29. srpnja 1991.: Žarko Peša sa 120 pričuvnih policajaca stigao u obranu Sunje

Sunja se u ljeto 1991. našla okružena neprijateljskim snagama s triju strana. Cestovna veza sa Siskom bila je prekinuta, pa je jedini prolaz prema ostatku Hrvatske ostala skela na Savi. Od srpnja 1991. do kolovoza 1995. Sunja se branila i nije pala. Za 78 njezinih branitelja postala je posljednja postaja životnog puta.

Sunje se treba sjećati zbog 27. srpnja, obljetnice prvog napada i početka rata na tom području. Treba je se sjećati i 5. kolovoza, na obljetnicu njezina oslobođenja, kao i 15. kolovoza, kada su neprijateljske snage topničkim i pješačkim napadom pokušale probiti crtu obrane, dok su sunjski branitelji u borbi ostali bez streljiva.

Dan hrvatskih branitelja Sunje prvi je put obilježen tek 2017. godine. Promatra li se broj objavljenih znanstvenih radova i studija, Sunja je ostala slabo zastupljena i u hrvatskoj historiografiji o Domovinskom ratu.

Zbog svega toga, sjećanje se ponovno vraća Sunji.

Prije rata njezino se ime najčešće povezivalo s pločom na slabo osvijetljenoj kolodvorskoj zgradi. Kroz mjesto su kloparali vlakovi, dok su umorni putnici noću prema nazivu postaje procjenjivali koliko su još udaljeni od svojeg odredišta.

Sunja je bila i mjesto magle koja se potkraj kolovoza, pred svitanje, zaplete iznad voda i donese miris jeseni prije nego što se ona osjeti drugdje. Bila je poznata po kolosijecima, križanju i željezničkom čvorištu iz kojeg su putnički i teretni vlakovi nastavljali prema različitim dijelovima tadašnje Jugoslavije.

Malo je putnika ondje izlazilo. Sunja je rijetko bila konačno odredište. Za većinu je bila tek oznaka uz put prema nekom većem ili privlačnijem mjestu.

Sve se promijenilo u ljeto 1991. godine. Sunja i njezini stanovnici našli su se usred političkih i geostrateških interesa, sukoba, prijetnji, demonstracija sile, svojatanja teritorija i postavljanja balvana. Mjesto koje je dotad bilo usputna željeznička postaja postalo je važno zbog dometa oružja, projektila velikog kalibra, broja ispaljenih granata i kratera koji su ostajali nakon što bi se slegla prašina smrvljenih cigala.

Za ljude koji su dotad kroz Sunju prolazili noćnim vlakovima i jedva je pronalazili na zemljopisnim kartama, ona je iznenada postala odredište. Postala je postaja na kojoj se silazi i cilj prema kojem se kreće.

Jedni su dolazili kako bi je obranili i sačuvali, neovisno o cijeni koja je podrazumijevala i ljudske živote. Drugi su prema njezinim koordinatama usmjeravali oružje, podešavali ciljne optike i kroz snajperske ciljnike čekali bilo kakav pokret. Za njih je Sunja bila cilj koji treba razoriti, osakatiti i ubiti.

Prvi napad i stezanje obruča

Napad na Sunju počeo je ujutro 27. srpnja 1991. minobacačkom vatrom iz Drljača i Četvrtkovca. Projektili kalibra 82 i 120 milimetara padali su oko Kolodvora i Policijske stanice.

Tjednima prije napada obruč oko mjesta sve se više zatvarao, a napetost je rasla na cijelom području. Napadi i otvoreni sukobi već su trajali na području Gline, Topuskog, Hrvatske Kostajnice, Viduševca, Vrginmosta, Petrinje, Zamlaće, Struge, Prekope, Mučana, Kuljana, Majura, Pounja i Kozibroda. Posvuda su se čule detonacije i izbijali požari.

Sunja se od srpnja 1991. do kolovoza 1995. opirala i borila. Od mjesta koje je mnogima bilo samo usputna postaja postala je sudbinsko odredište, dok je za 78 branitelja bila posljednja postaja.

