Vijesti Najčitanije
CRNE MAMBE: Vrijeme će pokazati da smo bili i hrabri i odlučni
Prve naznake velikih političkih promjena u bivšoj Jugoslaviji krajem 80-ih i početkom 90-ih godina zatekle su me na različitim poslovima od kojih mi je najvažniji bio rad u građevinarstvu. Pored zidarstva volio sam šport, osobito nogomet a napose borilačke vještine drevnih naroda Kine i Japana.
Međutim, ozbiljni događaji poput pobune Srba, barikade na cestama, nerazumne pretenzije Srba na teritorij Hrvatske, naoružavanje, prijetnje oružanom pobunom, tražile su neke druge životne odluke i putove koji su me ponijeli u obranu mlade hrvatske države, samostalnosti i demokracije.
Poput brojnih drugih mladića koji su pohrlili prema policijskim postajama u Virovitici, Pitomači, Đurđevcu, Bjelovaru i Koprivnici i moja želja je bila da što prije svoje snage ustupim hrvatskom narodu. Dugo i nestrpljivo čekanje rješenja prekinuto je konačno pozivom u redove policije krajem devedesete. S puno emocija, zajedno s budućim kolegama, odlazim 7. travnja 1991. godine u Nastavni centar Vinica, nedaleko Varaždina. Susret sa zapovjednikom Zdravkom Kuzeljom i zamjenikom Marijanom Sokolićem donosi nove spoznaje i iskustva. Nazivamo se Jedinica za posebne namjene i svaki novi dan nam je ispunjen raznovrsnim specijalnim aktivnostima: skupljamo izvrsnu fizičku kondiciju, vježbamo samoobranu, traje obuka o naoružanju a mene posebno raduju-borilačke vještine. Nas oko 200 pripadnika, zajedno s Varaždincima ipak nije dugo ostalo zajedno. Već 29. travnja 1991. godine prelazimo u Nastavni centar dotadašnje teritorijalne obrane u Erdutu. Tu dolaze ozbiljne i konkretne zadaće: zaduženi smo za osiguranje istočne hrvatske granice prema Dunavu i Srbiji. Evidentirani smo kao 1. bataljun 3. brigade Narodne garde. Zapovjednik je bio Branko Lanščak, a njegovi pomoćnici Vlado Janči, Damir Barberić i Ivan Njari. Jedinica se sastoji od 104 specijalca i pored nadziranja državne granice vršimo nadzor u naseljima Aljmaš, Dalj, Sarvaš i Erdut. Nitko ponosniji od mene: nosim hrvatsku policijsku odoru a na glavi kapa s hrvatskom šahovnicom.
Duša mi ispunjena mirom i zadovoljstvom. Znam da s tisućama drugih rodoljuba koračam putem k samostalnosti moje domovine i ja sam “kap u slapu” koja ispunjava tisućljetnu težnju hrvatskoga naroda. Svjestan sam i da će krvavo moj narod platiti slobodu jer protivnici te samostalnosti su veoma svjesni da tako gube svoje interese. I na ovome dijelu Dunava i na granici prema Srbiji noću se provlače sumnjive skupine koje uglavnom završavaju u rukama specijalaca.
U to vrijeme na ovom području nije bilo većih problema ni provokacija srpskih pobunjenika sve do 1. svibnja 1991. godine kada su u Borovom Selu, naselju u neposrednoj blizini Vukovara, napadnuta i zarobljena četiri hrvatska redarstvenika.
Krvavo borbeno krštenje u Borovom Selu
Povod za intervenciju hrvatske policije zbio se 1. svibnja 1991. godine u Borovom Selu. Toga su dana, naime, pobunjeni Srbi izvjesili srpsku zastavu na ulazu u mjesto a četvorica policajaca su je namjeravala skinuti. Pri tome je došlo do krvavog okršaja u kojem je dvoje policajaca ubijeno a dvoje zarobljeno.
Drugoga dana, 2. svibnja jedinice MUP-a Hrvatske za posebne namjene krenula su iz Osijeka prema Borovom Selu iz pravca Dalja. Policija je krenula u oklopnom transporteru MUP-a, u pratnji su bila dva policijske kombija i land-rover, te dva civilna vozila. Zadaća im je bila da oslobode svoje ranjene i zarobljene kolege te pruže pomoć policijskoj grupi koja je s vukovarske strane ušla u selo i uletjela u zamku profesionalnih ubojica.
