BORBA JE ZAVRŠILA, A ONDA SU POČELI PALITI KIJEVO: Što ICTY svjedočenje otkriva o 27. kolovoza 1991.

Jučerašnja dokumentarna rekonstrukcija pokazala je kako je 26. kolovoza 1991. slomljena obrana Kijeva. Postrojbe 9. kninskog korpusa JNA, zajedno s lokalnom Teritorijalnom obranom i Martićevom milicijom, napale su selo topništvom, tenkovima, raketnim sustavima i zrakoplovstvom.

Operativni izvještaj 221. motorizirane brigade navodi da je posljednji jači položaj hrvatske obrane zauzet oko 22.30 sati. Branitelji i većina stanovništva dotad su se već povukli preko Kozjaka i Dinare ili su bili zarobljeni.

Napad je završio. Kijevo je bilo zauzeto.

Ono što se dogodilo sljedećeg dana više se nije moglo objasniti borbom.

Jedan datum razdvaja ratno razaranje od namjernog paljenja

Najvažniji iskaz o događajima 27. kolovoza dan je 24. svibnja 2006. na suđenju Milanu Martiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Zaštićeni svjedok u tom je postupku nosio oznaku MM-078. U predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića isti je iskaz naveden pod oznakom JF-041.

Svjedok je bio pripadnik postrojbe koja je nakon pada Kijeva upućena u takozvano čišćenje terena. Zadatak je obuhvaćao potragu za hrvatskim vojnicima, oružjem i eksplozivom, ali i zaštitu civila koji su ostali u selu.

Prema njegovu iskazu, u kućama je ostalo približno 20 do 30 hrvatskih civila. Njima je trebalo omogućiti odlazak ili ih upozoriti da ne izlaze dok ratna djelovanja i pretraga terena ne završe.

Dana 27. kolovoza svjedokova postrojba spustila se prema glavnoj cesti Knin–Split i odvojku koji iz Kijeva vodi prema Uništima. Ondje su naišli na nekoliko policajaca SAO Krajine.

Jedan od njih upitao je:

„Što čekamo, što ne pali se?“

Svjedok je odgovorio:

„Mi za to nismo zaduženi, niti to radimo.“

Nakon toga, prema njegovu iskazu, počele su gorjeti dvije kuće na početku Kijeva, gledano iz smjera Knina, i jedna kuća u središtu mjesta. Na dodatno pitanje tužitelja objasnio je da se razgovor odnosio na područje Jurića prema Bajanima.

Kada ga je tužitelj pitao jesu li kuće možda planule kao posljedica borbenih djelovanja, odgovor je bio nedvosmislen:

„27-og u Kijevu nisu bile borbe.“

Svjedok je zato zaključio da su kuće namjerno zapaljene. Izvorni transkript ICTY-a, 24. svibnja 2006., stranice 4434–4435 izravno prenosi taj razgovor.

Četiri izgorjele kuće nisu konačan broj razorenih domova

U javnom dijelu transkripta svjedok opisuje tri kuće koje je vidio kako počinju gorjeti neposredno nakon razgovora s policajcima SAO Krajine.

U kasnijem iskazu, koji je ICTY sažeo u presudi iz 2013. godine, naveo je da je ukupno vidio četiri kuće koje su izgorjele do temelja.

Ta brojka ne predstavlja ukupan broj spaljenih kuća u Kijevu. Predstavlja samo kuće koje je taj svjedok osobno vidio da gore 27. kolovoza. Sudski spisi i fotografije potvrđuju da je razaranje bilo znatno šire te da se nastavilo nakon prvoga dana okupacije.

Pretresno vijeće u predmetu Stanišić–Simatović zaključilo je da se iskazi zaštićenog svjedoka i Milana Babića te drugi dokazi podudaraju u tome da su pripadnici policije SAO Krajine nakon napada palili ili na druge načine uništavali kuće u Kijevu.

Milan Babić: Kijevo je bilo pusto, opljačkano i zapaljeno

Iskaz zaštićenog svjedoka nije ostao osamljen.

Milan Babić, jedan od političkih čelnika SAO Krajine, pred Haškim sudom izjavio je da je dan nakon napada prošao kroz Kijevo. Vidio je napušteno selo razoreno topničkom vatrom te kuće koje su opljačkali i zapalili Srbi iz okolnih sela.

Babićevo svjedočenje važno je jer razlikuje dvije faze uništenja:

• razaranje nastalo tijekom napada JNA 26. kolovoza

• pljačku i palež nakon zauzimanja sela

Prvostupanjska presuda Milanu Martiću iz 2007. zato nije ostala samo na općem opisu ratne štete. Pretresno vijeće izričito je utvrdilo da su privatne kuće u Kijevu opljačkane i zapaljene. Utvrdilo je i da je crkva sv. Mihovila oštećena tijekom napada, a poslije potpuno razorena.

To znači da potpuno uništenje crkve također nije bilo moguće pripisati samo borbi 26. kolovoza. Sud je razlikovao oštećenje u napadu od kasnijeg rušenja.

