2. listopada 1991. Momir Bulatović – zašto DORH nije podigao optužnicu protiv ratnog huškača na Hrvatsku?

U vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, 2. listopada 1991. dao je izjavu od koje se ledila krv u žilama: Granice Crne Gore i Hrvatske su admnistrativne!  To je značilo rat za Veliku Srbiju, čiji je dio trebala biti i Bulatovićeva Crna Gora, te južna Hrvatska čiji je dio Bulatović htio pripojiti Crnoj Gori. DORH nikada nije podigao optužnicu protiv predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, organizatora i poticatelja agresije na Hrvatsku, kao ni protiv nikoga drugoga iz Srbije, Crne Gore ili vrha JNA. Kada su prvog listopada 1991. jedinice JNA popunjene pripadnicima rezervnog sastava iz Crne Gore, jedinice Teritorijalne odbrane i specijalci crnogorskog MUP-a zajednički krenule preko crnogorsko-hravatske granice – da unište “ustaše” – propagandna mašinerija državnih medija već je pripremila teren, tvrdeći da su “ustaše” prethodno napale Crnu Goru. Laž je uvijek bila u korijenima bizantizma. Huškanje protiv Hrvata – medijska haranga iz Podgorice i Beograda “Oni koji su od siječnja do rujna 1991. godine uz pomoć podgoričke ‘Pobjede’ uvjeravani da su Hrvati genocidan narod, a da je Hrvatska država koja ima ‘nepravedne’ granice, u listopadu su lako uzeli puške i s pjesmom krenuli na Dubrovnik”, konstatira crnogorski povjesničar dr Živko M. Andrijašević. List Pobjeda će tih dana objaviti da je pohodom na Dubrovnik, “Crna Gora ponosno i uzdignuta čela ponovo, umarširala u povijest na velika vrata”. Crnogorski zvaničnici, koji su u sklopu Miloševićevog velikosrpskog sna kumovali “dubrovačkoj epopeji”, tek su poslije 1998. godine, kada su sami sebe prozvali reformistima, počeli stidljivo govoriti da je sve bilo – srpska manipulacija. Nitko u Crnoj Gori još danas nije odgovarao za granatiranje Dubrovnika, zločine i nečovječno postupanje prema hrvatskim zarobljenicima u logoru u Morinju. Nisu pronađeni krivci za ratno-huškačku propagandu protiv Hrvata kao genocidnog naroda, niti za išta drugo. Dapače, kao i u Hrvatskoj, dogodila se – kontralustracija. Mnogi kadrovi iz tog vremena i vremena komunističke vlasti ostali su na ključnim pozicijama u Crnoj Gori, a oni koji su bili protiv rata i agresije na Hrvatsku, i koji su tada bili za nezavisnost Crne Gore, su marginalizirani na račun nelustriranih. Bivši crnogorski predsjednik Milo Đukanović napravio je jednu pohvalnu gestu i smogao snage da u Cavtatu izrazi, u ime građana Crne Gore, žaljenje za sve što je učinjeno. Ipak, i Đukanović je pokušao “dubrovačku odiseju” objasniti manipulacijom iz Beograda (onu iz Podgorice nije spominjao): “Sa beogradske velikodržavne, diktatorske i nasilničke adrese postojala je namjera da se potencira opasnost po Crnu Goru, i njen opstanak, od njenog neposrednog okruženja kako bi se naglasila inferiornost Crne Gore u odnosu na Beograd”. Crnogorska pravoslavna crkva i Cetinje uz Hrvate Hrvatima je ispriku ponudio jedino mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo koji je prvi i jedini pravoslavni poglavar koji se poklonio žrtvama vukovarske tragedije. Ujedno, Crnogoska pravoslavna crkva je i danas pod strašnim pritiskom svetosavskog imperijaliza Srpske pravoslavne crkve koja joj ne želi priznati autokefalnost, kao niti pravo postojanja crnogorskog naroda. Najveću težinu u hrvatskoj javnosti, tada, imala su protivljenja ratu nedjeljnika Monitor i Građanskog odbora za mir, te isprike na početku