Devetorica slovenskih udbaša usred Münchena ubili trojicu Hrvata
“Kad smo u 14,30 provalili u prostorije – svi su već nekoliko sati bili mrtvi. Rukavina je u ruci držao neki spis i naočale, koje je upotrebljavao samo kod čitanja. Tolja su ubili s pet metaka u fotelji. Pokraj njega je ležala njegova putovnica, rastvorena. Maričić je ležao pred izlaznim vratima. On je, izgleda, pokušao pobjeći. Te okolnosti upućuju na neke pretpostavke. Ubojice su vjerojatno nastupili u ulozi njemačkih policajaca. Pri upadu, Rukavini su pružili fiktivni nalog, a od Tolja zahtijevali isprave. Zločinci su iskoristili trenutak njihove zbunjenosti, izvadili pripremljeno oružje i poubijali ih iz neposredne blizine.”
Na ovaj je način u dijelu izvješća njemačke policije opisana likvidacija kojom je Udba usmrtila trojicu hrvatskih iseljenika: 58-godišnjeg Milu Rukavinu, 30-godišnjeg Krešimira Tolja i 22-godišnjeg Vida Maričića. Ubijeni su 26. listopada 1968., između 10 i 11 sati prijepodne u središtu Münchena, u prostorijama redakcije časopisa “Hrvatska sloboda”.
Mile Rukavina je rođen 1910. u Gospiću. U Drugom svjetskom ratu bio je pripadnik oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske. Preživio je Bleiburšku tragediju i potom skrovito živio u Austriji. No, 1954., Jugoslavija je zatražila njegovo izručenje, pa je preselio u Schangau u Njemačkoj. Uskoro je postao čelnik organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke (UHNJ).
Krešimir Tolj je rođen 1938. u Veljacima kod Ljubuškog. Studirao je medicinu u Zagrebu, a 1958. je prekinuo studij i ilegalno pobjegao u Njemačku. Učlanio se u Ujedinjene Hrvate Njemačke i postao je glavni urednik časopisa “Hrvatska sloboda”.
Vid Maričić je rođen je 1946. u Selcima Đakovačkim. Zajedno s bratom Blažem ilegalno je 1964. iz Jugoslavije otišao u Francusku, te se učlanio u Ujedinjene Hrvate Francuske. Dvije godine kasnije otišao je u Australiju i vrlo brzo postao član Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). Već nakon nekoliko mjeseci HRB ga je vratio u Europu sa zadatkom da uspostavi suradnju s Milom Rukavinom.
Maričić je u München stigao 25. listopada 1968. i sutradan je otišao na dogovoreni sastanak s Rukavinom, u prostorije časopisa “Hrvatska sloboda”, koje su istodobno bile i ured UHNJ-a. U redakciji se nalazio i Krešimir Tolj. Petnaestak minuta nakon što je na sastanak stigao Rukavina, u prostorije je došla skupina Udbinih ubojica.
Početak serije udbaških ubojstava Hrvata u Njemačkoj
Likvidacija trojice Hrvata bila je dio serije ubojstava koje je jugoslavenski komunistički režim u tom razdoblju počinio nad Hrvatima u zapadnoeuropskim državama. Samo tijekom 1967. i 1968., Udbini likvidatori su usmrtili 15 iseljenih Hrvata, od kojih čak njih 11 u Zapadnoj Njemačkoj.
Pritom je najznakovitija sljedeća činjenica. Prije nego je jugorežim 1967. godine na teritoriju Zapadne Njemačke započeo s nizom ubojstava Hrvata, u dvadesetgodišnjem razdoblju od 1945. do 1966. u Njemačkoj nije ubijen ni jedan Hrvat, niti je u Njemačkoj otet Hrvat sa smrtnim posljedicama. Naime, od 1945. do 1966., Udba je u zapadnom svijetu ubila petoricu Hrvata, od kojih dvojicu u Europi (Ivu Protulipca u Italiji i Iliju Abramovića u Austriji). Uz to, u tom 20-godišnjem razdoblju, Udba je u zapadnoj Europi provela i pet otmica iseljenih Hrvata (Drago Jilek u Italiji, Mate Merčep u Austriji, te Zlatko Milković, Zvonimir Kučar i Geza Pašti u Francuskoj), nakon kojih su mučeni, saslušavani i ubijeni u Jugoslaviji.