Što je radila JNA dok su kuće gorjele

Haški sud utvrdio je da su u napadu na Kijevo sudjelovali 9. korpus JNA, Milicija Krajine i lokalna Teritorijalna obrana te da je JNA zapovijedala svim snagama uključenima u operaciju.

Nakon sloma obrane postrojbe JNA nastavile su djelovanje prema Vrlici i Sinju, dok su izvidničke i policijske postrojbe upućene u pretragu i osiguravanje zauzetog prostora.

Borislav Đukić, zapovjednik Taktičke grupe 1, na suđenju je tvrdio da 27. kolovoza u samom Kijevu više nije bilo postrojbi JNA. Istodobno, svjedočenje potvrđuje da su u selu bili policajci SAO Krajine, da su razgovarali o paljenju i da su kuće nakon toga počele gorjeti.

U javno dostupnim dokumentima nema pisane zapovijedi JNA kojom bi bilo naređeno paljenje Kijeva 27. kolovoza. Međutim, nema ni zabilježene intervencije kojom bi JNA, nakon što je zapovijedala združenim napadom i zauzela selo, spriječila policiju SAO Krajine u pljački i paljenju hrvatskih kuća.

Najprecizniji dokumentarni zaključak zato glasi: JNA je zapovijedala osvajanjem Kijeva, a nakon završetka borbe pripadnici policije SAO Krajine palili su i uništavali kuće u zauzetom selu.

Pljačka pokazuje da cilj nije bio samo uklanjanje vojnih položaja

Palež nije bila jedina radnja nakon pada sela. Haška presuda potvrđuje i pljačku privatnih kuća.

Da je cilj napada bio samo uklanjanje hrvatske policijske postaje ili otvaranje prometnice, ne bi bilo vojne potrebe odnositi imovinu iz napuštenih domova, paliti kuće nakon prestanka borbe i naknadno rušiti već oštećenu crkvu.

Žalbeno vijeće ICTY-a 2008. potvrdilo je Martićevu kaznu od 35 godina zatvora. Pritom nije odbacilo zaključke o paljenju civilnih objekata, pljački i učinku ultimatuma na hrvatsko stanovništvo Kijeva. Odbijen je i Martićev prigovor na zaključak da je cilj napada bio uklanjanje hrvatskog stanovništva iz sela.

Kijevo je u tom sudskom zaključku označilo trenutak u kojem su MUP i Teritorijalna obrana SAO Krajine počeli otvoreno surađivati s JNA u zauzimanju teritorija i povezivanju područja sa srpskom većinom.

Što su presude utvrdile – a što nisu

Za razaranje Kijeva postoji nekoliko različitih razina sudske odgovornosti.

Milan Martić pravomoćno je osuđen na 35 godina zatvora za ukupna kaznena djela obuhvaćena haškom optužnicom. Kijevo je bilo važan dio činjenične osnove kojom su dokazani progon, deportacija, prisilno premještanje, paljenje i pljačka na području pod kontrolom SAO Krajine. Kazna od 35 godina nije izrečena samo zbog Kijeva.

Ratko Mladić u Hrvatskoj je 1992. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora. Šibenska presuda odnosila se na njegovu ulogu neposrednog rukovoditelja napada 26. kolovoza, uporabu topništva, tenkova, raketnih sustava i zrakoplovstva te gotovo potpuno uništenje i spaljivanje sela. Presuda ne utvrđuje koji je pojedini policajac SAO Krajine 27. kolovoza zapalio određenu kuću.

Iskazi o paljenju 27. kolovoza detaljno su preneseni i u prvostupanjskoj presudi Stanišiću i Simatoviću iz 2013. godine. Ta je oslobađajuća presuda 2015. ukinuta i naloženo je ponovno suđenje, pa se ne može predstavljati kao konačna presuda o njihovoj odgovornosti za Kijevo. Ostaju, međutim, službeni transkripti svjedočenja izvedenih pred ICTY-em.

Stanišić i Simatović 2023. pravomoćno su osuđeni na po 15 godina zatvora, ali konačna osuda nije obuhvatila njihovu osobnu kaznenu odgovornost za paljenje Kijeva.

Nijedan javno imenovani policajac SAO Krajine koji je 27. kolovoza razgovarao o paljenju ili osobno zapalio kuću nije u tim predmetima zasebno osuđen za tu konkretnu radnju.

Kada je utihnulo oružje, počeo je zločin nad domovima

Dana 26. kolovoza JNA je topništvom, tenkovima, raketama i zrakoplovstvom slomila obranu Kijeva.

Dana 27. kolovoza u selu više nije bilo borbe.

Upravo zato svjedočenje o razgovoru policajaca SAO Krajine i kućama koje su zatim počele gorjeti ima posebnu dokaznu težinu. Ono razdvaja štetu nastalu u vojnom napadu od uništavanja koje je provedeno nakon što više nije bilo protivnika koji bi mogao pružiti otpor.

Najprije je uklonjeno stanovništvo. Zatim je opljačkana njegova imovina. Potom su zapaljeni domovi i naknadno razorena crkva.

Kijevo nije samo osvojeno.

Nakon završetka borbe počelo je njegovo plansko brisanje.