LOGOR MORINJ 1991.–2026.: Tko je odgovarao za zlostavljanje hrvatskih zatočenika i što je ostalo izvan presuda

Pravosudni status i odštetni zahtjevi provjereni do 15. listopada 2026.

Od 3. listopada 1991. do 18. kolovoza 1992. u Morinju je djelovao vojni sabirni centar za zatočenike s dubrovačkog područja. U pravomoćnom kaznenom postupku osuđena su četvorica pripadnika JNA, ukupno na 12 godina zatvora. No presuda ne obuhvaća cijeli krug zatočenih, sve dokumentirane smrti ni odgovornost nadređenih. Ne obuhvaća ni sve odštetne zahtjeve: individualne parnice, većim dijelom isplaćene, zasebne su od državnog sporazuma o odšteti koji do posljednjih javno provjerenih izjava nije bio usvojen.

Odluka je donesena u vojnom lancu; osobni potpisnik nije utvrđen

U sudskom spisu osnivanje centra vezano je uz Komandu IX. vojnopomorskog sektora Boka, u sastavu Jugoslavenske narodne armije. U iskazu zabilježenom u postupku Mlađen Govedarica rekao je da je centar uspostavljen naredbom zapovjednika sektora 3. listopada 1991., nakon prethodne naredbe Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu. Svjedok Mirsad Krluč govorio je da je odluka donesena na razini komande IX. VPS-a. Dostupni spis ne utvrđuje tko je osobno sastavio ili potpisao naredbu.

U vrijeme osnivanja sektorom je zapovijedao Krsto Đurović. Poginuo je 5. listopada 1991., a naslijedio ga je Miodrag Jokić. To utvrđuje vremenski i organizacijski okvir, ali samo po sebi ne dokazuje da je Đurović osobno izdao naredbu ili da je Jokić kazneno odgovoran za zločine u centru.

Prvi zatočenici stigli su u Morinj noću 3. listopada, vojnim desantnim čamcem, gdje ih je čekala vojna policija. Bivši zatočenik Vlaho Veramenta rekao je da je među prvima u Morinj odvedeno 16 hrvatskih gardista zarobljenih u Konavlima. Taj iskaz govori o ranoj skupini; javno dostupni izvori ne utvrđuju pouzdano tko je bio prvi pojedinac koji je prošao kroz ulaz logora.

Kako je centar radio i tko je ondje imao ovlasti

Morinj nije bio izdvojena ustanova bez veze s vojskom. Sudski spis opisuje smještajne objekte, stražarsku službu, vojnu policiju i isljednički tim povezan sa službom bezbjednosti IX. VPS-a. U iskazima se navodi da je Huso Kunić, načelnik službe bezbjednosti sektora, naredio osnivanje tima isljednika. Vodio ga je Mirsad Krluč, časnik kontraobavještajne službe. Svjedok Radomir Goranović rekao je da je Krluč davao dnevne upute u centru, koordinirao ispitivanja te slao izvještaje i prijedloge nadređenima. Krluč je kao svoje nadređene naveo Kunića, a zatim Ljubišu Bearu.

Dokumentacija ne daje posve jednaku sliku naziva dužnosti unutar samog centra. HRA u svojoj analizi predmeta navodi Ljubomira Kneževića kao zapovjednika logora. U sudskom iskazu Krluč je, s druge strane, opisan kao najodgovorniji čovjek u centru, uz napomenu da formalno mjesto zapovjednika centra pod tim nazivom nije postojalo. Te tvrdnje opisuju različite razine i izvore informacija; nijedna nije presuda o kaznenoj odgovornosti.

Bivši zatočenik Veramenta opisao je Zorana „Džimija“ Gopčevića kao zapovjednika straže. HRA i Centar za građansko obrazovanje navode da je Gopčević bio na čelu osiguranja logora te da je umro prije nego što je njegova odgovornost mogla biti sudski ispitana. Ni za njega nije donesena presuda u predmetu Morinj.

Brojevi se razlikuju jer ne opisuju istu skupinu

Radio Slobodna Europa i Inicijativa mladih za ljudska prava navode da je kroz Morinj prošlo 292 zatočenika. HRA i Centar za građansko obrazovanje 2025. govore o približno 270 hrvatskih državljana, otprilike polovici civila. U izvještaju Hine iz ožujka 2026. navodi se da je o nečovječnom postupanju svjedočilo 169 zatočenika. Riječ je o broju sudionika dokaznog postupka, ne o ukupnom broju ljudi koji su prošli kroz centar.

Ti brojevi ne mogu se svesti na jedan bez jedinstvenog, javno dostupnog i provjerenog registra. Razlike mogu proizlaziti iz toga računaju li izvori sve osobe koje su prošle kroz centar, samo hrvatske državljane ili samo osobe obuhvaćene konkretnim postupkom.

Iskazi zatočenika i sudski utvrđene radnje opisuju udaranje, ponižavanje, prisiljavanje zatočenika da se međusobno tuku, prijetnje i lažna strijeljanja. Veramenta je svjedočio o smještaju na podu, hladnoći i premlaćivanju. Bivši zatočenik Zlatko Bagoje opisao je mokre deke i dugotrajne posljedice zatočenja; prema njegovu svjedočenju, u 72 dana izgubio je 25 kilograma.

Što je obuhvatila pravomoćna presuda

Tužiteljstvo Crne Gore 2008. optužilo je šestoricu bivših pripadnika JNA: Mlađena Govedaricu, Zlatka Tarlea, Ivu Gojnića, Špira Lučića, Ivu Menzalina i Boru Gligića. Početna optužnica odnosila se i na ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. Krivičnog zakona SFRJ i na ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. Prva osuđujuća presuda iz 2010. ukinuta je. Oslobađanje Govedarice i Tarlea potvrđeno je 2012.; četvorica preostalih ponovno su osuđena 2013., a Apelacijski sud potvrdio je presudu 2014.

U ponovljenom postupku tužiteljstvo je izmijenilo optužnicu i iz nje izostavilo radnje koje se odnose na civile. Četvorica su pravomoćno osuđena samo za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, prema članku 144. Nisu osuđena za zločin protiv civilnog stanovništva prema članku 142. niti za ubojstvo. To ograničenje ne znači da civili nisu bili zatočeni ili zlostavljani u Morinju; znači da njihovo zlostavljanje nije obuhvaćeno konačnom osuđujućom presudom kao zasebno kazneno djelo protiv civilnog stanovništva.

Pravomoćno su osuđeni

Ivo Gojnić, pričuvni časnik zadužen za administrativne i intendantske poslove, na dvije godine zatvora; vojni policajac Špiro Lučić i stražar Boro Gligić na po tri godine; te Ivo Menzalin, kuhar i djelatnik pri podjeli hrane, na četiri godine zatvora.

Presuda je Gojniću, Lučiću i Gligiću u kaznu uračunala pritvor od 16. kolovoza 2008. do 15. svibnja 2010., približno 21 mjesec. Menzalinu je uračunato vrijeme od 3. ožujka 2011. do 6. srpnja 2012., približno 16 mjeseci. Po odbitku uračunatog pritvora, preostalo je približno tri mjeseca Gojniću, 15 mjeseci Lučiću i Gligiću te 32 mjeseca Menzalinu; sud je naložio da taj ostatak odsluže nakon pravomoćnosti. Javne presude i izvori koje sam provjerio ne navode pouzdane datume kada su nakon pravomoćnosti ponovno stupili na izdržavanje kazne i kada su pušteni. Zato se može navesti koliko je pritvora uračunato i koliki je bio nominalni ostatak, ali ne i točan ukupan broj dana koje je svaki proveo u zatvoru.

Smrti zatočenika nisu dobile jedinstven kazneni epilog

Documenta u svojoj evidenciji ljudskih gubitaka navodi da su Ivo Urlović, umro 4. listopada 1991., Miho Brailo, umro 1. studenoga 1991., i Antun Čagalj, umro 27. listopada 1991., preminuli od posljedica mučenja u Morinju. To su evidentirani slučajevi, ali ne i pravomoćne kaznene presude kojima bi se smrt svakog od njih pripisala nekom od četvorice osuđenih.

Presuda iz 2010., poslije ukinuta, navela je da su Miho Brailo, Antun Čagalj i Jako Obrad umrli dok su bili zatočeni. U njoj je Obradova smrt vješanjem opisana kao samoubojstvo. Documenta njegovu smrt 10. srpnja 1992. vodi kao „ubojstvo nakon zatvaranja“. Isti raniji sudski spis bilježi da su Miho Kralj, Božo Ban i Vlaho Brailo umrli nakon izlaska iz centra. Izvještaj Radija Slobodna Europa navodi neslužbenu procjenu od osam umrlih od posljedica torture, no ne postoji jedinstven sudski utvrđen broj.

U konačnim presudama četvorica nisu osuđena za ubojstvo. Zato se dokumentirani smrtni slučajevi moraju prikazati odvojeno od onoga što je sud pravomoćno utvrdio: pojedina zlostavljanja jesu kažnjena, ali za ove smrti nema pravomoćne kaznene odluke koja bi utvrdila počinitelja i oblik odgovornosti.

Zapovjedna odgovornost ostala je izvan predmeta Morinj

HRA je upozorila da tužiteljstvo nije zlostavljanje u Morinju obradilo kao organizirani sustav niti je nadređene teretilo za pomaganje, supočiniteljstvo ili zapovjednu odgovornost. U krug osoba čiju je vlast ili utjecaj smatrala potrebnim ispitati uvrstila je časnike sigurnosti Mirsada Krluča i Husa Kunića, Ljubomira Kneževića, načelnike sigurnosti JNA Marka Negovanovića, Aleksandra Vasiljevića i Nedeljka Boškovića, zapovjednike IX. VPS-a Krstu Đurovića i Miodraga Jokića, Pavla Strugara, načelnika štaba Milana Zeca te zapovjednika Ratne mornarice JNA Mileta Kandića. Krlučev iskaz kao Kunićeva nadređenog spominje i Ljubišu Bearu.

