"Ako ne želimo rat, BiH treba mirno podijeliti između Hrvatske i Srbije"

Politička situacija na Balkanu se pogoršava, a analitičar prestižnog lista Foreign Affairs predlaže kontrolirani raspad država kako bi se očuvao mir u krhkom dijelu Europe. U BiH, najslabijoj državi regije, Srbi i Hrvati izazivaju postulate Daytonskog sporazuma. U Makedoiji Albanci žele federalizaciju zemlje. Na Kosovu Srbi traže povezivanje srpskih općina i njihovu autonomiju. U Srbiji, Albanci iz Preševske doline traže manju ovisnost od Beograda. U Crnoj Gori Albanci također zagovaraju autonomiju, a Albanci na Kosovu i u Albaniji teže jedinstvenoj državi, prenosi Klix.ba. Politički analitičar prestižnog lista "Foreign Affairs" Timothy Less piše da se situacija može shvatiti kao bezrazložna buka oportunista, ali on smatra da je ignoriranje Balkana greška. Less piše da se Zapad mora opredijeliti – ili priznati zahtjeve separatista i time radikalno promijeniti svoju politiku, ili nastaviti s pritiskom očuvanja stanja i time riskirati novi sukob. Prelijepa ideja, ali... Zapad je odlučio priznati nove države u okviru starih granica saveznih republika Jugoslavije misleći da će time izabrati soluciju koja umanjuje nacionalizam. Ipak, granice nisu odgovarale mnogim nacijama koje nisu željele ostati u državama „onih drugih“. Kada separacija nije uspjela, ostala je težnja autonomiji, a ona u nekim balkanskim državama danas stvara etničke tenzije. Tenzije je nakon ratova održavala jaka prisutnost SAD-a koju je u posljednjem desetljeću zamijenila mekša Europska unija. EU je problemu pristupila kroz primanje članica pod svoje političko okrilje vjerujući da će proces pristupanja Europskoj uniji riješiti mnoge probleme. Iako se činilo da će uspjeti, EU je ubrzo uvidjela da narodima u državama „onih drugih“ teritorija i sigurnost predstavljaju prioritet iznad fokusiranja na ekonomiju i prosperitet. Problemi obrazovanja ili prirodne okoline gurnuti su u stranu, a prednost su dobili identitet, životni prostor i balans između centralizirane i decentralizirane vlasti. Zbog toga, BiH, Kosovo i Makedonija stagniraju u disfunkcionalnosti dok se Albanija, Hrvatska i Srbija razvijaju. Rusija dodatno komplicira situaciju. Podržavajući nezadovoljne etničke grupe kao što su bh. Srbi ona sudjeluje u povećanju želje za separatizmom, a u Crnoj Gori potiče pobunu protiv proeuropske vlade. Turska njeguje odnose s Bošnjacima i makedonskim muslimanima, a Kina pridobiva nekoliko vlada u regiji kroz povoljne kredite, rušeći tako europske ponude koje zahtijevaju veće uvjete kao što su unutardržavne reforme. Građani bez obzira na etnicitet sve češće žestoko prosvjeduju zbog teške društvene situacije, što onda predstavnici etničkih grupa koriste kako bi promovirali separatizam. EU nije uspjela riješiti dvogodišnju krizu vlasti u Makedoniji, velike su poteškoće u medijatorskoj ulozi u pregovorima Prištine i Beograda, a najopasniji problem leži u Republici Srpskoj, odnosno dopuštanju referenduma o odluci Ustavnog suda BiH o ukidanju praznika koji diskriminira nesrbe u tom entitetu. Uzastopni neuspjeh Europske unije da kazni lidere bh. Srba mogao bi ih ohrabriti u organiziranju referenduma o neovisnosti. Sumorna stvarnost Što će se dogoditi sutra podložno je spekulacijama. Etničke grupe mogu imati neku vrstu funkcionalne neovisnosti čekajući pravi trenutak za potpuno odvajanje. Ukoliko se problem ne prepozna, situacija bi mogla kulminirati novim sukobom jer većinski narodi neće dozvoliti raspad svojih matičnih država. Predstavnici većinskih naroda pozivaju predstavnike EU da budu strožiji prema separatistima kao što je Washington radio u prošlosti. To bi možda bilo moguće kada bi se Europa htjela do kraja uplesti u balkanske probleme, ali nitko u Bruxellesu ne želi nove misije, a kažnjavanje bh. Srba samo će otjerati tu etničku grupu u naručje Moskve. Rješenje Ono što preostaje, piše Less, jeste da Zapad odustane od idealizma i prepusti se pragmatizmu. To znači da Europa i SAD moraju prepoznati da je 20-godišnji plan propao i da, ukoliko zaista žele sačuvati mir na Balkanu, pristupe crtanju novih granica koje bi zadovoljile osnovne potrebe svih etničkih zajednica. Za taj proces potreban je Washington jer je Europa podijeljena. SAD bi kratkoročno trebao podržati fragmentaciju država, npr. poslušati želju Albanaca za federalizaciju Makedonije i želju bh. Hrvata za treći entitet u BiH. Dugoročno, Washington bi trebao dopustiti povezivanje tih autonomnih regija sa susjedima kroz kreiranje nekih zajedničkih tijela dok u isto vrijeme ostaju dijelom originalnih država. U posljednjoj fazi, ističe analitičar Foreign Affairsa, sporne teritorije bi se otcjepile od svojih originalnih država i spojile sa susjednim zemljama. Hrvatski entitet bi se spojio s Hrvatskom; RS i sjeverno Kosovo sa Srbijom; Preševska dolina, zapadna Makedonija i većina Kosova s Albanijom; a Crna Gora koja možda izgubi male djeliće teritorije mogla bi postati dijelom proširene Srbije. Less piše da će proces biti lakši nego što se na prvi pogled čini, izuzevši Bošnjake i Makedonce koji će se morati odreći teritorija svojih država bez kompenzacije. Europa i SAD će potom, u partnerstvu sa Rusijom i Turskom, morati značajno investirati u države s novim granicama kako bi kreirali prosperitet. Posebna pažnja morat će se pokloniti novoj Albaniji, Srbiji i Hrvatskoj kako bi se povećala njihova sigurnost, uključujući pomoć Amerike u čuvanju njihovih granica. Proces kontroliranog prekrajanja država prihvatljiviji je od prekrajanja kao rezultata nekontroliranog novog sukoba koji može izbiti kao rezultat trenutnih tenzija, zaključuje Foreign Affairs.