Stare televizijske snimke, ratni prilozi i novinski tekstovi iz ranih devedesetih Sunju su opisivali kao simbol otpora hrvatskih branitelja. Nikada nije pokorena ni osvojena, a bila je jedini prostor na desnoj obali Save koji neprijateljske snage nisu uspjele zauzeti. Zbog razaranja, žrtava i hrabrosti nazivana je i „malim Vukovarom“.

Nakon pada Bosanskog Broda početkom listopada 1992. sunjski je mostobran ostao jedini neokupirani prostor na desnoj obali Save od Siska do Orašja.

Obranom Sunje poremećeni su velikosrpski planovi o zaokruživanju zapadnih granica okupiranog područja na rijekama Savi i Kupi. Prednja crta koju su branitelji držali protezala se od Graduše Posavske preko Grede, Sunje, Krivaja, Žremena i Bistraća do Bobovca. Zaleđe se nalazilo na lijevoj obali Save, od sela Preloščica do Trebeža.

Takva je crta za agresora ostala neosvojiva. Sunja je na sebe vezivala velik dio neprijateljskih i velikosrpskih snaga koje zbog toga nisu mogle biti upotrijebljene za napade na druga mjesta. Istodobno je bila prostor iz kojeg su hrvatske snage mogle pokušati prodor dublje u okupirano područje.

U oslobodilačkoj operaciji Oluja slunjskim područjem uvedene su snage Hrvatske vojske na pravcu Sunja – Hrvatska Kostajnica – Dvor.

Sunja izvan pozornosti povjesničara

Unatoč svemu što se o Sunji znalo, do ljeta 2018. godine među hrvatskim povjesničarima koji proučavaju Domovinski rat nije bila prepoznata kao tema kojoj bi se posvetila posebna znanstvena pozornost.

Pisati o Sunji bez dovoljno uporišta u znanstvenoj literaturi znači oslanjati se na sjećanja ljudi kojima se to mjesto na zemljovidu života urezalo poput duboke brazgotine. Od ratnih snjegova, magli i ljeta prošla su desetljeća. Slike gube boju, glasovi postaju tiši i nerazgovjetniji, a sjećanja, kako ljudi kažu, apšisaju.

Brazgotine ipak ostaju.

Od 1991. do 1995. godine poginulo je 78 sunjskih branitelja, a više od 150 ih je ranjeno. U ljeto 1991. Sunja je bila okružena s triju strana, cesta prema Sisku bila je zatvorena, a jedina veza s Hrvatskom održavala se skelom preko Save.

Dolazak pričuvne policije i prvi pokušaji organiziranja obrane

Već 29. srpnja 1991., dva dana nakon prvog napada, iz Zagreba je u Sunju stigla postrojba sa 120 pripadnika pričuvnog sastava policije. Zapovijedao joj je Žarko Peša.

Peša je rekao da je odlučio „otići tamo gdje je najteže“. Ubrzo je postao zapovjednik svih snaga obrane Sunje.

Bilo je to razdoblje svakodnevnih napada, slabe organizacije i stalnog nedostatka naoružanja. Branitelji su istodobno pokušavali izvesti prve borbene akcije. Ustrojena je specijalna diverzantska skupina od 13 ljudi koja je noću ulazila duboko u neprijateljski teritorij i ondje izazivala strah i nesigurnost.

Oružja je bilo toliko malo da su ga pripadnici skupine prije odlaska u akciju morali posuđivati jedni od drugih.

Slobodan Praljak i uspostavljanje obrambenog sustava

Slobodan Praljak stigao je u Sunju 3. rujna 1991. godine. Preuzeo je dužnost zapovjednika obrane Sunje i na tom položaju ostao do veljače 1992.

Mnogi koji pamte ratne događaje to razdoblje smatraju ključnim za obranu mjesta. Nakon njegova dolaska počelo je uređivanje i povezivanje sustava koji je dotad bio rascjepkan, slabo organiziran ili potpuno nepovezan.

Uređivali su se obrambeni položaji, gradili bunkeri i kopali rovovi. Radilo se na novačenju i obuci branitelja, uspostavljanju discipline i povezivanju svih obrambenih struktura. Inženjerijskim radovima utvrđivala se crta obrane, a pješačke snage raspoređivale su se i ukopavale na položajima.

Tisuće projektila na Sunju

U pamćenju stanovnika i branitelja ostali su teški dani 1991. godine. O njima svjedoče kratke bilješke, ratni dnevnici, sjećanja, šutnja i zaborav.

