13. listopada 1991. - Srpski zločini u Širokoj Kuli

O Aleksandri Zec znate sve (istinu i laži), o Verici Nikšić zbog pomirbe ne znate ništa!

Pokolj u Širokoj Kuli

Široka Kula nalazi se 11 km od Gospića i 3 km od Ličkog Osika. Samo trećinu stanovništva činili su Hrvati pa nisu mogli nikoga ugrožavati. Poteškoće za hrvatsko stanovništvo započele su (kao iu mnogim drugim mjestima) nakon provedenih izbora u svibnju 1990. JNA je Srbima podijelila automatsko i poluautomatsko oružje pa su počele brojne provokacije. Provokacijama se željelo zaplašiti hrvatsko stanovništvo, a temeljni cilj bio je stvaranje etničkog čistog prostora (stvaranje etničke čiste Velike Srbije). Srbi su provocirali, strašili hrvatsko stanovništvo ali nisu dopustili iseljavanje. Ograničili su im kretanje na 300 metara od doma i držali ih kao taoca s krajnjim ciljem da ih ubiju ili protjeraju.

U podrumu Doma kulture u Ličkom Osiku nalazio se zatvor, „Stanica Martićeve milicije“, gdje su bili zatočeni i mučeni Hrvati.

Mučenici iz Široke Kule: Ivica Nikšić (17 god.), Petar Nikšić (49), Joso Nikšić (35), Anka Orešković (56), Ante Orešković (54), Ante Nikšić (54); iz Urije – Ivan Perković (58); iz Ostrvice – Lucija Jukić (55), Josip Jukić (47) i drugi. Posmrtni ostaci navedenih žrtava pronađeni su u jami Golubnjača II, osim Anke i Ante Oreškovića koji se još uvijek vode nestalima.

Pokolj u Širokoj Kuli izvršili su lokalni Srbi, pripadnici četničke postrojbe i milicije tzv. „SAO Krajine“. Pobunjeni Srbi su 13. listopada 1991. ubili 8 Hrvata, a slijedeći dana još 33 osobe. U Širokoj Kuli ubijene su 34 osobe, a u Bukovcu još 7 Hrvata.

Dana 13. listopada 1991. Srbi su mjesne Hrvate zatvorili u dvije hrvatske kuće pa ih zatim zapaliti granatama i tromblonima. Najmlađa žrtva bila je Verica Nikšić koja je imala samo 13 godina. Ubijen je 17-godišnji dječak Ivica Nikšić i njegova obitelj, ukupno pet članova!

Kada se piše o zločinima, o ubojstvu Verice Nikšić i njene obitelji rijetko se piše u hrvatskim tiskovinama i elektronskim medijima (mainstream mediji) jer su je ubili Srbi. O ubojstvu Aleksandre Zec napisano je mnogo, svake se godine priča obnavlja i proširuje lažima. Autori tih natpisa zaborave navesti kako je obitelji isplaćena odšteta od 1.500.000 kuna. Koliko je poznata obitelj Nikšić nije dobila odštetu! Tako to radi takozvano neovisno novinarstvo u Hrvatskoj.

“Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mainstream medijima možete čitati samo o Aleksandri Zec koja je jednako kao i Verica bila mala djevojčica, ni po čemu drukčija od Verice, no ipak s malom razlikom, ali lešinarima strahovitom razlikom, naime Aleksandri je tata Srbin pa sam tim mainstream medijima i Dokumenti Vesne Teršelić vrijede daleko više, pa tako upit na stranicama Dokumenta “Aleksandra Zec” ima 17 rezultata pretraživanja, a na upit “Verica Nikšić” 0, nula, ništa, muk, nema, nebitno , djeca Hrvata nisu ljudi i nisu žrtve. Krvavi su kriteriji u Documenti.”

U nedjelju 13. listopada 1991. godine devetnaest mještana nalazilo se u dva podruma obiteljske kuće Orešković. Oko 14.00 sati zločinci su u prvom podrumu ubili 8 mještana: Katu Orešković (59), Milana Oreškovića (61), Maru Orešković (80), Nikolu Oreškovića (54), Anku Orešković (46), Anu Orešković (61), Vericu Nikšić (13), Mandu Nikšić (51). Njihova tijela ostavljaju u zapaljenoj kući i štali. Ana Orešković, Nikola i Anka Orešković pokopani su 1996. godine. Ostale žrtve nemaju ni danas svoga groba.

Iz drugog podruma Hrvati se spašavaju bijegom izvan sela, skrivaju se u živici i tijekom noći (za velikoga nevremena) bježe u Perušić.

Slijedećih dana ubijene su još 33 osobe. Neki starci su zaklani u kućama koje su nakon toga opljačkane i zapaljene.

Spomenik  „Portal hrvatske povijesti“

U spomen na žrtve srpskog terora (34 civilne žrtve iz Domovinskog rata (starije osobe i djecu), te na 164 žrtve iz Drugog svjetskog rata s područja Široke Kule podignut je spomenik  “Portal hrvatske povijesti”,  rad akademskog kipara Petra Dolića.

Tijekom Domovinskog rata ubijene su 164 osobe iz Široke Kule i okolnih sela (Vukšić, Urije, Ostrvica i Lički Osik). 18 osoba se smatra nestalima. Posmrtne ostatke 16 osoba nije uspjelo pronaći .

Za počinjene zločine nad Hrvatima nitko nije odgovarao jer su Srbi koji su izvršili zločin (njih sedam je bio optužen i osuđen u odsutnosti) bili nedostupni hrvatskom pravosuđu.

U listopadu 1991. godine, zbog sumnje da se surađuju s hrvatskom stranom „martovci“ zatvorili su, mučili i ubili peteročlanu obitelj Rakić: Mane Rakić (58), Luja Rakić (48), Radmila Rakić (28), Milovan Rakić (29) i Dragan Rakić (23). Svi se vode nestalima.

Zbog pokolja srpske obitelji Rakić (5 osoba)  u Beogradu je 2013. godine Čedo Budisavljević osuđen na 13 godina zatvora, Mirko Malinović i Milan Bogunović na po 12 godina, a Bogdan Grujičić na osam godina zatvora. Osuđeni su zbog ubojstva srpske obitelji Rakić. Za zločine nad Hrvatima nisu odgovarali. Treba navesti, žalosnu činjenicu, da je sud u Srbiji osudio zločince koje je sud u Hrvatskoj amnestirao i oslobodio (2001. godine)!

Zbog ubojstva stotina Hrvata nitko nije odgovarao! Na ratni zločin u Širokoj Kuli ne može se primijeniti Zakon o osudi, to je gnusni ratni zločin!

Četnik Savo Štrbac, bivši ministar u vladi pobunjenih Srba, žrtve koje su ubili Srbi stavio je na popis žrtava koje su ubili hrvatske snage. Ubojice (lokalni Srbi, susjedi ubijenih) iz Široke Kule su tijela žrtava poredali pored ceste i zvali „sladoledare“ (promatrače UN-a) te tvrdili da su ubijeni Srbi. Ubijeni su bespomoćni stanovnici poodmakle životne dobi i djece! Najmlađa žrtva strašnog zločina u Širokoj Kuli bila je Verica Nikšić, imala je 13 godina. Najstarija žrtva je imala 96 godina, Ivan Orešković.

Nekažnjeni srpski zločini! Ne zaboravi!