25. kolovoza 1991. – Robert Janić i Damir Plavšić uništili prvi tenk u Bitki za Vukovar: počeo opći napad i otvoren Kukuruzni put
Šest tenkova JNA krenulo je prema zapadnom izlazu iz grada, a pred njih su stali dragovoljci u trapericama i tenisicama, s protutenkovskim minama, lovačkim i pješačkim oružjem, dinamitom i Molotovljevim koktelima. U uskoj kotlini između Lijeve i Desne Supoderice Robert Janić „Prsan“ i Damir Plavšić „Plavi“ izbacili su iz borbe vodeći tenk u koloni
Istoga dana počela je nova, otvorena faza napada na Vukovar, a kroz kukuruzišta je trasiran put koji će postati žila kucavica opkoljenoga grada.
Dan kada je rat u Vukovaru pokazao svoje pravo lice
Datum 25. kolovoza 1991. jedna je od prijelomnih točaka Bitke za Vukovar. Do tada je Jugoslavenska narodna armija još pokušavala zadržati privid „razdvajanja sukobljenih strana“, iako je na terenu sve otvorenije podupirala srpske pobunjenike. Toga je dana maska praktično pala.
Vojni povjesničar Davor Marijan upravo 25. kolovoza uzima kao početak druge faze bitke: JNA i srpske snage, očekujući brzo zauzimanje grada, krenule su u napad oslanjajući se na Dunav, vukovarsku vojarnu i okolna pobunjenička uporišta. Grad je napadan s kopna, iz zraka i s Dunava, uz golemu nadmoć u ljudstvu, oklopu, topništvu i streljivu.
Nasuprot takvoj sili stajali su ljudi koji samo nekoliko mjeseci ranije nisu bili profesionalni vojnici. Radnici, susjedi, prijatelji i dragovoljci preko noći su postali branitelji. Mnogi su na položaje dolazili u trapericama i tenisicama, sa svime što su uspjeli pronaći i nabaviti.
Kamion na mini bio je povod za izlazak tenkova iz vojarne
Prema svjedočenju Damira Plavšića i ratnim zapisima koje je Portal hrvatskih branitelja ranije objavio, u ranim jutarnjim satima kamion JNA za prijevoz hrane nije se zaustavio na hrvatskoj barikadi na Borovskoj cesti. Pokušavajući je zaobići, naletio je na minu.
Ubrzo je iz vukovarske vojarne izišla kolona od šest tenkova i krenula preko Sajmišta prema zapadnom izlazu iz grada i Borovu naselju.
Zapovjednik obrane Vukovara Ivica Arbanas „Lipi“ nalazio se na drugoj zadaći, a njegov zamjenik Petar Perić, uz Arbanasovu suglasnost, izdao je zapovijed da se kolona zaustavi i spriječi njezin izlazak iz grada.
Zapovijed je primio Tomislav Skrbin „Šipka“, zapovjednik voda Desne Supoderice – 4. voda 1. satnije 1. bojne pričuvnog sastava Zbora narodne garde. Njegovi su ljudi kamion kombinata Borovo postavili poprijeko na uskoj cesti u kotlini između Lijeve i Desne Supoderice. Bila je to improvizirana zapreka na pravcu kojim su se približavali deseci tona čelika.
Prsan i Plavi pred tenkom od 42 tone
Robert Janić i Damir Plavšić spustili su se na cestu s protutenkovskim minama TMA-3. Dok se vodeći tenk s ralicom približavao, uvrtali su upaljače i postavljali mine oko zapriječenog kamiona.
Vrijeme se mjerilo sekundama. Tenk je već bio na nekoliko desetaka metara, tlo je podrhtavalo pod gusjenicama, a njih su dvojica još uvijek bili na cesti.
Uspjeli su se povući uz padinu neposredno prije nego što je tenk počeo gurati kamion. Nagazio je na minu, a snažna detonacija teško mu je oštetila prednji desni dio i izbacila ga iz borbe. Bio je to prvi onesposobljeni tenk u Bitki za Vukovar. U više braniteljskih zapisa navodi se i kao drugi uništeni tenk JNA u Hrvatskoj, nakon tenka koji je, prema kronologiji povjesničara Borne Marinića, 8. srpnja 1991. kod Iloka uništio Zoltan Hadrava.
To nije bila završnica borbe, nego njezin početak.
Molotovljevi kokteli protiv čelične kolone
Pripadnici Desne Supoderice i dio branitelja s Lijeve Supoderice otvorili su vatru po zaglavljenoj koloni. Na tenkove su bacali Molotovljeve koktele, štapine dinamita i ručne kumulativne bombe, dok su posade odgovarale tenkovskim strojnicama i topovima.
Jedan tenk na začelju kolone također je pogođen i oštećen. Borba je trajala približno sat vremena.
Nije to bio ravnopravan sukob. Na jednoj strani bilo je šest oklopnih grdosija, a na drugoj ljudi s lakim pješačkim i improviziranim protuoklopnim sredstvima. Ipak, nisu napustili položaj.
Damir Plavšić poslije je tu borbu sažeo riječima: „Bila je to borba Davida protiv Golijata.“
Ali ni taj opis ne pokazuje do kraja što su učinili. David je imao praćku. Branitelji Supoderice imali su nekoliko mina, boce sa zapaljivom smjesom, dinamit, ručne bombe i odluku da čeličnoj koloni ne prepuste put prema gradu.
