Nagrada za zločine i kazna za naivnost

Niti jedan metak, niti jedan zavoj, niti jedan kilogram brašna ili ulja nije ušao na dio teritorija koji su u ratu u Bosni i Hercegovini kontrolirale bošnjačko-muslimanske snage, a da nije prethodno makar tegljačima prešao preko teritorija pod nadzorom Hrvatske republike Herceg-Bosne ili pak Republike Hrvatske. To nije prestajalo čak niti u vrijeme najžešćega hrvatsko-bošnjačkoga rata, zbog čega se s pravom postavljalo pitanje naivnosti onih koji su to radili. No bilo je tako. Dobro su znane scene kada pokojni general Slobodan Praljak ide ispred konvoja s humanitarnom pomoći istočnome Mostaru, u kojemu su u ratu živjeli Bošnjaci te uklanja barikadu koju su postavile bugojanske žene čije su muževe, visoke dužnosnike Hrvatskoga vijeća obrane (HVO-a) pobili upravo pripadnici muslimanske vojske. No Praljak to nije dopustio zbog humanosti koja ga je, uz naivnost dijela vlasti u Zagrebu i Mostaru, i došla glave. Dvadeset pet godina kasnije odreda se u bošnjačko-muslimanskoj javnosti Herceg Bosna proglašava zločinačkom paratvorevinom, a Hrvate kolektivno identificira s UZP-om, prezire se generala Praljka, a bošnjačke zločince koji su pobili Bugojance i druge Hrvate promovira na javne pozicije.

Slučaj Anice Jurić

Nedavno su Hrvati u BiH 28. kolovoza obilježili 25. obljetnicu utemeljenja Hrvatske republike Herceg-Bosne. Svečana akademija, polaganje vijenaca na grob prvoga predsjednika Mate Bobana i braniteljima u Mostaru, a s druge strane stizale su takve poruke mržnje koje se nisu mogle čuti još iz vremena rata. Zapravo, radi se i o svojevrsnome nastavku rata i ratovanja u kojemu vrijedi samo istina koju objavi 'Odjel za Informativno političku djelatnost'. Niti slova o porukama koje se trudio uputiti aktualni hrvatski član BiH Predsjedništva Dragan Čović u kojima je istaknuo da 'pruža ruku pomirenja bošnjačkome bratskom narodu', ali na načelima jednakopravnosti. Umjesto toga, njegov prvi politički oponent za utrku u državno Predsjedništvo Željko Komšić, koji je ustvari preslik besramnoga Sejde Bajramovića, Hrvate karakterizira kao udruženi zločinački pothvat. “Smatramo nedopustivim veličanje zločinačke paradržave kojoj je pravomoćno presuđeno pred sudom UN-a. Radi se o još jednome pokušaju vrijeđanja žrtava i ugrožavanju mira. Pozivamo međunarodne institucije u BiH – Izaslanstvo EU-a u BiH, OHR i Vijeće za provedbu mira (PIC) da osude taj gnjusni čin promocije zločina, na što obvezuju povelje UN-a. U protivnome, građani BiH trebaju znati da je jedna zločinačka politika u potpunosti revitalizirana i da se iste zločine sprema ponoviti“, izgovorio je Komšić. Ovomu velikobošnjačkom ulizici, dakle, uopće nisu bitne žrtve s hrvatske strane, nisu bitne suze hrvatskih majki niti djevojaka, plač djece. On vjeruje u 'istinu' što ju je ispisao Haaški tribunal da je 'zločinački' HVO istjerivao čak i Hrvate iz središnje Bosne samo kako bi zaokružio vlastitu državicu Herceg-Bosnu. Čak da je samo jedan takav slučaj, on odmah pada u vodu u slučaju majke Anice Jurić iz Kaknja kojoj su na kućnome pragu na pravdi Boga pobili trojicu sinova i muža. Grabovica, Doljani, Uzdol, Trusina, Križančevo Selo, Bikoše, Maljine, Čukle ... nazivi su tek nekoliko mjesta masovnih zločina nad Hrvatima. Počinili su ih pripadnici iste bošnjačke Armije BiH u kojoj je Komšić dobio i najveće ratno priznanje 'zlatni ljiljan'.

Zločinci Pozicioniranje ratnih zločinaca, i to isključivo onih koji su se dokazali u zločinima nad Hrvatima iz Bugojna, postaje pravilo, čime tamošnje lokalne bošnjačke vlasti pokazuju što misle o ratnim žrtvama iz redova Hrvata. Prošle je godine na mjesto koordinatora za sport i upravljanje sportskom dvoranom u Kulturno-sportskome centru Bugojno, čiji je osnivač Općina Bugojno, imenovan Nisvet Gasal, upravitelj zloglasnoga logora “Stadion”, koji je pravomoćno osuđen za ratni zločin pred Sudom BiH. Iz ovoga logora nestao je 21 najviši hrvatski vojni i politički dužnosnik, a za tijelima najvećega broja još uvijek se traga.

