Beograd se i dalje ponaša kao da je rat trajao 4 dana, a ne 4 godine

U Hrvatskoj smo sazreli do toga da žalimo za svakim izgubljenim životom, no u Srbiji, izgleda, žale samo za srpskim žrtvama, onima iz 1941. i 1995. Što se Hrvata tiče, tek će rijetki zamjeriti hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović što je na svečanosti u Kninu kazala da nam je žao svakog života, i srpskog i hrvatskog, svih koji su poginuli u Oluji i Domovinskom ratu. Većina će se složiti i s tvrdnjom da se Hrvati ne vesele ničijoj tuzi, kao što će se istodobno složiti i s izjavom premijera Andreja Plenkovića da Hrvati ne daju na Oluju kao što ni hrvatski branitelji nisu dali na Hrvatsku. Većina će se složiti i sa stavom kninskoga gradonačelnika Marka Jelića koji kaže da se treba pokloniti i srpskim žrtvama. Složit će se s takvim stavovima zato što oni nimalo ne umanjuju činjenicu da je Oluja za nas bila časna pobjeda za pravedan cilj. Premda sada mnogi ove stavove prenose kao svojevrsno čudo, i prošle je godine Grabar-Kitarović kazala na istome mjestu kako “poštujemo svaku žrtvu i svaki ljudski život je jednako vrijedan i ista je tuga svake obitelji za svojim najmilijima”. No, istodobno je, kao uostalom i ove godine, predsjednica dodala da se mora znati da je “Oluja bila i povijesno će ostati politički opravdana, etički čista i vojnički briljantno izvedena oslobodilačka operacija na hrvatskom državnom teritoriju”. Sve ovo izrečeno u političkoj praksi može se svesti na onaj jednostavan stav “opraštamo, ali ne zaboravljamo”. Naravno da takve izjave predsjednice imaju za svrhu relaksirati napetost i nepovjerljivost u odnosima između Srbije i Hrvatske i u skladu su s njezinim planom da na jesen pozove srbijanskog lidera Aleksandra Vučića u službeni posjet Zagrebu. Od tog posjeta, čini se, i jedna i druga strana imaju pozitivna očekivanja. Taj stav “opraštamo, ali ne zaboravljamo” izrekao je dan prije u Srbiji pri obilježavanju dana sjećanja na srpske žrtve Oluje i Vučić. Problem je što taj stav u Srbiji i Hrvatskoj ne znači isto. U Hrvatskoj smo sazreli do toga da žalimo svaki izgubljeni život, no u službenoj Srbiji, izgleda, žale samo za srpskim žrtvama, onima iz 1941. i 1995. Rat devedesetih nije trajao četiri dana, koliko je trajala operacija Oluja, nego više od četiri godine. Odnio je na desetke tisuća života vojnika i civila, a 1991. iz svojih je domova u Hrvatskoj protjerano 220.000 Hrvata, kao žrtve projekta stvaranja velike Srbije. U četiri godine tzv. Krajine, unatoč nazočnosti UNPROFOR-a, ubijeno je više od 600 preostalih Hrvata. Nakon Oluje došlo je do osvetničkih, ali ponajviše pljačkaških akcija protiv Srba, no to nije bila državna politika nego akcije pojedinačnih bandi od kojih je dio procesuiran. Hrvatska je zbog tih ubojstava civila (40 do 60) sto puta izrazila žaljenje. U službenoj Srbiji, čini se, na djelu je, pak, stvaranje drugog “kosovskog” mita o ekskluzivnim patnjama i progonu samo Srba. A povijest kaže da je svaki takav mit proizveden u Beogradu dosad propao. Vučić, koji je devedesetih i sam bio promicatelj takvih mitova, čini se da nije izvukao pravu pouku. On i dalje koristi retoriku Slobodana Miloševića i još samo treba reći “pred nama su nove bitke, a ni one oružane nisu isključene”. U Srbiji je na djelu prikrivanje istine o progonu hrvatskih Srba 1995. I tijekom dugih godina haških suđenja i mimo toga prikupljeno je mnogo dokaza, dokumenata, snimki i svjedočenja koja pokazuju da su civilne kolone srpskih izbjeglica formirane po zapovijedi Beograda i njihovih transmisija u Kninu. Jedan od razloga bio je pokušaj da se time izvrši pritisak na Zapad kako bi se zaustavila ratna operacija HV-a. Kada se hrvatska predsjednica i premijer budu sastajali s Vučićem, morat će imati i te činjenice na pameti, kao i to da, za razliku od RH gdje se “ustaškim aktivnostima” bavi šačica ekstremista, u Srbiji državna politika kao na pokretnoj traci rehabilitira četnike i nacističke kvislinge Dražu Mihailovića, Milana Nedića i Milana Stojadinovića. Oprostiti da, ali ne i zaboraviti.