Neprijateljske snage 15. kolovoza pokrenule su snažan topnički i pješački napad kako bi probile crtu bojišta kod „Vajde“. Sunjski branitelji u jednom su trenutku ostali bez streljiva, ali crta nije probijena.

Na Sunju je 21. rujna 1991. ispaljeno više od tisuću projektila. Pogođena je crkva. Poginuo je jedan vojnik, a ranjena su dva civila i tri vojnika.

Novi snažan topnički i pješački napad uslijedio je 30. listopada. Broj projektila ispaljenih na mjesto ponovno se mjerio u tisućama. Neprijateljske snage uspjele su potisnuti branitelje i ući u Glavni kolodvor.

Sunjski branitelji nisu odustali. Upotrebom topništva i samohodnih oruđa odbili su napad te istoga dana vratili obrambenu crtu na Kolodvoru.

Samo dva dana poslije, 1. i 2. studenoga 1991., zrakoplovi su napadali Sunju. Gađana je i skela koja je bila jedina veza mjesta s ostatkom Hrvatske. Na Sunju su ponovno padale tisuće projektila.

Branitelji su uništili neprijateljski tenk T-84. Poginula su dva branitelja, a četvorica su ranjena. Poginula su i dva civila, dok je jedan civil ranjen.

Dana 14. prosinca 1991. na Sunju je ispaljeno više od dvije tisuće projektila. Poginulo je pet branitelja, a šest ih je ranjeno.

Dvije tisuće granata u jednom danu. Tri tisuće granata u jednom danu.

Teško je nekome tko to nije doživio opisati što takve brojke znače. Tri tisuće granata u 24 sata u prosjeku znači 125 eksplozija u jednom satu.

Netomasa čistog eksploziva, NMČE, ovisi o kalibru projektila i kreće se od pet do 50 kilograma po projektilu. Uzme li se srednja vrijednost od 25 kilograma, na Sunju bi u samo jednom satu bilo izbačeno 3125 kilograma čistog eksploziva.

Više od tri tone u jednom satu. Tako cijeli dan, cijelu noć, a zatim ponovno idućeg dana.

Slike s vremenom blijede i pojedinosti se zaboravljaju. Brazgotine ipak nastavljaju pulsirati.

Svjedočanstva iz ratnih dana

Sjećanja branitelja i stanovnika govore o krvi, zemlji, barutu, ranjenima, poginulima, nedostatku oružja i životu pod stalnim uzbunama:

”Čovjek kad se sjeti tih dana, onda se samo sjeti mirisa krvi, zemlje i baruta. To ostaje. U nosu, u glavi…Granata je udarila na dva metra od njega. Obje noge su mu bile preklopljene, prelomljene a na prsima, baš na srcu rana od gelera, veliko kao pet kuna. Već je bio u samrtnom hropcu….
Svi mi koji smo ostali, branili smo svoj grad. A Sunju su tada branili i Hrvati, i Srbi, i Muslimani, i ja, Arapin….
Svi ti ljudi su tada bili amateri, nitko nije imao pojma što je to granata, kakvo je to moćno oružje…
Nas 18, dva automata, jedna lovačka puška ‘šesnaestica’ koja ne izbacuje čahure, odnosno dvije patrone se mogu izbaciti a onda se mora tražiti neka šifra da se to vadi van, i par noževa – i to je bila kompletna straža, jedna grupa, jedan vod koji je funkcionirao…
Ma mi nismo znali ni kako to ide, na koji način se vrši obrana, nismo znali što je granata. Kad padne granata, mi svi trčimo tamo da vidimo što se desilo…
Spavali smo poluobučeni, rijetko se kad izuješ, uzbune su bile svaka dva, tri sata i moraš na položaj. Granatiranja su bila. Nije prošao dan ili noć da nije bio minobacački napad, pa tenkovske granate, pa trombloni. Oni su toga puno imali pa su mogli ispaljivati, a mi dobijemo sedam komada pa kad dva potrošimo onda jaučemo za njima….
Poginuo je kad su jednom pogodili ravno u prvi kat. Kleknuli smo i počeli kopati, zajedno, micali smo te grede, cigle, onda je opet udarilo u kuću, prašilo se, ‘daj, idemo, poginut ćemo!’, ‘ne, ne, moramo ga naći!’. I onda smo kopali. Našli smo čizme…”

Ljudi i postrojbe u obrani Sunje

Sunju su branili njezini stanovnici, pripadnici aktivnog i pričuvnog sastava policije iz Sunje i Zagreba te dragovoljci iz Zagreba, Siska, Lepoglave i Tomislavgrada.

