Bačić: Macelj želimo izjednačiti s Jasenovcem, ne mogu jedne žrtve vrijediti više od drugih

Ove se godine obilježava 73. obljetnica komunističkih zločina u Maclju, najvećem otkrivenom stratištu u Hrvatskoj i jednoj od postaja tzv. križnih puteva gdje su Titovi partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata pogubili brojne hrvatske vojnike i civile. Tim povodom razgovarali smo s predsjednikom Udruge Macelj 1945. dr. Stjepanom Bačićem i povjesničarkom dr. sc. Martinom Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest. Župa sv. Jurja iz Đurmanca i udruga Macelj organiziraju obilježavanje i ove obljetnice u nedjelju 3. lipnja. Svetu misu za maceljske žrtve i sve žrtve križnih puteva predvodit će vrhobosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić u crkvi Muke Isusove u Donjem Maclju uz koju su pokopani ostaci 1.163 žrtve ekshumirane iz 23 masovne grobnice na tom području.

Među žrtvama i 21 svećenik

Predsjednik udruge Macelj dr. Bačić, rekao nam je kako je u najvećoj od 23 iskopane masovne grobnice, a koju je udruga obilježila posebno, među 90 žrtava i 21 svećenik, od kojih je 15 bilo iz BiH. To je i razlog što će ovogodišnju svečanu komemorativnu misu voditi kardinal Puljić tim više što je cilj značaj maceljske tragedije proširiti izvan područja Zagrebačke nadbiskupije. "Najstariji svećenik imao je 50, a najmlađi bogoslov 18 godina. Svećenici su likvidirani pištoljem u potiljak, dok su pripadnici hrvatske vojske ubijani sjekiricama zbog čega su im lubanje raspucane, a kada bi dotukli jednoga, onda je u jamu s njim živ upadao i drugi koji je s njim bio vezan žicom", opisao nam je naš sugovornik način izvršenja likvidacija koje su davne 1945., u vrijeme blagdana Duhova, počinili pripadnici Titove vojske. Cijelo područje Maceljske gore u kojoj, prema procjenama, ima više od stotinjak jama, proglašeno je Titovim lovištem u vrijeme Jugoslavije i ograđeno žicom te mu nitko nije smio prilaziti. "I njega i danas u Hrvatskoj mnogi slave kao heroja, što je izvan svake pameti, a za blagdan Svih svetih svijeće mu u Kumrovcu pali župan Željko Kolar koji se to nije sjetio učiniti u Maclju, dok saborski zastupnik Nenad Stazić izjavljuje da oni koji su to radili 1945. nisu dobro obavili posao. Dakle, premalo su nas ubili", konsterniran je dr. Bačić.

Umjesto osobne nazočnosti, državni vrh šalje izaslanike

Otkrio nam je kako iz udruge žele Macelj proglasiti spomen područjem za sve žrtve na teritoriju Hrvatske jer je riječ o najvećem otkrivenom stratištu u našoj zemlji. Stoga su izradili Zakon o Maclju koji su prošli tjedan predali Vladi jer ga između ostalog, žele izjednačiti s Jasenovcem. "Ne mogu jedne žrtve biti obilježene službeno s nekoliko kolona koje se još pri tom svađaju kome je više stalo, dok o najvećem otkrivenom stratištu komunističkih zločina u Hrvatskoj vlada muk. Tim više što se Jasenovcem i jasenovačkim žrtvama uvelike manipulira i stvoreni su mitovi koji su rašireni i prihvaćeni u svijetu", napominje naš sugovornik. Da jedne žrtve vrijede više, a jedne manje, pokazuje i činjenica da na komemoracije maceljskim žrtvama uvijek dolaze samo izaslanici najviših institucija u zemlji, ali im nikada nije osobno nazočio niti jedan premijer, predsjednik Sabora ili predsjednik države. Barem ne službeno. Tako će biti i ove godine. Dr. Bačić nam otkriva kako će u ime Predsjednice izaslanik ove godine biti prof. dr. Andrija Hebrang, u ime Vlade mr. sc. Zdravka Bušić, a od ministara će  nazočan biti jedino ministar branitelja Tomo Medved. Međutim, još se ne zna tko će doći u ime hrvatskog Sabora. Dr. Bačić nam se požalio kako već danima ne može doći do Gordana Jandrokovića kojeg pokušava kontaktirati jer im iz Sabora još nije odgovoreno tko će ih zastupati. S obzirom na to da u Maceljskoj šumi ima još puno lokacija na kojima bi se mogle nalaziti masovna grobišta, u udruzi Macelj se zalažu da se iste istraže i točno pobroje žrtve kako bi se znao njihov točan broj i izbjegle sve manipulacije.

