14. svibnja 1922. rođen je Franjo Tuđman

Na današnji dan rodio se 14. svibnja 1922 u Velikom Trgovišću prvi predsjednik samostalne i neovisne hrvatske države Franjo Tuđman. S obzirom na konkretna ostvarenja – stvaranje samostalne države Hrvatske u vrlo teškim prilikama zajedničke srbijanske i komunističke agresije – s pravom nosi ime „otac domovine“. Njegovo životno djelo jest država u kojoj danas živimo. Njegova ideja pomirbe djece ustaša i partizana, nazvana tako simbolički kao izraz želje za jedinstvom hrvatskog naroda, došla je danas pod pitanje. Najveći razlog tome su upravo ljevičarski krugovi koji praktičnim djelovanjem i nasilnim etiketiranjem „fašizacije Hrvatske“ onemogućuju mir i jedinstvo naroda. U pozadini te ideje „razdijeli i vladaj“ uglavnom se kriju financijski, politički i drugi interesi vladajuće post-komunističke oligarhije koja se pažljivo rasporedila po hrvatskom javnom i političkom životu. Franjo Tuđman stao je na čelo hrvatskog naroda u njegovim najtežim trenucima kada se rušila komunistička i velikosrpska tvorevina Jugoslavija u kojoj su svi ne-srbijanski narodi, a osobito hrvatski i albanski, imali podređen položaj u odnosu na dominirajući srpski narod. Ta činjenica bila je utkana u samu srž Jugoslavije od njenog stvaranja 1918. do njene propasti 1990., a srbijanski narod shvaćao je Jugoslaviju kao sredstvo dominacije nad drugim narodima. Te 1990. pad totalitarne diktature komunizma i raspad višenacionalne jugoslavenske države donio je i posljednji od nekoliko pokušaja stvaranja Velike Srbije – agresiju Srbije i JNA na hrvatski narod i njegov povijesni teritorij. U to vrijeme, u vrlo teškoj situaciji, kada su se mnogi skrivali i pokazivali oportunost i kukavičluk, jedan čovjek je imao viziju i san: samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku izgrađenu na tekovinama zapadnoeuropske uljudbe kojoj Hrvatska kroz političku i vjersku tradiciju pripada do 1918. Taj čovjek bio je dr. Franjo Tuđman. Tko je bio Franjo Tuđman? Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989. Franjo Tuđman osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) sa osnovnom idejom osamostaljenja Hrvatske i obrane od nadolazeće srbijansko-komunističke agresije. Sve druge bitne političke opcije u Hrvatskoj bile su za opstanak Jugoslavije, usprkos već otvorenim napadima komunističkog vođe Srbina Slobodana Miloševića koji je uspio vrlo lako udružiti zajedno komuniste, četnike, srpske nacionaliste i na njihovo čelo staviti do zuba naoružanu – JNA. Upravo je ta stranka na izborima 1990. najjasnije izrazila višestoljetne želje hrvatskog naroda za slobodom, premoćno pobijedila i dobila preko 60% mjesta u Hrvatskom Saboru. Tuđman je izabran na poziciju tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, a hrvatski narod ga je prepoznao kao pravog vođu. Još dva puta, 1992. i 1997. premoćno je pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora sa 57% i 62% glasova. To je uspjelo do sada samo Franji Tuđmanu. Dužnost predsjednika Hrvatske obnašao je do svoje smrti 1999. Bio je istinski vođa hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog rata i s pravom je dobio naziv „otac domovine“. Pod njegovim vodstvom Hrvatske je oslobodila okupirani teritorij i stekla značajan međunarodni ugled kao regionalna politička i vojna sila. Vrhunac toga bila je vojna akcija „Oluja“ i njen nastavak kada je veliki dio Bosne i Hercegovine oslobođen od srpske okupacije. Daljnje napredovanje hrvatskih snaga bilo je zaustavljeno isključivo ultimatumom međunarodne zajednice. Tuđmanova pomirba i izbjegavanje lustracije – da ili ne? Pokojni predsjednik Tuđman je vrlo pragmatično i u najboljoj namjeri u vrijeme Domovinskog rata promovirao ideju „pomirbe djece ustaša i partizana“. Simbolički ta ideja je označavala želju da se Hrvati ujedine kao politička i narodonosna snaga, te tako ujedinjeni stupe u složene međunarodne i domaće prilike. Za njegova života ta ideja je koliko-toliko zaživjela, posebice zahvaljujući domoljubnim Hrvatima koji su iz čistog patriotizma željeli mir u Hrvatskoj, pa tako čak i pristali na stopiranje lustracije i ne-procesuiranje tisuća komunističkih zločinaca i suradnika tajne totalitarističke milicije. S vremenom su te snage, osobito kroz politički, medijski i gospodarski utjecaj, došle na položaje i vlast u svim važnim dijelovima društva. Otvoreno su počele progon neistomišljenika premrežavajući pritom cijelo društvo na razne načine: novine, TV, političke stranke, nevladine udruge, pozicioniranja u državnoj i lokalnoj upravi i slično. Na taj način učinile su da je danas hrvatsko društvo podijeljeno više nego ikad, a to je situacija koja odgovara baš takvim manipulatorima koji su završili najbolje škole manipulacije još u komunizmu. Izmišljanjem afera, etiketiranjima, medijskim linčem i pravim ucjenama dovode hrvatsko društvo na rub propasti. Ostale aspekte koristoljublja, prije svega financijskog, nećemo ovdje ni spominjati. Tako je opći dojam u društvu da se pomirba više ne može vršiti na ovakav nepravedan način. Očito je potrebno ponoviti priču iz Edenskog vrta – lukavoj zmiji treba zgaziti glavu. Ili će te ona zavodljivošću i otrovom ubiti. Tako ono što je primarno potrebno jest povijest prepustiti povjesničarima koji će javnom znanstvenom raspravom i otvaranjem arhiva „iskristalizirati“ diskutabilne teme, a hrvatskom društvu je potrebna – lustracija. Hrvatska je, uz Sloveniju i Rumunjsku, jedina država u EU koja nije napravila prijeko potrebnu lustraciju. Rumunjska je ozbiljno krenula u obračun s korupcijom kao prvim korakom ka lustraciji i uhićuju se korumpirani parlamentarni zastupnici, a Slovenija i Hrvatska – stoje. Roman Leljak tvrdi da su iste strukture na vlasti u obje države i da to nije nimalo slučajno. Zašto? Odgovor je nedavno dao Filip Petrovski, direktor Državnog arhiva Makedonije, koji je rekao da su pritisci za prekid lustracije dolazili čak iz EU. Imamo li mi Hrvati petlje koju imaju Makedonci ili Mađari? Petrovski tvrdi da bez lustracije nećemo krenuti naprijed i slobodno prodisati. Lustracija jest danas pitanje svih pitanja – gospodarsko, političko, moralno i pravedno!