Analiza Hrvoja Vargića: “U politici uvijek biramo neko ‘moguće dobro’ i prihvaćamo ‘manje zlo'”

Netko bi još uvijek mogao prigovoriti da iako Škoro nije savršen kandidat i da bi biranje njega bilo biranje „mogućeg dobra“, Kolinda i Milanović nisu nikakvo dobro, nego su oboje neka vrsta zla, samo je jedno od njih manje, a drugo veće zlo. Prema mišljenjima nekih, pro-life katolici nemaju prikladnih kandidata u drugom krugu i ne smiju birati „manje zlo“ jer zlo je zlo.

Tu bi opet trebalo naglasiti da kao što u politici nikada ne biramo „savršeno dobroga“ kandidata, isto tako ne biramo ni potpuno lošeg ili zloga kandidata. Svaki kandidat ima bar nešto dobro što se može birati, u najmanju ruku zbog metafizičke činjenice da apsolutno zlo ne može postojati. Zlo je uvijek ograničeno dobrim. Na sličan način ne može postojati ni apsolutno zla osoba u kojoj ne bi moglo biti ni traga dobrote jer smo svi slika Božja i ta slika nikad ne može biti potpuno izbrisana. A da ne govorimo da trenutni kandidati nisu ni blizu tolike razine zla. Dakle, zlo je zlo i ne možemo ga birati, ali u svakom kandidatu postoji neko dobro koje možemo izabrati. Čak je i kod Milanovića to slučaj. Recimo, uza sve njegove mane, Nino Raspudić je već nekoliko puta hvalio njegovu zaštitu nacionalnih interesa u odnosu prema susjednim državama, za koju kaže da „nije viđena od Franje Tuđmana.“

Naravno, netko bi mogao argumentirati da loši čimbenici kod Milanovića ili Kolinde pretežu nad onim dobrima, no i u tom slučaju jasno je da o apsolutnom zlu ili nedostatku svakog dobra kod ova dva kandidata ne može biti riječi.

No, još se može inzistirati da to dobro koje postoji kod Milanovića i Kolinde nije „dovoljno dobro“ i da se ispod nekih standarda ne može ići. U redu, odustanimo za tren od načela „mogućeg dobra“ i analizirajmo samo trebamo li birati manje od ova dva zla.

Jedan od kriterija koji opravdava čin s dvostrukim učinkom je i taj da zao učinak mora biti neizbježan. U primjeru trudnice koja boluje od raka, ako bi postojao efikasan način liječenja koji ne bi ugrožavao život fetusa, bili bismo moralno obavezni odabrati taj pristup prije nego kemoterapiju. No, u drugom krugu predsjedničkih izbora situacija jest neizbježna i ne može se odabrati neki treći kandidat kako bi se izbjeglo biranje „manjeg zla“. Time je i „biranje manjeg zla“ moralno opravdano u ovom slučaju.

Ja bih i dodao da ne samo da je opravdano birati „manje zlo“ u drugom krugu, nego će to svatko nužno i učiniti. Čak i oni koji odluče ne glasati, učinit će to jer implicitno smatraju da je „manje zlo“ preskočiti glasanje, nego izabrati jednog od ova dva kandidata. Oni sigurno ne misle da je neglasanje „dobro po sebi“, nego ga jamačno doživljavaju kao „manje zlo“ od izbora ovih dvaju kandidata.

Konačno, netko bi legitimno mogao razmišljati i da je bolje ne glasati i pustiti Milanovića da pobijedi i promovira antikršćanske vrijednosti jer će Kolindinim porazom oslabiti pozicija HDZ-a te će se time otvoriti prostor za jačanje stvarne pro-life opcije na parlamentarnim izborima. Neću ulaziti u to bi li takva strategija bila ispravna, ali svakako predstavlja legitiman smjer razmišljanja. No, treba primijetiti i da takva strategija izabire neko „moguće dobro“ i prihvaća „manje zlo“. Točnije, ova strategija je spremna prihvatiti neko zlo koje će proizaći iz Milanovićeva predsjednikovanja jer smatra da će veće dobro proizaći iz jačanja pro-life opcije na parlamentarnim izborima.

