Otkrili smo ratni dnevnik koji razotkriva krvavi 18. srpnja 1992. – u jednom danu ubijeno šest ljudi u Dubočcu

Postoje datumi koji nikada nisu dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj javnosti. Jedan od njih je 18. srpnja 1992. godine. Dok su se vodile velike vojne operacije i međunarodna diplomacija tražila rješenja za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, stanovnici Brodske Posavine živjeli su pod svakodnevnim granatiranjem koje je odnosilo živote branitelja i civila.

Portal je imao uvid u ratni dnevnik događaja, koji potvrđuje razmjere napada toga dana. Prema službenim zapisima, srpske su snage tijekom 18. srpnja ispalile više od 70 topničkih projektila na područje Slavonskog Broda, Oriovca, Bebrine, Lužana, Živika, Kaniže, Slavonskog Kobaša i Dubočca.

Bio je to sustavan napad na naseljena mjesta, s ciljem izazivanja ljudskih žrtava, razaranja infrastrukture i zastrašivanja stanovništva.

Šest poginulih u nekoliko trenutaka

Najteže je stradalo selo Dubočac, gdje je granatiranje odnijelo šest ljudskih života.

Poginuli su:

• Nikola Špoljarić

• Vladimir Bjelobrajdić

• Jozo Knežević

• Stjepan Mihaljević

• Mijo Mihaljević, pripadnik 157. brigade Hrvatske vojske

• Goran Jukić, pripadnik 108. brigade Hrvatske vojske

Osim poginulih, sedam civila zadobilo je teške i lakše ozljede, a topnički projektili oštetili su elektroenergetsku mrežu zbog čega je velik dio tadašnje općine ostao bez električne energije.

Ratni dnevnik ne ostavlja dvojbu da se radilo o jednom od najtežih dana za Dubočac tijekom Domovinskog rata.

Granate nisu birale ciljeve

Napad nije bio usmjeren isključivo na vojne položaje. Granatirana su sela u kojima je živjelo civilno stanovništvo, prometnice, gospodarski objekti i infrastruktura.

Takav način djelovanja bio je karakterističan za velik dio ratnih operacija na slavonskom bojištu tijekom 1992. godine. Nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske mnogi su očekivali smirivanje sukoba, no stanovnici pograničnih područja nastavili su živjeti pod stalnom prijetnjom topničkih napada.

Za ljude koji su ostali u svojim domovima svaki je dan značio novu neizvjesnost. Djeca su odrastala uz zvuk sirena, obitelji su sate provodile u podrumima, a odlazak na posao ili u polje često je bio pitanje života i smrti.

Zašto se o ovom danu gotovo ne govori?

Unatoč težini tragedije, 18. srpnja 1992. rijetko se spominje u nacionalnim pregledima Domovinskog rata.

Velike operacije, politički događaji i kasnije pobjede Hrvatske vojske s pravom zauzimaju važno mjesto u kolektivnom sjećanju, ali zbog toga ne bi smjele pasti u zaborav tragedije poput one u Dubočcu.

Svaki poginuli branitelj i svaki ubijeni civil dio su iste cijene koju je Hrvatska platila za svoju slobodu.

Dužnost je sačuvati imena od zaborava

Nikola Špoljarić, Vladimir Bjelobrajdić, Jozo Knežević, Stjepan Mihaljević, Mijo Mihaljević i Goran Jukić nisu samo imena u ratnom izvješću.

Iza svakoga od njih ostale su obitelji, prijatelji i nedovršeni životi. Njihova žrtva podsjeća da rat nije bio samo niz velikih bitaka i vojnih pobjeda, nego i svakodnevna borba običnih ljudi koji su živjeli na prvoj crti bojišta.

Ratni dnevnik iz 18. srpnja 1992. zato nije samo povijesni dokument. On je svjedočanstvo jednog gotovo zaboravljenog dana u kojem je Brodska Posavina ponovno platila visoku cijenu velikosrpske agresije.