Toga je dana moja postrojba bila na uobičajenim zadacima: jedni su čuvali granicu, drugi su bili na stražarskim mjestima a treći su imali odmor. I ja sam imao odmor kada odjednom uzvici: -Uzbuna! Uzbuna! Postrojavamo se u dvorištu i tada dolazi kratko objašnjenje da treba pružiti pomoć policajcima u Borovom Selu. Niti smo mi znali gdje je Borovo Selo, niti kakva treba pomoć policiji, niti što se je desilo. Dolaze dva autobusa i mi sjedamo u njih. Autobus u kojem sam bio zaustavlja se nasred ceste, vozač bježi od nas (kasnije je bilo priče da je bio Srbin i u vezi s pobunjenicima) a mi se raspoređujemo po mladoj pšenici. Nigdje zaklona a od Borovog Sela otvaraju vatru iz brojnog naoružanja. Tada stižu borbena vozila JNA. Pobunjenici ih propuštaju pored barikada a tri transportera, od njih sedam koliko je ukupno došlo, okreću prijeteći cijevi prema nama. I dok četnici potpomognuti plaćenim agentima Securitatea iz Rumunjske, šalju smrtonosne rafale prema nama mi moramo surađivati s “kolegama iz JNA” i ne smijemo otvarati vatru.
Čim se iz žita izdiglo tijelo policajca, osuta je po njemu paljba. Neprijatelj krvavih ruku puca zaštićen iza leđa vojnih transportera u mlade hrvatske policajce. Prvi je ranjen kroz desnu potkoljenicu i hitno otpremljen u bolnicu. Nedugo nakon toga mladići u šarenim odorama donose drugog kolegu ranjenog u obje noge i po preponama a stradali su mu i prsti. U međuvremenu je počela kiša i podigao se vjetar. Okupili smo se u dvorištu goveđe farme i nakon što smo pronašli u žitu jednog preplašenog i mokrog suborca napustili smo poprište krvavog borbenog krštenja u Borovom Selu.
Drugi svibanj 1991. godine ostat će zapamćen po 12 ubijenih i masakriranih policajaca i 30-ak ranjenih osoba.
Ostaje mi gorki okus u ustima i uspomeni na događaj jer se nismo smjeli suprotstaviti pobunjenicima koje je čuvala vojska. I po cijenu vlastitih života mi bi pohvatali i protjerali pobunjenike a da je trebalo sukobili bi se i s vojskom. Ipak, vrijeme će pokazati da smo bili i hrabri i odlučni kada je trebalo izvršiti zadatke na obrani i očuvanju hrvatskoga teritorija i naroda.
U Erdutu smo ostali do 05. svibnja 1991. godine a tada odlazimo u selo Trstenik gdje je prije bilo radničko naselje tvrtke “Gortan”. Tu potpisujemo ugovore s Hrvatskom vojskom i postajemo Zbor narodne garde. Dolaskom specijalaca iz Kumrovca, Rakitja i Varaždina osniva se legendarna Druga gardijska brigada “Grom”. Postajem pripadnik njene Prve pješačke bojne “Crne mambe”. Druga pješačka bojna odlazi u Sisak a Treća u Dugu Resu. Tada slijedi moj put s borbenim putem Prve pješačke bojne “Crne mambe” do konačnog oslobođenja domovine.
Poput brojnih drugih mladića koji su pohrlili prema policijskim postajama u Virovitici, Pitomači, Đurđevcu, Bjelovaru i Koprivnici i moja želja je bila da što prije svoje snage ustupim hrvatskom narodu. Dugo i nestrpljivo čekanje rješenja prekinuto je konačno pozivom u redove policije krajem devedesete. S puno emocija, zajedno s budućim kolegama, odlazim 7. travnja 1991. godine u Nastavni centar Vinica, nedaleko Varaždina. Susret sa zapovjednikom Zdravkom Kuzeljom i zamjenikom Marijanom Sokolićem donosi nove spoznaje i iskustva. Nazivamo se Jedinica za posebne namjene i svaki novi dan nam je ispunjen raznovrsnim specijalnim aktivnostima: skupljamo izvrsnu fizičku kondiciju, vježbamo samoobranu, traje obuka o naoružanju a mene posebno raduju-borilačke vještine. Nas oko 200 pripadnika, zajedno s Varaždincima ipak nije dugo ostalo zajedno. Već 29. travnja 1991. godine prelazimo u Nastavni centar dotadašnje teritorijalne obrane u Erdutu. Tu dolaze ozbiljne i konkretne zadaće: zaduženi smo za osiguranje istočne hrvatske granice prema Dunavu i Srbiji. Evidentirani smo kao 1. bataljun 3. brigade Narodne garde. Zapovjednik je bio Branko Lanščak, a njegovi pomoćnici Vlado Janči, Damir Barberić i Ivan Njari. Jedinica se sastoji od 104 specijalca i pored nadziranja državne granice vršimo nadzor u naseljima Aljmaš, Dalj, Sarvaš i Erdut. Nitko ponosniji od mene: nosim hrvatsku policijsku odoru a na glavi kapa s hrvatskom šahovnicom.