rata pjesnika Jevrema Brkovića i njegova pjesma “Dubrovniče, oprosti” i tekst Vitomira-Vita Nikolića “Noć sa Dubrovnikom”. I to što su na Cetinju, starim glavnim gradom Crne Gore tradicionalno sklonom Hrvatima i oporbenom prema Srbiji, predvodili veliki miting protiv Miloševića i Srbije,  za samostalnu Crnu Goru. Tog prvog veljače 1992. godine na Cetinju iz tisuća grla orilo se: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Preko puta njih, u samo Cetinje, režim je doveo poglavara Srpske pravolsavne Crkve, zločinca Arkana i njegove pobočnike nakon krvavog pira u Hrvatskoj. Trebalo je Crnogorcima utjerati strah u kosti od strane srbo-crnogoraca i četnika. Bizantske laži Beograda! Povod za konavosku operaciju, a potom i opsadu Dubrovnika – po objašnjenju koje je tom prilikom 1991. dao engleskoj televiziji tadašnji potpredsjednik srpske Vlade Budimir Košutić – bio je, navodno, hrvatsko “rušenje dva stara grada – Herceg Novog i Prevlake”! Kakve bizantske laži službenog Beograda! Milošević i njegov ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović prali su ruke. Na međunarodnim konferencijama u jesen 1991. godine ističu kako Srbija nema ništa s “oružanim sukobima oko Dubrovnika”. Nego je to, po Srbiji, problem koji “Hrvatska treba riješiti s Crnom Gorom”. Tadašnji ministar Marović tvrdi da je mir je jedino moguće osigurati ratom – “neovisno koliko će biti patnje i bola”! Momir Bulatović je pozivao, kao i mnogi danas u Hrvatskoj čak, u “antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”, a Đukanović u konačno razgraničenje sa Hrvatima. A Konavle, Dubrovnik i sve do Pelješca bilo je popaljeno, poubijano i protjerano. Samo je Dubrovnik ostao u rukama hrvatskih snaga, u potpunom okruženju, pod opsadom Srba i Crnogoraca, polako umirući u iščekivanju sudbine Vukovara. Ipak, u prosincu 1991. jedan crnogorski novinar i reporter Monitora obišao je dubrovačku okolicu i zabilježio tragove zločina. U tekstu “Posrnuli gospar”, između ostalog, piše: “Uz cestu spaljena šuma i razorene kuće. Na Grudi, neke izgledaju netaknute. Barem spolja. Na nekim su vrata širom otvorena. Od pošte u Ćilipima ostali samo zidovi. Benzinska pumpa više ne postoji, a aerodromsku zgradu nijesmo mogli obići. U Močićima iste slike. Naselje Zvekavica više ne postoji. Na gomili vraća s pijeskom razapeta je jugoslavenka zastava. Jugoslavija je u ruševinama, govorim u sebi. Na jednoj kući uz cestu grafit: ‘Tražili ste, dobili ste’, ‘Crna Gora’… Neki je anonimni heroj imao svojih pet minuta i proslavio se u ime svih nas. I tako dalje niz cestu, svuda, uz nezaobilazno ‘četiri S’. Na tabli pokraj puta velikim slovima ispisano ‘Srbija'”. Ne zaboravimo: agresija na Hrvatsku nije krenula samo iz Beograda, već i iz Crne Gore, kao i iz Bosne i Hercegovine i gradova Trebinja, Banja Luke, Prijedora…Kasnije su, čak u međunarodnoj zajednici, tvrdili da je Hrvatska umiješana u rat u Bosni i Hercegovini, premda je najveći dio agresije krenuo na Hrvatsku upravo iz te države. Tako je Trebinje bio logistički centar za uništavanje Dubrovnika i okolnih hrvatskih mjesta, da se ne zaboravi. A sve samo radi granica, koje je htio mijenjati i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, te uzeti silom ono što je bilo oduvijek hrvatsko. Ovaj Crnogorac i rođeni Beograđanin i danas živi na slobodi. DORH nikada nije podigao optužnicu protiv njega, kao niti crnogorski i međunarodni sudovi, kao niti protiv nijednog huškača i predvodnika rata protiv Hrvatske.