Čak i ako bi u politici bilo moguće ostvariti „savršeno dobro“, to svakako ne bi bilo moguće kod odabira političkih kandidata. Niti za jednog kandidata, koliko god dobar bio, ne bi se moglo reći da u potpunosti utjelovljuje „dobro“ bez ikakvih primjesa manjkavosti ili moralnog zla. Svakodnevnim govorom rečeno: ne postoji savršen politički kandidat.

Naravno, bitna je razlika u tome je li kandidat manjkav ili loš kada se radi o moralnim pitanjima ili kada se radi o čisto „praktičnim“ pitanjima. Ova prva su neusporedivo bitnija od onih drugih. Ako bismo uspoređivali dva kandidata koji su po svemu isti, s time da je jedan odličan govornik i zalaže se za pobačaj, a drugi katastrofalan govornik i zalaže se za zaštitu života od začeća, jasno je da bismo prednost trebali dati ovome drugome.

Uzevši sve ovo u obzir, treba reći da mi u politici uvijek biramo neko „moguće dobro“ i prihvaćamo „manje zlo“.

Politika između realpolitike i političkog purizma

Konačno, još jedna općenita primjedba o politici. Kako sam natuknuo na početku, politika je područje koje „pleše“ negdje između ideala i univerzalnih moralnih vrjednota s jedne strane te moći, efikasnosti, realizma s druge strane. Dvije krajnosti stoga treba izbjegavati: jedno je realpolitika koja briše sve vrijednosti i ideale te svodi politiku čisto na ono što se može napraviti ovdje i sada, gdje se to što je „realno“ određuje na temelju „duha vremena“, dominantne političke volje i sl. Druga krajnost je politički purizam koji ne prihvaća ništa što nije ostvarenje čiste i nepatvorene vrjednote te se užasava zakoračiti u područje nenužnosti, relativnosti, političkih procjena i kompromisa.

Uzor realpolitike je pragmatik koji glasa za ono za što „se treba“ glasati, čak i ako to ide protiv moralnih vrjednota, jer „to je tako“ i „neke se stvari jednostavno moraju odraditi“. Uzor političkog purizma bio bi nekakav pravovjerni profesor s katoličkog fakulteta ili nekakav uzoran vjernik koji sve što kaže i za što se zalaže je savršeno moralno ispravno, ali ne utjelovljuje niti jednu specifično političku vrlinu (npr. razboritost da može procijeniti kako se u ograničenosti konkretne situacije može ostvariti određena vrjednota).

Realpolitički pragmatizam je u svakom slučaju dominantniji pravac u mainstream politici. Svi smo se naslušali „život počinje začećem, ALI“ i sličnih izjava. No, politički purizam je također vrlo raširen među onima koji se smatraju pravovjernim kršćanima. On se najčešće manifestira kad se na političkoj sceni pojavi neka opcija koja se ili eksplicitno poziva na kršćanski identitet ili svodi većinu svog programa na pro-life i pro-family poruke. Takve opcije često privuku određeni broj pravovjernih kršćana, što je sasvim legitimno. No, raširena je i pojava da zagovaratelji te opcije u svojem purizmu svakoga tko bi razmišljao da možda ne želi glasati za opciju koja će vjerojatno na izborima biti ispod 2% ili jednostavno im zbog drugih stvari ta opcija ne izgleda uvjerljivo, smatraju gotovo hereticima i apeliraju na savjest svakome tko „ne želi baciti glas“.

Katolici bi trebali izbjegavati obje ove krajnosti. Svatko je slobodan ne glasati u drugom krugu, ali neka si ne utvara kako time nije odabrao percipirano „manje zlo“. Svi mi smo ubačeni u ovaj „prljavi“ svijet i jednako moramo zaprljati ruke ako u njemu želimo ostvariti nešto dobra. Tu nam mogu pomoći i riječi pape Franje: „Draža mi je Crkva koje je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izašla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti.“

Ovaj članak nije apel da se u drugom krugu glasa za bilo koga, niti je bilo kakva kritika političkih kandidata iz prvog kruga. Ovo je samo pokušaj rasvjetljavanja određenih načela u političkom području i pomoć svima nama zajedno da se bolje orijentiramo u politici. A tko će za koga glasati i hoće li procijeniti da je bolje preskočiti glasanje, to je na svačijoj savjesti. Neka su nam dobri izbori!

Kolumnu u cijelosti pročitajte na bitno.net.

 *Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr