Glina, 26. i 27. srpnja 1991.: drugi napad koji je otvorio put okupaciji grada

Drugi napad na Glinu u srpnju 1991. nije bio izolirani sukob za jednu policijsku postaju. Bio je dio šire napadne operacije srpskih snaga na Banovini, usmjerene na ovladavanje hrvatskim naseljima, presijecanje prometnica i potiskivanje hrvatske policije i Zbora narodne garde prema rijeci Kupi.

U izvorima se kao datum napada pojavljuju 26. i 27. srpnja 1991. godine. Razlika nije posljedica dvaju odvojenih napada. Šira operacija i borbe počele su 26. srpnja, hrvatske snage povlačile su se tijekom noći, dok su srpske snage policijsku postaju i Jukinac potpuno zauzele 27. srpnja. Najpreciznije je stoga govoriti o napadu koji je trajao 26. i 27. srpnja 1991.

Prvi napad bio je upozorenje

Glina je već mjesec dana ranije postala jedno od prvih otvorenih bojišta Domovinskog rata. U rano jutro 26. lipnja 1991., samo dan nakon hrvatske odluke o samostalnosti i suverenosti, pripadnici posebne milicije samozvane SAO Krajine i naoružani lokalni pobunjenici napali su hrvatsku policijsku postaju.

Petnaestak hrvatskih policajaca, predvođenih zapovjednikom Ivanom Kvakićem, nekoliko sati pružalo je otpor višestruko brojnijem napadaču. Ubijen je policajac Tomislav Rom, prvi hrvatski branitelj poginuo na području Banovine, a veći broj policajaca bio je ranjen ili zarobljen i odveden prema Kninu.

Intervencijom pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko pobunjenici su potisnuti iz središta grada. Međutim, u Glinu je potom ušla oklopno-mehanizirana postrojba JNA iz petrinjskog garnizona. Deset tenkova i druga vojna vozila uspostavili su takozvanu tampon-zonu koja je u stvarnosti spriječila hrvatske snage da ponovno uspostave nadzor nad cijelim gradom.

Pod hrvatskom kontrolom ostali su policijska postaja, uzak prostor prema rijeci Glini i pretežno hrvatsko naselje Jukinac. Srpske snage kontrolirale su najveći dio grada i južni dio tadašnje općine.

Pripreme za odlučujući napad

Tijekom srpnja položaj hrvatskih branitelja postajao je sve teži. Policijska postaja i Jukinac bili su gotovo odsječeni, a komunikacija prema Petrinji i hrvatskim selima sjeverno od Gline nalazila se pod stalnom prijetnjom.

Na Banovinu su iz Knina stigli pripadnici posebnih postrojbi milicije pobunjenih Srba koje je predvodio Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan. Vasiljković je prethodno u Golubiću kod Knina sudjelovao u uspostavi centra za obuku specijalnih jedinica krajinske milicije. U činjeničnoj izjavi Milana Babića pred Haaškim sudom navedeno je da su taj centar financirali, naoružavali i opskrbljivali pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Srbije.

Napad je vremenski bio povezan s operacijom pobunjenih srpskih snaga poznatom kao „Žaoka“ ili „Žalac“, koja je 26. srpnja zahvatila šire područje Banovine. Istodobno su napadnuti Glina, hrvatska naselja u Pounju te policijski i obrambeni položaji na području Dvora i Hrvatske Kostajnice.

Napad na policijsku postaju i Jukinac

Srpske snage napale su hrvatske položaje u Glini minobacačkom, pješačkom i drugom raspoloživom vatrom. Napad nije bio usmjeren samo na zgradu policijske postaje nego i na prilaze gradu, Jukinac te položaje hrvatskih policajaca i pripadnika ZNG-a.

U borbama su sudjelovali pripadnici posebnih srpskih jedinica pristiglih iz Knina, lokalne Teritorijalne obrane, naoružanih seoskih straža i drugih skupina pobunjenih Srba. Svjedoci na suđenju Draganu Vasiljkoviću navodili su da je upravo on koordinirao napad i davao zapovijedi putem radioveze.

JNA je i tijekom toga napada imala važnu ulogu. Njezina oklopna vozila i tenkovi nalazili su se na području Gline, a vatra s položaja JNA dodatno je ugrožavala hrvatske položaje. Formalno prikazivanje JNA kao neutralne snage bilo je sve teže održivo jer je njezino djelovanje na terenu išlo u korist srpskih pobunjenika i njihova zauzimanja hrvatskog državnog teritorija.

Hrvatska policija i gardisti pružali su otpor, ali su se nalazili u nepovoljnom položaju, pod vatrom i bez mogućnosti dugotrajnog zadržavanja postaje i Jukinca. Tijekom noći s 26. na 27. srpnja povukli su se preko rijeke Gline, koristeći i improvizirani prijelaz, prema Donjem i Gornjem Viduševcu.

Dana 27. srpnja srpske snage zauzele su napuštenu policijsku postaju i Jukinac. Hrvatska obrambena crta premještena je sjeverno od grada.

Ubijen njemački novinar Egon Scotland

Tijekom napada 26. srpnja ubijen je njemački novinar Egon Scotland, reporter lista Süddeutsche Zeitung. S kolegom Peterom Wüstom krenuo je prema Glini kako bi pronašao novinare koji se nisu vratili s terena.

Njihovo vozilo bilo je označeno novinarskim oznakama, ali je kod Jukinca na njega otvorena vatra. Scotland je pogođen u trbuh i preminuo je tijekom prijevoza prema bolnici. U istom području ubijen je još jedan civil.

Scotlandova smrt postala je jedan od prvih međunarodno poznatih primjera pogibije stranog novinara u Domovinskom ratu. Njegovi kolege poslije su osnovali organizaciju koja pomaže novinarima stradalima i ugroženima na ratnim područjima.

Njegov slučaj bio je važan i u postupku protiv Dragana Vasiljkovića jer je sud zaključio da je Vasiljković zapovijedao napadom tijekom kojega su gađani i civilni ciljevi.

Povlačenje nije značilo kraj obrane

Nakon pada policijske postaje i Jukinca hrvatski policajci i pripadnici ZNG-a uspostavili su nove položaje u Gornjem i Donjem Viduševcu. Ta su naselja sljedećih tjedana postala glavna crta obrane sjeverno od Gline.

Srpske snage pokušavale su vezati hrvatske postrojbe uz Viduševac i otvoriti si prostor za napade prema drugim hrvatskim selima. Od kraja kolovoza napadi su postali gotovo svakodnevni.

Viduševac i okolna naselja okupirani su 30. rujna 1991. Nakon neuspjelog hrvatskog protunapada početkom listopada srpske snage zauzele su i razorile Dvorište, Hađer, Veliku Solinu i Prekopu, iz kojih su se hrvatski branitelji i stanovništvo prethodno morali povući.

Iz grada su nestajale hrvatske obitelji

Zauzimanjem Gline počeo je sustavan nestanak hrvatskog stanovništva iz grada i okolice. Ljudi su napuštali kuće pred napadima, prijetnjama i nasiljem, dok su napuštena hrvatska imovina i vjerski objekti pljačkani, spaljivani ili rušeni.

Prema istraživanju povjesničara Jakše Raguža, u gradskim naseljima koja su nakon lipanjskog napada pala pod nadzor pobunjenika od 596 Hrvata ostalo ih je samo 96. U Jukincu, koji je prije rata imao 852 stanovnika, uglavnom Hrvata, nakon okupacije ostalo je svega 36 hrvatskih stanovnika.

Od ukupno 1.448 Hrvata u tim gradskim dijelovima Gline do 1992. izbjeglo je ili bilo ubijeno njih 1.316.

Na području okupiranog dijela općine Glina prije rata živio je 8.041 Hrvat. Prema istom istraživanju, ostalo ih je 944, dok ih je 7.215 izbjeglo. Tijekom rata ukupno je ubijeno 387 glinskih Hrvata, a razorena su 33 hrvatska sela.

Ti podaci pokazuju da cilj napada nije bio samo vojno zauzimanje policijske postaje. Posljedica, ali i obrazac koji je slijedio, bilo je uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s područja koje je trebalo biti uključeno u srpsku paradržavnu tvorevinu.

Dragan Vasiljković pravomoćno osuđen

Dragan Vasiljković izručen je Hrvatskoj iz Australije i izveden pred Županijski sud u Splitu. Prvostupanjskom presudom 2017. osuđen je na 15 godina zatvora, a Vrhovni sud kaznu je naknadno smanjio na 13 godina i šest mjeseci.

Pravomoćno je proglašen krivim za zlostavljanje zarobljenih hrvatskih policajaca i vojnika u Kninu te za napad na Glinu i okolna sela, tijekom kojega su ubijena dvojica civila, među njima Egon Scotland, a civilna imovina pljačkana i uništavana.

Sud je prihvatio da je Vasiljković zapovijedao napadom i naredio uporabu raspoloživog naoružanja, iako se u naseljima još nalazilo civilno stanovništvo.

Presuda nije obuhvatila sve neposredne počinitelje, pripadnike postrojbi i strukture koje su sudjelovale u napadu i kasnijem progonu. Ipak, ostala je rijedak slučaj pravomoćnog utvrđivanja odgovornosti jednog od zapovjednika srpskih posebnih jedinica za događaje na Banovini.

Grad je čekao Oluju

Glina je pod okupacijom ostala četiri godine. Srpske paradržavne vlasti učvrstile su svoje političke, policijske i vojne strukture, dok je povratak protjeranih stanovnika bio onemogućen.

Grad je oslobođen 6. kolovoza 1995. tijekom Vojno-redarstvene operacije Oluja. Povratkom hrvatskih snaga ponovno su postale vidljive pune razmjere razaranja: uništene kuće, opljačkana naselja i do temelja srušena katolička crkva svetog Ivana Nepomuka.

Napad koji je promijenio sudbinu Gline

Drugi napad na Glinu bio je prijelomni događaj za cijeli glinski kraj. Policijska postaja i Jukinac nisu izgubljeni zbog nedostatka hrabrosti hrvatskih policajaca i gardista, nego zbog njihove operativne izoliranosti i nadmoći protivnika kojemu su na raspolaganju bili posebne jedinice, lokalna Teritorijalna obrana, teško naoružanje i potpora JNA.

Povlačenje je spasilo dio branitelja i omogućilo uspostavljanje nove obrambene crte, ali je civilno stanovništvo ostalo bez svojih domova. Iza vojnog zauzimanja uslijedili su progon, pljačka, uništavanje hrvatskih sela i višegodišnja okupacija.

Zato se 26. i 27. srpnja 1991. ne mogu promatrati samo kao datumi pada jedne policijske postaje. To su dani kada je započelo potpuno mijenjanje nacionalne slike Gline i pokušaj uklanjanja hrvatskog stanovništva s njegova povijesnog prostora.

Izvori: Hrvatska revija – Domovinski rat na Banovini; Jakša Raguž – Napad na Policijsku stanicu Glina 26. lipnja 1991.; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju – činjenična izjava Milana Babića; pravomoćna presuda Draganu Vasiljkoviću; BIRN/Detektor; Reporteri bez granica; Hrvatska katolička mreža