vojarne; u Đakovu je tako zaplijenjeno 54 protuoklopna topa i 18 haubica, što je dodatno naoružalo snage Zborne operative Osijek.

Ljudska cijena ove pobjede bila je stravična. U izravnim jurišima poginula su 34 pripadnika hrvatskih snaga i civila, dok su 227 ranjena. Poginuli branitelji, poput Mate Brekala, Damira Furdija, Marka Dumančića i drugih, zauvijek su upisani u temelje države. Civilne žrtve, poput dvanaestogodišnje Ivane Vujić koja je stradala u svom domu od granate, ostaju trajni svjedok terora JNA. Kroz osječku bolnicu prošlo je preko 5000 žrtava rata, od kojih je gotovo tisuću preminulo.

Bitka za osječke vojarne predstavlja monumentalnu pobjedu. JNA je izgubila taktičku inicijativu na ovom prostoru, ugašen je unutarnji neprijateljski front, a namjera da se brzim tenkovskim udarima prepolovi Hrvatska zauvijek je zaustavljena. Upravo na temeljima rujanske hrabrosti dragovoljaca, policajaca i gardista, Osijek se u nacionalnoj povijesti upisao kao Nepokoreni grad.