Duša mi ispunjena mirom i zadovoljstvom. Znam da s tisućama drugih rodoljuba koračam putem k samostalnosti moje domovine i ja sam “kap u slapu” koja ispunjava tisućljetnu težnju hrvatskoga naroda. Svjestan sam i da će krvavo moj narod platiti slobodu jer protivnici te samostalnosti su veoma svjesni da tako gube svoje interese. I na ovome dijelu Dunava i na granici prema Srbiji noću se provlače sumnjive skupine koje uglavnom završavaju u rukama specijalaca.
U to vrijeme na ovom području nije bilo većih problema ni provokacija srpskih pobunjenika sve do 1. svibnja 1991. godine kada su u Borovom Selu, naselju u neposrednoj blizini Vukovara, napadnuta i zarobljena četiri hrvatska redarstvenika.
Krvavo borbeno krštenje u Borovom Selu
Povod za intervenciju hrvatske policije zbio se 1. svibnja 1991. godine u Borovom Selu. Toga su dana, naime, pobunjeni Srbi izvjesili srpsku zastavu na ulazu u mjesto a četvorica policajaca su je namjeravala skinuti. Pri tome je došlo do krvavog okršaja u kojem je dvoje policajaca ubijeno a dvoje zarobljeno.
Drugoga dana, 2. svibnja jedinice MUP-a Hrvatske za posebne namjene krenula su iz Osijeka prema Borovom Selu iz pravca Dalja. Policija je krenula u oklopnom transporteru MUP-a, u pratnji su bila dva policijske kombija i land-rover, te dva civilna vozila. Zadaća im je bila da oslobode svoje ranjene i zarobljene kolege te pruže pomoć policijskoj grupi koja je s vukovarske strane ušla u selo i uletjela u zamku profesionalnih ubojica.
Toga je dana moja postrojba bila na uobičajenim zadacima: jedni su čuvali granicu, drugi su bili na stražarskim mjestima a treći su imali odmor. I ja sam imao odmor kada odjednom uzvici: -Uzbuna! Uzbuna! Postrojavamo se u dvorištu i tada dolazi kratko objašnjenje da treba pružiti pomoć policajcima u Borovom Selu. Niti smo mi znali gdje je Borovo Selo, niti kakva treba pomoć policiji, niti što se je desilo. Dolaze dva autobusa i mi sjedamo u njih. Autobus u kojem sam bio zaustavlja se nasred ceste, vozač bježi od nas (kasnije je bilo priče da je bio Srbin i u vezi s pobunjenicima) a mi se raspoređujemo po mladoj pšenici. Nigdje zaklona a od Borovog Sela otvaraju vatru iz brojnog naoružanja. Tada stižu borbena vozila JNA. Pobunjenici ih propuštaju pored barikada a tri transportera, od njih sedam koliko je ukupno došlo, okreću prijeteći cijevi prema nama. I dok četnici potpomognuti plaćenim agentima Securitatea iz Rumunjske, šalju smrtonosne rafale prema nama mi moramo surađivati s “kolegama iz JNA” i ne smijemo otvarati vatru.
Čim se iz žita izdiglo tijelo policajca, osuta je po njemu paljba. Neprijatelj krvavih ruku puca zaštićen iza leđa vojnih transportera u mlade hrvatske policajce. Prvi je ranjen kroz desnu potkoljenicu i hitno otpremljen u bolnicu. Nedugo nakon toga mladići u šarenim odorama donose drugog kolegu ranjenog u obje noge i po preponama a stradali su mu i prsti. U međuvremenu je počela kiša i podigao se vjetar. Okupili smo se u dvorištu goveđe farme i nakon što smo pronašli u žitu jednog preplašenog i mokrog suborca napustili smo poprište krvavog borbenog krštenja u Borovom Selu.
Drugi svibanj 1991. godine ostat će zapamćen po 12 ubijenih i masakriranih policajaca i 30-ak ranjenih osoba.
Ostaje mi gorki okus u ustima i uspomeni na događaj jer se nismo smjeli suprotstaviti pobunjenicima koje je čuvala vojska. I po cijenu vlastitih života mi bi pohvatali i protjerali pobunjenike a da je trebalo sukobili bi se i s vojskom. Ipak, vrijeme će pokazati da smo bili i hrabri i odlučni kada je trebalo izvršiti zadatke na obrani i očuvanju hrvatskoga teritorija i naroda.
U Erdutu smo ostali do 05. svibnja 1991. godine a tada odlazimo u selo Trstenik gdje je prije bilo radničko naselje tvrtke “Gortan”. Tu potpisujemo ugovore s Hrvatskom vojskom i postajemo Zbor narodne garde. Dolaskom specijalaca iz Kumrovca, Rakitja i Varaždina osniva se legendarna Druga gardijska brigada “Grom”. Postajem pripadnik njene Prve pješačke bojne “Crne mambe”. Druga pješačka bojna odlazi u Sisak a Treća u Dugu Resu. Tada slijedi moj put s borbenim putem Prve pješačke bojne “Crne mambe” do konačnog oslobođenja domovine.