To je popis koji HRA iznosi kao mogući krug osoba s vlašću ili utjecajem, a ne sudski utvrđen popis krivaca. Mlađen Govedarica bio je jedini iz šireg kruga kojeg je tužiteljstvo optužilo, ali za pojedinačne radnje i naređivanje, ne za upravljanje sustavom zlostavljanja; pravomoćno je oslobođen. Nijedan nadređeni nije osuđen u predmetu Morinj po osnovi zapovjedne odgovornosti. Jokić i Strugar procesuirani su pred Haškim sudom za zločine povezane s napadom na Dubrovnik, ali ti postupci nisu bili suđenje za upravljanje logorom Morinj.

Odštete: isplaćene presude i zaseban državni sporazum

Od kaznenog postupka treba odvojiti građanske parnice. Crna Gora isplatila je približno 1,43 milijuna eura na temelju pravomoćnih presuda o naknadi štete za zlostavljanje. Odvjetnik bivših zatočenika rekao je 2018. da su te obveze izvršene te da je oko 220 njegovih klijenata nakon toga pokrenulo dodatne tužbe zbog umanjenja radne sposobnosti i životnih aktivnosti.

Izvještaj Europske komisije o poglavljima 23 i 24 iz svibnja 2021. daje vremenski ograničen presjek: od 47 zahtjeva za naknadu štete zbog Morinja, koji su bili u radu tijekom 2020. i početkom 2021., u 37 su bile dosuđene naknade; odluke u 23 predmeta bile su pravomoćne, a 10 predmeta još je bilo u postupku. Ti brojevi opisuju tadašnji tijek parnica, a ne konačan zbroj svih zahtjeva ili ukupno isplaćenih iznosa.

Zasebno se vode razgovori o mogućem sporazumu između Hrvatske i Crne Gore. Crnogorski premijer Milojko Spajić rekao je 30. ožujka 2026. u parlamentu da Vlada nije usvojila odluku o odšteti te da dogovor dviju vlada nije usuglašen ni usvojen. Iznos od 17 milijuna eura spomenuo je zastupnik u pitanju premijeru; Spajić ga nije potvrdio kao dogovoreni iznos. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i u srpnju 2026. navodilo je obeštećenje bivših zatočenika među pitanjima koja treba riješiti. Do 15. listopada 2026. nisam našao javno objavljen potpisani međudržavni sporazum ili odluku kojom bi takav iznos bio odobren.

Spomen-ploča priznaje zločin, ali ne utvrđuje zapovjednike

Na spomen-ploči postavljenoj na mjestu bivšeg logora 2022. piše: „Sjećajmo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!“ Natpis je službeno obilježje zločina i patnje zatočenih. Ne navodi tko je naredio osnivanje centra, tko je njime upravljao ni tko je imao ovlast zaustaviti zlostavljanje.

Pravosudni dosje zato ima dva istodobno važna zaključka. Sud je pravomoćno kaznio četvoricu neposrednih počinitelja za zlostavljanje ratnih zarobljenika. Šira odgovornost u vojnom lancu, zlostavljanje civila kao zasebno kazneno djelo i kazneni epilog dokumentiranih smrti nisu obuhvaćeni tim presudama. Isplaćene individualne odštete potvrđuju da su žrtve ostvarivale građanskopravne zahtjeve, ali ne zatvaraju otvoreno pitanje državnog sporazuma za sve bivše zatočenike.

Izvori i vizualni materijal

• Sudski spisi u predmetu Morinj: optužnice, presude i žalbe, CGO/CCE, 2014.

• HRA: analiza treće prvostupanjske presude i pitanja odgovornosti nadređenih, 2013.

• HRA i CGO: podaci o broju zatočenih, osuđenima i individualnim odštetama, 2025.

• Radio Slobodna Europa: Morinj, broj zatočenih, smrtni slučajevi i fotografija objekta Marka Stojanovića, 2022.

• Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore: svjedočenje Vlaha Veramente, uključujući sjećanje na jednu od prvih skupina.

• Inicijativa mladih za ljudska prava: svjedočenje Zlatka Bagoje i pregled logora, 2025.

• Documenta: evidencija ljudskih gubitaka dubrovačke regije

• Vlada Crne Gore: objava spomen-ploče i službeni tekst natpisa, 2022.

• Radio Slobodna Europa: dokumentarni film NTV Montena, 2007.

• Dokumentarni film NTV Montena: Logor Morinj u Boki Kotorskoj

• Hina/Tportal: isplata 1,43 milijuna eura i dodatni građanski zahtjevi, 2018.

• Non-paper o stanju u poglavljima 23 i 24 za Crnu Goru, svibanj 2021.

• Hina/Index: Spajić o nepostojanju usvojenog sporazuma o odšteti, 30. ožujka 2026.

• Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH: otvoreno pitanje obeštećenja, 22. srpnja 2026.

• Haški sud: predmet Miodraga Jokića vezan uz granatiranje Dubrovnika

• Haški sud: predmet Pavla Strugara vezan uz napad na Dubrovnik