U obrani su sudjelovali i pripadnici satnija 2. A brigade ZNG Gromovi. Nakon okupacije Hrvatskog Pounja, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice u jesen 1991. godine u obranu Sunje organizirano su se uključili i stanovnici tih krajeva.

Na sunjskom ratištu djelovale su postrojbe i skupine poznate pod imenima Luciferi, Zeleni zmajevi, Vepar divizija, Prerezane vene, Neupereni tulipani, Maksimirski legionari, Štrumpfovi, Šarene pidžame, Olinjali štakori i Vozači nebeskih ventilatora.

Ondje su bile i posade Leteće tvrđave i Ukletog Holandeza.

Ratni studio Stojedinice

Dio obrane Sunje bila je i posada prve ratne radiostanice u Hrvatskoj. Ratni studio zagrebačke Stojedinice svakoga je dana emitirao šest sati programa namijenjenog gardistima i ispunjavao glazbene želje branitelja u rovovima.

Na jednoj od sačuvanih dokumentarnih videosnimki noćni ratni DJ, koji je ujedno bio zapovjednik saniteta, govori o ulozi svega onoga što je ljudima pomagalo izdržati ratne dane:

”Osim oružjem, rat se dobiva i žlicom, i farbantom, i pločama… Svime. Ne možete dobiti rat samo oružjem. Da, rat se dobiva i žestokim gramofonskim pločama.”

Dio priče o Sunji bio je i mali čupavi pas Pepsi. S braniteljima je dijelio mjesto za odmor, večeru i noći provedene u bdjenju. Dijelio je i njihovu sudbinu. U jednom napadu geleri su ranili dvojicu branitelja i Pepsija.

Uništene kuće i minirano zemljište

Tijekom rata u Sunji je uništeno 1157 stambenih objekata i 607 gospodarskih zgrada. Pod minama je ostalo 12 000 000 četvornih metara zemljišta.

Unatoč razaranju, nijedan metar Sunje nije bio osvojen niti napušten.

Sunja i njezini branitelji pobijedili su u ratu devedesetih godina.

Sven Lasta na prvoj crti

Među najstarijim sunjskim braniteljima bio je Sven Lasta, rođen 1925. godine. Kao pripadnik Satnije hrvatskih umjetnika bio je snajperist na prvoj crti obrane, na Kolodvoru.

Svakoga je dana do položaja dolazio biciklom. Govorio je da se ne boji granata, ali da se boji pasti s bicikla.

Sunju je branio puškom i stihom. U pjesmi „Piše Sunja Vukovaru“ zapisao je:

Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
zenge sa svojim smiješnim imenima.
I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki
i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači
i Neupereni tulipani i svi oni neizbrojeni.
Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama.
Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim
šibljem koje sada pupa.
Na mom zidu piše putnik namjernik: ‘Ostaj zbogom,
krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto’.

Od povratka Žarka Peše do Oluje

Od ožujka do rujna 1992. godine zapovjednik obrane Sunje ponovno je bio Žarko Peša.

Nakon potpisivanja međunarodnih sporazuma s područja sunjskog ratišta povučeni su teško naoružanje i oklopne snage, a zadaće na tom prostoru preuzeo je UNPROFOR.

Uslijedilo je razdoblje između rata i mira, ispunjeno napetošću, iščekivanjem i taktiziranjem. Takvo je stanje trajalo godinama, sve do kolovoza 1995., kada je operacijom Oluja ratno razdoblje završilo i za Sunju.

Sunja nakon rata

Sunjski kolodvor ponovno je utihnuo. Malo je putnika koji ondje izlaze.

Vraćaju se magle, vode se mute i razlijevaju, a nakon jednih dolaze novi snjegovi. Sjećanja s vremenom apšisaju.

Brazgotine još pulsiraju.