Direktor povijesnog arhiva muzeja Rijeke: ‘Lažu, nije poginulo 2.800 već 350 partizana’

“S novcima europske zajednice financiraju se crvene zvijezde i muzeji u spomen diktatora Tita (brod Galeb) usprkos europskoj rezoluciji od 19. rujna 2019.“, piše u priopćenju Marino Micich, direktor povijesnog arhiva muzeja Rijeke u Rimu, te u ime udruge za riječku, istarsku i dalmatinsku kulturu arhiva poziva na pridržavanje načela spomenute europske rezolucije koja je na popis diktatorskih režima uvrstila i Titov jugoslavensko-komunistički režim.

Glede Drugog svjetskog rata i bitke za Rijeku, koja je trajala od 17. travnja do 2. svibnja 1945., Micich postavlja pitanje kako se došlo do 2.800 poginulih jugoslavenskih partizana, jer od brojke 350 poginulih koliko se spominje u hrvatskim povijesnim arhivima do gotovo tri tisuće je velika razlika. Naime, crvena zvijezda postavljena na riječki neboder, koji je izgrađen 1939. prema projektu tršćanskog arhitekta Umberta Nordija, ima 2.800 krhotina crvenih boca u spomen na isto toliko poginulih partizana.

Micich pita “znaju li riječki gradski čelnici koliko je bilo poginulih na jugoslavenskoj strani u toj bitci? Ili se brojke iznose nasumice?”, te dodaje kako je na osnovu hrvatskih istraživanja poginulih bilo oko 350.

Prema “uglednim hrvatskim povjesničarima Strčiću (Petar Strčić, hrvatski povjesničar i član Akademije znanosti i umjetnosti) i Gironu (Anton Giron, povjesničar autor i knjige “Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu”, koja je sintezom doktorske disertacije za koju su korišteni izvori od partizanskih i savezničkih, pa do njemačkih, talijanskih, ustaških, četničkih, ali i usmenih – arhivski dokumentiranih tvrdnji) palih nije bilo više od 350”, piše Micich i poziva riječke vlasti da pročitaju radove dvojice znanstvenika koji su zajedno autorima i knjige “Zaobići Ingridstellung: riječko područje u završnici Drugoga svjetskog rata”.

U toj knjizi dvojica hrvatskih znanstvenika iznose kako je bilo “1.600 poginulih Nijemaca i Talijana”, pa Micich zaključuje “da je bilo 2.800 poginulih jugoslavenskih partizana, a kod njemačkog neprijatelja samo 1.600 onda bi u bitci za Rijeku-Fiume pobijedili Nijemci zajedno s talijanskim borcima RSI (to je bila Talijanska socijalna republika koju je u mjestu Salò na sjeveru Italije osnovao Mussolini nakon 8. rujna 1943. kada je Italija potpisala primirje – u jugoslavenskim i hrvatskim knjigama se govori o kapitulaciji Italije, ali službeni dokument ima naziv primirje – s američkim snagama na Siciliji pr.s.t.), ali tako nije bilo”. Micich zaključuje priopćenje pozivom da se, ako postoji, iznese izvor koji govori o 2.800 poginulih partizana u bitci za Rijeku, prenosi Večernji list.

Je li se postavljanje crvene zvijezde na riječki neboder uklapa u neki kulturni događaj vezan za manifestacije Europske prijestolnice kulture (EPK)? Uratke, instalacije, ne bi nikada trebalo cenzurirati. No, tu se postavlja pitanje je li to učinjeno iz nekih kulturnih ili iz političkih razloga. Isto tako kakve veze ima obnova Galeba s Rijekom i riječkim EPK. Jedino to što je brod, tada njemački, bio potopljen u Rijeci na koncu Drugog svjetskog rata. Obnovljen postao je Titova ploveća rezidencija, a ne kulturni uradak ili mjesto umjetničkih događanja. A, Tito je i europskom rezolucijom svrstan među diktatore. Tu ne treba miješati antifašističku borbu s ponašanjem komunista i nekih partizana poslije Drugog svjetskog rata.

Koliko su osoba ubili partizani, odnosno bivši partizani koji su ostali u JNA i na kapi nosili crvenu zvijezdu, poslije Drugog svjetskog rata? Ni jedna takva smrt ne može biti opravdavana antifašizmom. I talijanski partizani su se poslije rata osvećivali na sličan način po talijanskim mjestima. Treba odvojiti antifašističku borbu od poslijeratnih osveta. Jedino se tako može braniti antifašizam, jer u suprotnome sa ubojstvima i zatvaranjima političkih neprijatelja ne udaljuje se mnogo od metoda protiv kojih se borio. Osim toga vojska JNA s crvenom zvijezdom je početkom devedesetih godina bombardirala Sloveniju i Hrvatsku samo zato što su one htjele biti neovisne. Ne treba zaboraviti ni to, odnosno da crvena zvijezda u djelu javnosti nije omražena samo kao identitet komunističkog režima, već i kao simbol onih koji su napali hrvatsku slobodu.

A, riječki EPK se, čini se, pretvorio u sučeljavanje vezanio za antifašizam, jer tko ne obožava crvenu zvijezdu nije antifašist. Antifašista je bilo i ima među osobama koje se ne klanjaju crvenoj zvijezdi. Svesti EPK na takvo sučeljavanje ne samo što nema veze s kulturom i događajima kakvi se vide i trebaju se vidjeti u svim, osim u Rijeci, prijestolnicama europske kulture. Osim toga od proglasa kako je Rijeka multietnički grad nije ostalo ni “m”, ali to je druga priča.