Narod mora znati istinu

"Iako su svi egzekutori mrtvi, neka narod zna istinu, jer nisu jedni bili samo zločinci, a drugi samo anđeli. Ovi potonji se sada skrivaju iza antifašizma, kao da je antifašizam komunistička svojina. Vrijeme je da se napokon prekine s manipulacijama i obmanama, jer nas  jedino istina može osloboditi", smatra dr. Bačić. Kakav je odnos države prema žrtvama komunističkih zločina, bez obzira tko bio na vlasti, svjedoči i činjenica da su posmrtni ostaci žrtava iz masovnih grobnica u Maclju ekshumiranih 1992., završili u vrećama za smeće na sudskoj patologiji Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Slučajno su otkrivene tek 12 godina kasnije. Kada su napokon položene u izgrađenu spomen grobnicu u Maclju 2005., a to je bio najveći sprovod u Hrvata koji je vodio kardinal Josip Bozanić, podsjeća dr. Bačić, nacionalna televizija je taj dan kao prvu vijest u središnjoj informativnoj emisiji objavila kako su uginuli labudovi u Baranji. O maceljskim žrtvama kratki je prilog objavljen tek u 26. minuti Dnevnika.

O žrtvama poraća govori se prigodničarski

Dr. sc. Martina Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest istaknula je kako je problem s grobištima i žrtvama ratnih i poratnih zločina taj što se izvlače po potrebi odnosno prigodničarski i to samo na obljetnice. A i tada se rasprava opet svede na ideološku razinu. "Zapravo se drži do forme, a ne do sadržaja i redovito se ispušta iz vida kako je riječ o žrtvama. Danas sigurno znamo da je u tim kolonama bilo ljudi koji bi u svakoj državi odgovarali za ono što su napravili, no ne bez suda, ali da je bilo i mnoštvo onih koji za ništa nisu bili krivi, a našli su se na križnom putu", govori nam povjesničarka koja se u svom znanstvenom i istraživačkom radu bavi stradanjima u Drugom svjetskom ratu i poraću. "O poslijeratnom razdoblju danas dosta znamo, odnosno sasvim dovoljno da bi kao društvo imali stav prema njemu. No, problem je što politika ne želi stati iza neke načelne odluke, a i kada je donese ona je kratkog trajanja i vrijedi od travnja do svibnja. Krene se s Jasenovcem i završi s Bleiburgom i onda nastane šutnja do iduće obljetnice", sumira naša sugovornica.

Društvu i politici ne odgovara konačan odgovor

"Stvari i događaje moramo mjeriti istim mjerilima. Žrtva je uvijek žrtva, ali našem društvu i politici ne odgovara konačan odgovor. Jednostavno nismo spremni za istinu jer svatko je zakopan u svom taboru; lijevom ili desnom i s nekom svojom istinom te ne želi odstupiti ni milimetra. Ljudi jednostavno nisu sposobni prihvatiti i drugo gledište", mišljenja je dr. sc. Grahek Ravančić te ističe kako je pitanje Bleiburga, Macelja, Teznog i svih grobnica nakon Drugog svjetskog rata još uvijek prije svega političko, a ne povijesno pitanje. Napominje kako se niti jedna tema ne može zaključiti dok god se ne evidentira svaka žrtva poimenice, jer u suprotnom se stvara prostor za manipulacije. Ističe kako istraživači i znanstvenici imaju niz problema prilikom istraživanja tog razdoblja. Zakon im ne omogućuje pristup matičnim knjigama, imaju problema s dostupnošću arhivske građe, nedostaje zakonski okvir, problem je i s nedostatkom sredstava, dok je suradnja među institucijama jako loša. "Bilo bi dobro da država stane iza neke institucije koja se bavi istraživanjem kao što je Hrvatski institut za povijest, jer ako je nešto interes onda se zna kako se to postiže. Ništa ne znači ako ja napišem knjigu o Bleiburgu jer to neće promijeniti nečije mišljenje. Ljudi jednostavno nisu mentalno spremni promijeniti gotove stavove, a drugi je problem što svi misle da sve znaju o povijesti, pa ispada da se mi povjesničari zapravo bavimo nekim hobijem", kaže naša sugovornica.

Nitko ne zna što  u Ministarstvu branitelja rade  na istraživanju komunističkih zločina

Glede suradnje među institucijama, dr. sc. Grahek Ravančić ističe kako je suludo da u državi od tri i pol milijuna stanovnika mi ne znamo tko što radi. Kao primjer navodi Ured za žrtve  Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja koji je 2012. pripojen Upravi za zatočene i nestale u Ministarstvu branitelja. "Što oni u tom uredu rade to zapravo nitko ne zna. Koji je smisao tog ureda i gdje su rezultati njihova rada? Žalosno je da nikada nisu imali interesa surađivati s našom znanstveno-istraživačkom institucijom", otkriva ta povjesničarka. Zaključuje kako ništa nije crno-bijelo, pa tako ni u povijesti. "Sve je uglavnom sivo, a da bi prepoznali pravu nijansu sive, onda prije svega morate imati dobru volju. Ako ona izostaje, onda je najlakše sve staviti u crno-bijele okvire čime istodobno zatvarate put za daljnje propitkivanje i istraživanje.