Znakovita je i unutarhrvatska (i unutarjugoslavenska) činjenica, da su u razdoblju dok je na čelu Udbe bio zloglasni Aleksandar Ranković (do 1966.) u zapadnom svijetu ubijena petorica Hrvata, a u dva desetljeća nakon Rankovića u zapadnom svijetu Udba je ubila 64 Hrvata. Obje naznačene znakovitosti imaju složene uzroke i predstavljaju dio neistražene i prešućene hrvatske povijesti koja i sadašnjem hrvatskom naraštaju nedostaje kao pouka. No, vratimo se ubojstvu Rukavine, Tolja i Maričića.
TRUP – tajne revolucionarne ustaške postrojbe
Glavna meta Udbina trostrukog ubojstva u Münchenu nedvojbeno je bio Mile Rukavina kao čelnik Ujedinjenih Hrvata Njemačke, jer je UHNJ bio dio organizacijske mreže Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) kojeg je 1956. u Argentini osnovao Ante Pavelić. Veliki broj HOP-ovaca bio je sklon različitim oblicima oružanog suprotstavljanja Jugoslaviji i njenom režimu, s ciljem uspostave samostalne hrvatske države. Međutim, Pavelić – najvjerojatnije pod utjecajem strukture vlasti zapadnih država koje su čuvale opstanak Jugoslavije – nikako nije bio za oružane oblike djelovanja, nego za “čekanje pogodnog trenutka”.
Nakon smrti Pavelića (1959.), Mile Rukavina, Nahid Kulenović (tajnik UHNJ-a) i Dane Šarac, u Münchenu su 1961. donijeli odluku o osnivanju tajne revolucionarne organizacije, te su osnovane Tajne revolucionarne ustaške postrojbe (TRUP). Nekoliko godina provodile su se pripreme, regrutiranje i obuka pripadnika TRUP-a, a potom su počeli izvođenje različitih protivjugoslavenskih oružanih djelovanja – od postavljanja eksplozivnih naprava u Jugoslaviji, do napada na jugoslavensku imovinu u inozemstvu i diplomatske predstavnike Jugoslavije.
Još uvijek nije jasno iza kojih je protivjugoslavenskih oružanih akcija stajao UHNJ, a iza kojih druge hrvatske iseljeničke organizacije (HRB, Hrvatski narodni otpor, kojeg je osnovao Vjekoslav Maks Luburić, itd.). No, Udba i jugorežim su niz takvih akcija pripisali UHNJ-u, te su stoga donijeli odluke o ubojstvima niza pripadnika UHNJ-a, prvenstveno njenog čelnika Mile Rukavine. Prema metodologiji rada Udbe do sada je bilo jasno da su likvidacije zajednički planirali i organizirali savezna (jugoslavenska) razina Udbe i njen dio iz republike iz koje je poticala osoba na koju je vršen atentat.
To je bilo i logično, jer se svaka jugoslavenska republička Udba bavila iseljenicima porijeklom iz “svoje” republike – od praćenja i infiltracije do poduzimanja različitih akcija, kombinacija i operacija, uključujući ubojstva. Prema toj logici, ali i prema različitim svjedočanstvima iz Njemačke, te do sada poznatim dokumentima Udbe, znalo se da su u pripremi i organizaciji ubojstva Rukavine, Maričića i Tolja sudjelovale i savezna i republička Udba iz Hrvatske.
Smrtonosna imena za Hrvate: Silvo Gorenc i Milan Dorič – ‘Hanzi’
Međutim, prema mnogobrojnim dokumentima Udbe, koje posjeduje slovenski istraživač Roman Leljak, utvrđeno je da je u ubojstvima Rukavine, Maričića i Tolja ključnu ulogu imala slovenska Udba, kojoj je tada na čelu bio Silvo Gorenc. Slično je bilo i s nizom drugih ubojstava Hrvata u Njemačkoj i Austriji, u kojima je, pored savezne i hrvatske Udbe, značajnu ulogu imala i slovenska Udba…
Podsjećamo kako je 7Dnevno već pisalo o tome da Silvo Gorenc (jedno vrijeme šef slovenske, a potom i savezne Udbe), iako je odgovoran za sudjelovanje u nizu ubojstava, dugi niz godina spokojno živi u europskoj Sloveniji, primajući iznimno visoku državnu mirovinu.
Udbini dokumenti s kojima raspolaže Roman Leljak otkrili su da je posebno značajnu i dugogodišnju ulogu u slovenskom praćenju i ubojstvima iseljenih Hrvata imao i suradnik slovenske Udbe – Milan Dorič, kojeg je slovenska Udba, najčešće u svojoj opsežnoj pismohrani, vodila pod konspirativnim imenom – “Hanzi”.
