Despot podučio patrijarha Irineja da su manastir Krka osnovali katolički svećenici

Kako graditi suživot i povjerenje kad politička i crkvena vrhuška iz Beograda i dalje širi toliko puta dokazane povijesne neistine i mitologiju! Uopće se neću obazirati na patrijarhovu gradaciju, tko je učinio kome više zla, jer je to u najmanju ruku neukusno i necivilizacijski. Ali ću se osvrnuti na povijest manastira Krka. Srbi ga danas svojataju i na neistinama tvrde kako su ga oni osnovali u 13. stoljeću. To tvrdi i patrijarh kojemu je ta neistina potrebna kako bi ustvrdio da su Srbi već u to doba tu bili domicilni narod. Što je istina o manastiru? Manastir Krka nastao je, kao katolički samostan, na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću poslije Krista. Da je manastir nekad bio katolički, ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte. Arheolozi, konzervatori, povjesničari umjetnosti i povjesničari ustvrdili su da je dio sakralnih objekata na sjeveru Dalmacije koji je podignut u novije doba podignut uvijek na mjestima u blizini ranijih crkvenih građevina ili baš na samom položaju starih crkvenih građevina, čak i rimskih. Napisi Stipe Gunjače, Dasena Vrsalovića i Nikole Jakšića, nastali nakon premještanja manastira Dragovića potvrđuju ta mišljenja.

Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana.

U srpskoj publicistici raširena je teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, mada ne postoji nikakav dokument, ni povelja niti posredan izvor koji ukazuje na to. Milorad Panić Surep je 1965. u Zografu objavio rad da postoji jedan falsificiran zapis da je car Dušan 1342. godine ponovio manastir. Milaš pominje gramatu iz 1497., mada tu gramatu niko nije vidio. Podatak na koji se poziva je iz Končarevićevog ljetopisa, koji također niko od povjesničara nije uopće vidio. Iznad glavnog ulaza u manastir jest kameni natpis iz tzv. 1402. godine. Vidno je da je krivotvoren. Izvorno je postavljen u crkvi i ubrzo je prenesen iznad glavnog ulaza, na najuočljivije mjesto. Taj čin je izvršio arhimandrit Jerotej Kovačević 1859. godine, čemu je prisustvovalo više ljudi. Otkako je na tom mjestu, kameni natpis postaje znan. Uskoro se našao čovjek kojem je autentičnost napisa bila sumnjiva. Bio je to dr. Luka Jelić. Jelić je pozvao da se natpisi manastira u Dalmaciji sustavno ispitaju. Njegov poziv nije bio prihvaćen. Vladika Nikodim Milaš reagirao je na neznanstveni način i uskoro je nakon izdavanja »Pravoslavne Dalmacije« 1402. godina postala je pojam koji su svi znali, a niko nije ni pokušavao posumnjati u točnost te godine. Srpski povjesničari koji su ukazali na falsifikat su Milenko Pekić Dušan Berić i Milan Radeka, čije su procjene datirale starost natpisa za cijelih tri stoljeća kasnije. Natpis iz 1402. godine napisan arapskim brojkama ne može se povezati s pravoslavnim porijeklom, jer je tada kod pravoslavaca korišteno sasvim različito datiranje. Eparhija dalmatinska u svom “Shematizmu” od 1873. do 1903. godine piše u svakom izdanju sve do 1890. g. da “se ne zna kad je i od koga manastir osnovan, nikakvih istoričkih podataka nema”. Godine od 1890. pa do 1903. se ukazuje da se pogledaju ranija izdanja. Natpis sa zaglavlja i žrtvenika svjedočanstvo su da je u 15. i 16. stoljeću postojala zgrada, no nikako ne potvrđuju da je pripadala pravoslavcima, što je vidno iz izvješća ninskoga biskupa 1598. godine. Doba osmanskih osvajanja bila su teška vremena za katolički samostan. Više puta spaljen je i uništen od strane Turaka. Usprkos tome samostan nisu ugasila ni paljenja ni pustošenja. Redovnici ovog samostana su još u 17. stoljeću izjavljivali da “se priznaju Hrvatima i katolicima”. Isti katolički redovnici su bili prisiljeni pobjeći pred turskim provalama i progonima. Sklonili su se u Zadru, gdje im je papa Inocent X. 1655. dao dvije crkve, koje su bile u vlasništvu franjevaca trećeredaca glagoljaša. Najstarija godina koja spominje pravoslavne redovnike u samostanu Krka jest 25. kolovoza 1648. koja je spomenuta u terminaciji 20. studenoga 1649. godine. Tim dokumentom generalni providur, dozvolom zadarskog nadbiskupa daje kaluđerima sv. Arhangjela katoličku crkvu Bl. Gospe Maslinske pod Zadrom na privremenu upotrebu, iz čega slijedi da je uvođenje pravoslavnih samostana u Krupi i na Krki bilo u razdoblju od 1598. do 1642. godine. U kasnijem ugovoru sa franjevcima, samostanski redovnici su izjavili da “žive u službi grčke Crkve staroga ilirskoga ili hrvatskoga jezika”.