Umjesto u zatvoru – direktor

I dok zločinačkom naziva tvorevinu čiji je najveći grijeh to što je upravo ukinuta i zahvaljujući kojoj je spašen hrvatski i bošnjački narod, istodobno se događa pravi horor u mjestima gdje je 'legalna' muslimanska vlast tijekom rata upravljala iz Sarajeva. Općinske su vlasti u Donjem Vakufu, gradiću u središnjoj Bosni, za direktora Javnoga komunalnog poduzeća Gradina postavile osuđenoga ratnog zločinca Enesa Handžića, kojemu još uvijek nije formalno istekla zatvorska kazna od osam godina donesena 2011. godine. S obzirom na to da je sporazumno priznao krivnju te se nagodio s Tužiteljstvom BiH, Handžića je 25. svibnja 2011. godine Sud BiH osudio za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva od zapovjedne odgovornosti do pojedinačne odgovornosti za zločine. On je tijekom rata bio pomoćnik zapovjednika za sigurnost 307. brigade Armije BiH. Sedam godina kasnije, točnije u svibnju, Handžić, koji je diplomirani ekonomist, promaknut je očito zbog zasluga u ratu na poziciju ravnatelja javnoga poduzeća u Donjem Vakufu. Čovjek, kojemu je ostala još jedna godina zatvora i najmanje toliko zabrane obnašanja bilo kakvih dužnosti, tako slobodno šeće i vjerojatno u susjednom Bugojnu susreće Hrvate u čijem je zatočavanju sudjelovao i slao ih na prinudni rad. Unatoč tome što bi doslovno trebao još biti iza rešetaka, nedavno je kao direktor organizirao akcije “čišćenja” Donjega Vakufa, ali ovoga puta od smeća, a ne kao tijekom rata od Hrvata iz Bugojna. Velike propuste, u kojima zasigurno ima i elemenata kaznenoga djela, u Handžićevu imenovanju počinilo je Povjerenstvo za imenovanja koje je provelo natječaj te je kao “najboljega” prepoznalo upravo Handžića. Nakon toga jednaku je odgovornost imalo i Općinsko vijeće koje ga je samo s jednim glasom protiv i jednim suzdržanim izabralo na tu poziciju. Pozicioniranje ratnih zločinaca, i to isključivo onih koji su se dokazali u zločinima nad Hrvatima iz Bugojna, postaje pravilo, čime tamošnje lokalne bošnjačke vlasti pokazuju što misle o ratnim žrtvama iz redova Hrvata. Prošle je godine na mjesto koordinatora za sport i upravljanje sportskom dvoranom u Kulturno-sportskome centru Bugojno, čiji je osnivač Općina Bugojno, imenovan Nisvet Gasal, upravitelj zloglasnoga logora “Stadion”, koji je pravomoćno osuđen za ratni zločin pred Sudom BiH. Iz ovoga logora nestao je 21 najviši hrvatski vojni i politički dužnosnik, a za tijelima najvećega broja još uvijek se traga.

Jelenin vapaj

I ratni načelnik Bugojna Dževad Mlaćo, koji je doslovno izdao zapovijed za likvidiranje zarobljenih Hrvata, podučava djecu kao profesor. “Ne smijemo imati službeno zarobljenih civila, a, tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika treba se likvidirati", stoji to u ratnome dnevniku Dževada Mlaće koji je predstavljen i na sudu. Valja samo podsjetiti kako su svi 'ekstremni': Marko Bartulović, Niko Džaja, Jadranko Gvozden, Frano Jezidžić, Mihovil Strujić i Stipica Zelić. Nakon odvođenja iz logora Stadion u Bugojnu svaki se trag izgubio Branku Crnjaku, Nikici (Dragutina) Milošu, Anti Markulju, Ivi Milošu, Nikici (Joze) Milošu, Niki Zlatuniću, Zdravku Jurčiću, Miroslavu Dilberu, Draganu Erkapiću, Perici Crnjaku, Perici Kovačeviću, Draganu Miličeviću i Zori Galiću. Tek su tri tijela ovih nekadašnjih zapovjednika HVO-a u Bugojnu, predsjednika HDZ-a, pronađena. Strujićeva kći Jelena nedavno je uputila potresno pismo tražeći samo da pokopa kosti oca kojega doslovno nije ni upoznala jer je imala svega dvije godine kada je nestao. Mlaćo, međutim, posve slobodno hoda po Bugojnu, a Komšić i slični trube u ratne trube i zazivaju smrt Herceg-Bosne, ali i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Domagoj Tolić Hrvatski tjednik