29. svibnja 1944. Čegarski četnički korpus: većina pripadnika završila u partizanima

U svibnju 1944. počinju prve značajnije partizanske borbe u Srbiji, što se podudara s nadiranjem Crvene Armije prema Balkanu. Kako se niški Čegarski četnički korpus koji se u svibnju 1944. borio protiv partizana, gotovo čitav u rujnu 1944. našao u partizanima s petokrakom na glavi? Nadiranje Crvene Armije prema Srbiji 1944. označio je prvo jačanje partizanskog pokreta u Srbiji. Nakon Užičkog ustanka u studenome 1941. godine, u kojem su blisko surađivali četnici Draže Mihailovića i komunisti Josipa Broza Tita, te njegove propasti, najveći dio borbi vodio su se na teritoriju NDH do 1944. godine. Velik broj četnika iz Srbije i Crne Gore prešao je na teritorij NDH, ali i brojne partizanske postrojbe iz te dvije države.

Slobodno se može reći da se velika većina bitaka u II. svjetskom ratu do 1944. vodila na teritoriju NDH (treba samo baciti pogled gdje se odvijalo „sedam neprijateljskih ofenziva). U tim bitkama i vojnim djelovanjima bio je prisutan i veliki broj oružanih formacija iz susjednih država Srbije i Crne Gore koje su ulazile i izlazile u NDH. One su se borile ponajprije protiv vojnih postrojbi i vlasti NDH, a tek onda protiv Nijemaca i nacista. Koji bi drugi razlog bio četnicima i partizanima iz Srbije da se ne bore protiv nacizma u svojim matičnim državama, nego u NDH?

Pri tome su četnici i partizani iz Srbije i Crne Gore počinili brojne zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Poznat je krvavi nož vojvode Pavla Đurišića, rođenog u Crnoj Gori, koji je sijao smrt u NDH klanjem žena, djece i staraca.

Približavanjem Crvene Armije krajem rata aktivira se i partizanski pokret u Srbiji, da bi se nakon 1945. preuveličavao partizanski pokret u Srbiji njihovom otporu nacizmu, kojeg gotovo i nije bilo do 1944. godine. Valja istaknuti da je pred sam napad na Beograd i ulazak Crvene Armije u glavni grad Srbije, Tito povukao privremeno veliki broj jedinica iz NDH i prebacio u Srbiju da bi zavladao istom.

U trenutku kada su u svibnju 1944. godine jedinice partizana prešle u istočnu Srbiju, imale su pred sobom oko 12.000 četnika Degradskog četničkog korpusa i Niške grupe korpusa, tada nazvane ‚‚Gradski štab 12“ (Čegarski, Nišavski i Knjaževački korpus).

Četnici su u Srbiji bili vrlo jaki, baš kao što i danas imaju podršku velikog dijela javnosti. Ne zaboravimo da je četnički vojvoda Nikolić bio predsjednik Srbije, a i današnji predsjednik Srbije Vučić je gotovo 20 godina bio desna ruka vojvode i ratnog zločinca Šešelja.

Četnici su istočnoj Srbiji bili organizirani u više korpusa: Mlavski, Krajinski, Knjaževački, Timočki, Zaglavski, Deligradski, Nišavski, Čegarski i Ivankovački.

Tako je tek u svibnju 1944. došlo do prvih bitaka između četnika s jedne strane i partizana s druge strane.

Već u kolovozu 1944. Josip Broz Tito proglašava amnestiju za četnike i poziva ih da pređu u partizane.

Prelazak je bio masovan i radi se o desetinama tisuća četnika koji su prešli u partizane i zamijenili kokardu s petokrakom. To je imalo velike posljedice za hrvatski narod u ubijanju koje je nastupilo probojem Srijemskog fronta i ulaskom partizana iz Srbije u NDH, kao i pokoljima nakon završetka rata. Patološka mržnja četnika prema Hrvatima i muslimanima došla je do izražaja u oba rata, Drugom svjetskom i Domovinskom.

Koliki su bili razmjeri prelaska četnika u partizane svjedoči da je iz gore spomenutog Čegarskog korpusa čak 3000 četnika otišlo u redove Josipa Broza Tita.

O tome Philip J. Cohen piše:

“Tito je javno tražio četničku podršku u zamjenu za ponuđenu amnestiju 17. kolovoza 1944. (dakle, neposredno nakon što se vratio iz Italije sa sastanka s kraljem Petrom i Churchillom –op.) i desetine tisuća četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beograda, Tito je ponovo ponudio amnestiju 21. studenoga 1944. i 15. siječnja 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici amnestije. Suradnja s komunistima je značila de facto rehabilitaciju onih koji su surađivali sa Nijemcima.“ (P. J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 83)