Dogovoreno povlačenje pretvoreno u zauzimanje Pašnjaka
Kada je pucnjava utihnula, hrvatski su branitelji očekivali da će se posade preostalih tenkova predati ili vratiti u vojarnu. Umjesto toga, dogovoren je prekid vatre kako bi JNA izvukla jedan teško oštećeni i jedan onesposobljeni tenk.
Braniteljima je stigla zapovijed da se povuku na pričuvne položaje i propuste kolonu. JNA je dogovor iskoristila za vojnu prijevaru: tenkovi se nisu vratili u vojarnu, nego su premješteni i ukopani na strateški važnom brdu Pašnjak kod Lovačkog doma.
S Pašnjaka su snage JNA i srpskih pobunjenika mogle nadzirati pravce prema Bogdanovcima, Lušcu, Adici, Priljevu i zapadnom ulazu u Vukovar. Time je presječena ili neposredno ugrožena cestovna komunikacija između Vukovara i Bogdanovaca.
Ono što nije uspjelo u izravnoj borbi, JNA je ostvarila zloupotrebom dogovorenog prekida vatre.
Istoga dana rođen je ratni Kukuruzni put
Gubitak sigurnog cestovnog pravca prisilio je hrvatske snage da komunikaciju prebace u kukuruzna polja. Novija vojno-povijesna rekonstrukcija Hrvatskog vojnika dodatno pojašnjava nastanak toga puta.
Veza Bogdanovci–Marinci pripremala se mjesecima: dva kilometra makadamskog puta asfaltirana su i puštena u promet 28. srpnja 1991. Međutim, nakon što je JNA tenkovima blokirala pravac od vukovarske obilaznice prema Bogdanovcima, nije više bila dovoljna cesta. Trebalo je stvoriti skriveni ratni koridor kroz polja.
Upravo 25. kolovoza pripadnici Pratećeg voda 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a, pod zapovjedništvom Željka Maršića, uz pomoć Miljenka Ivankovića „Zagorca“ iz Bogdanovaca i Sanitetske desetine 2. bojne, trasirali su i prilagodili mrežu poljskih putova – lenija – koje su iz Bogdanovaca vodile uz Vuku prema vukovarskom Lušcu.
To nije bila jedna cesta u današnjem smislu. Bila je to promjenjiva mreža blatnjavih putova čiji su jedini zaklon često bile visoke stabljike kukuruza. Trase su se morale mijenjati kad bi ih neprijatelj otkrio i zasuo topništvom.
Tim su putem u grad ulazili branitelji, oružje, streljivo, hrana i lijekovi. U suprotnom smjeru izvlačeni su ranjenici, žene i djeca. Vozilo se uglavnom noću, pod stalnom prijetnjom granata, snajpera, mina i zasjeda.
Kukuruzni put nije bio samo prometnica. Bio je dokaz da Vukovar još nije potpuno odsječen i da Hrvatska do njega još može doprijeti.
Početak 87-dnevne opsade – ili 88 dana do sloma Borova naselja
U vojno-povijesnoj literaturi 25. kolovoza označava početak 87-dnevne opsade Vukovara. Damir Plavšić razdoblje računa do sloma obrane Borova naselja 20. studenoga i govori o 88 dana. Razlika proizlazi iz toga uzima li se kao završna točka pad središnjeg dijela Vukovara 18. studenoga ili završetak organiziranog otpora u Borovu naselju dva dana poslije.
Bitno je ono oko čega nema dvojbe: 25. kolovoza rat je ušao u novu, otvorenu fazu. JNA više nije bila promatrač ni navodni tampon. Postala je udarna snaga napada na hrvatski grad, zajedno sa srpskim pobunjeničkim i paravojnim postrojbama.
Herojstvo koje nije stalo u službena priznanja
Prema Plavšićevu svjedočenju, pripadnici voda Desne Supoderice za ovu akciju nisu dobili posebno priznanje ni odlikovanje. A upravo je njihov otpor pokazao ono što će postati zaštitni znak obrane Vukovara: malobrojni i slabo naoružani branitelji mogli su zaustaviti tehnički i brojčano neusporedivo jačeg neprijatelja.
Robert Janić „Prsan“ poslije je preminuo od teške bolesti. Ostala je fotografija njega i njegova suborca, ali još važnije – ostalo je svjedočanstvo o jutru kada su se dvojica mladića spustila pred tenk i učinila ono što se po svim pravilima činilo nemogućim.
Hrvatska je 1991. stvarana krvlju ljudi čija imena često nisu bila na naslovnicama. Stvarali su je ratnici u trapericama i tenisicama, radnici i susjedi koji nisu čekali da netko drugi obrani njihove obitelji i domove.
Zato priča o Robertu Janiću, Damiru Plavšiću i braniteljima Supoderice nije tek ratna anegdota. To je lekcija o cijeni slobode. Djeca i mladi trebaju znati da Hrvatsku nisu obranile parole, nego ljudi koji su ostali na položaju onda kada je prema njima dolazila kolona tenkova.
Prsan i Plavi toga dana nisu zaustavili samo jedan tenk. Pokazali su da se Vukovar neće predati bez borbe – a kroz kukuruzišta je otvoren put kojim će grad još tjednima disati.
Video: svjedočanstvo o uništenju prvog tenka u Bitki za Vukovar
Izvori
Izvor:PHB
