9. kolovoza 1995. Dvor na Uni – svjedočanstvo hrvatskog vojnika o zločinima Srba u Dvoru nakon Oluje

Srpski vojnici ubili su bračni par Ivelić, Hrvate koji su cijelo vrijeme okupacije bili kod kuće na Uni, ljude koji su bili svjedoci ubijanja mentalnih bolesnika i drugih zločina ljudi u povlačenju Srba nakon poraza u Oluji. „Danski vojnici UNPROFOR-a, da su htjeli, mogli su 8. kolovoza 1995. godine spriječiti pokolj deset mentalno bolesnih i invalidnih osoba ostavljenih u holu osnovne škole u Dvoru, manje od deset metara od baze UNPROPFOR-a.Njihovo oklopno vozilo bilo je smješteno tik do škole, oni su kroz prozore gledali bolesnike, oni su vidjeli stravično ubojstvo, oni su svjedoci tog događaja, a ništa nisu poduzeli. Nisu ništa poduzeli ni tjednima nakon toga, koliko su još ostali u Dvoru nakon završetka akcije Oluja, a nisu ništa učinili da spriječe pokolj dok je borba trajala, da bolesnike prebace u svoj kamp, ili da oružjem otjeraju ubojice“, to je u Dvoru rekao Predrag Begić, bivši pripadnik 2. gardijske brigade, koji je u oslobođeni Dvor ušao 9. kolovoza kao pripadnik 151. samoborske brigade, kojoj je kao rođeni Dvoranin bio pridodan pred Oluju, piše jutarnji.hr Kaže kako je 9. kolovoza prijepodne, nakon što su hrvatske snage bez ispaljenog metka ušle u Dvor, zajedno sa zapovjednikom 17. domobranske pukovnije brigadirom Željkom Krapljanom ušao u zgradu škole jer je obaviješten da je tamo više masakriranih tijela. „Hol je bio prepun mrtvih ljudskih tijela, neki su ležali na podu, neki u invalidskim kolicima, neki na klupi. Bili su pobijeni izbliza, rafalima iz automatskih pušaka. Još i sada pamtim nesnosni smrad i rojeve muha, bilo je to nešto najružnije i najužasnije što sam vidio u ratu. Vidio sam kroz prozor vojnika UNPROFOR-a kako me gleda s oklopnog vozila. Gestama sam ga upitao što je ovo, zašto su to dopustili, a on je samo spustio poklopac BOV-a. Nije ga bilo briga. Pamtim da je imao brkove, sliči mi na onoga koji sada priča o tom pokolju. Zašto je šutio do sada, zašto danski vojnici o tome nisu progovorili sve ove godine, čak ni prigodom svojih redovitih posjeta Dvoru nakon rata?“, pita Begić. Toga dana, osim deset mentalnih bolesnika invalida u kolicima, u Dvoru su ubijeni bračni par Danica i Nedjeljko Ivelić, Hrvati koji su ostali u Dvoru tijekom okupacije, a zaklani su u svojem domu, zadnjeg dana rata.  „Ubili su ih da ne svjedoče o posljednjem zločinu, ubojstvu deset bolesnika. Njihova kuća je pedesetak metara od škole i mogli su vidjeti ne samo tko je doveo nesretnike nego i tko ih je pobio. Predrag Begić ojađen je što hrvatska država ne regira istinom na laži da su pokolj u Dvoru počinili hrvatski vojnici, te na neistinu da postoje svjedoci, srpski vojnici i oficiri, koji su s druge strane Une gledali pokolj, kako tvrdi Savo Štrbac iz Beograda. S druge strane Une ne može se vidjeti škola niti hol u kojem se dogodilo ubojstvo, zakoni fizike to ne dopuštaju“, kaže Begić. I dok Županijsko državno odvjetništvo u Sisku izdaje priopćenje prema kojem policija po zahtjevu Državnog odvjetništva provodi kriminalistička istraživanja teškog ratnog zločina u Dvoru 1995., ali da se još ne zna identitet počinitelja koji su tada ubili jedan bračni par i deset mentalno oboljelih osoba, mi smo pronašli svjedoka koji je vidio stravično ubojstvo. Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) ispričao se hrvatskoj javnosti zbog dokumentarnog filma “15 minuta – Masakr u Dvoru” koji je nanio nemjerljive štete Hrvatskoj. O spornom filmu govorili su umirovljeni pukovnik HV-a Bruno Čavić i HRT-ov istraživački novinar Dražen Majić. “Pri kraju Oluje u Dvoru na Uni pobijeno je sedam psihijatrijskih bolesnika i hendikepiranih ljudi i nije jasno tko je to napravio. U blizini je bilo puno vojnika svih vojski, danski vojnici su bili promatrači. Grupa vojnika koja je snimljena u filmu kako prolazi kroz žito 10 minuta prije zločina je potpisana kao Hrvatska vojska i time bez ikakvih dokaza optužena za zločin. Istraživao sam puno materijala, radi se o prevari – a tu je prevaru financirao HAVC sa 250.000 kuna”, rekao je Dražen Majić. Treba istaći da je od samog završetka rata, a osobito od 2000. godine došlo do sustavnog iskrivljvavanja slike Domovinskog rata kroz medije, politiku, kulturu, nevladine udruge što je na kraju bilo toliko bjelodano da je hrvatskoj javnosti postalo jasno da je to vođeno “nevidljivom rukom” u kojoj se vidi djelovanje ostataka paraobavještajnih struktura unutar Hrvatske i obavještajnih službi Srbije. U tu svrhu trebao je poslužiti i film prepun laži, sufinanciran od HAVC-a novcem hrvatskih poreskih obveznika.