U obuku, izgradnju i legendiranje ‘Hanzija’, slovenska je Udba uložila golemi trud i vrijeme, te novac, od kojeg je lavovski dio otpadao na nagrade “Hanziju” za sudjelovanje u ofenzivnim akcijama, tj. ubojstvima. Prema dosad otkrivenim računima, slovenska Udba je “Hanziju” isplatila više od milijun njemačkih maraka.
U iznimno opsežnom dosjeu slovenske Udbe o Milanu Doriču – “Hanziju” mogu se saznati svi, pa i najsitniji detalji o njegovom životu i dugogodišnjem špijunskom djelovanju. Milan Dorič je rođen 1930. u Mariboru, a a je imao 15 godina, Gestapo ga je vrbovao i ubacio kao špijuna među slovenske partizane. Dorič se 1954. pojavio u Klagenfurtu i od austrijskih vlasti zatražio politički azil. Nekoliko godina kasnije, preselio se u Njemačku i zbog znanja njemačkog jezika uspio se zaposliti u logoru za političke izbjeglice iz Jugoslavije. Od tada teče njegovo duboko uvlačenje u najpovjerljivije krugove niza hrvatskih iseljeničkih organizacija. Ujedno, to je bio i početak njegovog tajnog rada za slovensku Udbu, pod kodnim imenom “Hanzi”.
Dorič je sam ponudio svoje usluge Udbi, koja je brzo shvatila njegovu veliku iskoristivost. No, prije nego je “Hanziju” dala puno povjerenje, slovenska Udba je provela iznimno široku obavještajnu istragu o njemu, te provjeru i testiranje. Potom je “Hanzi” temeljito obučavan za konspirativno djelovanje i opskrbljen je s velikom količinom različitih vrsta oružja i eksploziva. Uz to, slovenska Udba je iznimno puno radila na legendiranju i drugim vrstama zaštite Doriča od provaljivanja njegovog tajnog djelovanja. Tako je on u svojem dugom radu za Udbu koristio čak 50-ak različitih identiteta. Zanimljivo je, da se Dorič, iako je po rođenju Slovenac, uvijek predstavljao kao Hrvat.
Akcija u Münchenu
U Udbinom dosjeu Milana Doriča – “Hanzija” već iz ranog razdoblja navodi se da on uspješno pokriva jugoslavenske iseljenike različitih nacionalnosti i iz nekoliko zemalja, ali da je “jedan od najbolje plasiranih suradnika u redovima ustaške emigracije u Zapadnoj Njemačkoj, prije svega u UHNJ i djelomično u HNO (Hrvatski narodni odbor, kojeg je osnovao Branimir Jelić op. a.).” Na temelju toga, “Hanzi” je bio jedan od ključnih sudionika u pripremi likvidacije Rukavine, uz kojeg su ubijeni Maričić i Tolj.
Prema dokumentima slovenske Udbe, ubojstvo Rukavine pripremano je i u rujnu 1968. godine. Tako se u Udbinom popisu akcija u kojima je sudjelovao “Hanzi”, između ostaloga navodi: “Septembra 1968. je na temelju ‘Hanzijevih’ informacija i s njegovim sudjelovanjem, sačinjen program za akciju protiv Rukavine. Pripremljena su bila tehnička sredstva (u terminologiji Udbe to znači oružje i drugu potrebnu opremu, op. a.), a u Zapadnoj Njemačkoj je bila ekipa od 11 operativnih radnika i suradnika. Akcija je uz sudjelovanje ‘Hanzija’ tekla tako, da je on bio upoznat sa svojim zadatkom i tehničkim sredstvima o kojima je bio instruiran. Uoči realizacije, akcija je otkazana na zahtjev tadašnjega načelnika SDV-a (Služba državne varnosti, tj. sigurnosti, op. a.), tov. (tovariša, tj. druga, op.a.) Gorenca.”
Razlozi otkazivanja akcije još nisu poznati. Jedna od mogućnosti je da je Udba saznala za dolazak Vida Maričića iz Australije, te je akciju u rujnu odgodila, kako bi u isto takvoj akciji likvidirala i Rukavinu i Maričića. To se i dogodilo mjesec dana kasnije, kada su u prijepodnevnim satima u središtu Münchena, u redakciju časopisa “Hrvatska sloboda” ušli devetorica pripadnika slovenske Udbe, najvjerojatnije preobučenih u njemačke policajce.
Hladnokrvno su ubili iznenađene Rukavinu, Maričića i Tolja. O iznenađenju svjedoči i činjenica da je Rukavina u ladici stola imao pištolj, kojeg nije ni pokušao koristiti. Nakon pogubljenja trojice Hrvata, pripadnici slovenske Udbe su zaključali prostorije redakcije i neometano se vratili u Jugoslaviju.
