Dva hrvatska suca izazvala međunarodni skandal: Je li moguće da su u slučaju Sanader uzimali mito?

Iako je donedavno mahao hrvatskoj javnosti s ruskih nogometnih tribina, bivši premijer I predsjednik HDZ-a Ivo Sanader s predstavnicima hrvatskog pravosuđa zbog zdravstvenih se problema sve teže uspjeva naći. Za to vrijeme dio se javnosti bavi odlukom Ustavnog suda o poništenju presude bivšem premijeru, a prema napisima Nacionala u posjedu su dokumenata koji pokazuju kako su se predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović te predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa ogromnim pritiskom na kompletanan provosudni milje boriti da spriječe raspravo o razlozima radi kojih je Ustavni sud poništio presudu Sanaderu, što se u djelu javnosti potenciralo kao pogrešna I neustavna odluka. Spomenuti tjednik otkriva kako se time nastojao zataškati ogroman skandal pravosudne prirode s ogromnim, pa I međunarodnim posljedicama po državu. Radi se o pokušaju dvaju sudaca da spriječe raspravo o odluci Ustavnog suda iz 2015.godine, kojom su Sanaderu poništili presudu u slučajevima Ina-Mol I Hypo te odluci koja je izravno utjecala na to da Hrvatska izgubi arbitražu u slučaju Ina-MOL. Inače, Ustavni sud svojedobno je bio primoran odbacivati povezanost ukinute pravomoćne presude Sanaderu u spomenutom slučaju s rezultatima međunarodbe arbitraže. Te su prigode tvrdili I da ustavni suci u tom slučaju nisu primili mito, a tada su pozvana I nadležna tijela da se očituju o tim tvrdnjama iznesenim u zloj vjeri s ciljem teškog sramoćenja ustavnih sudaca. U priopćenju koje je potpisao predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović stoji da Ustavni sud, razmatrajući Sanaderovu ustavnu tužbu, nije odlučivao je li on primio mito za prepuštanje upravljačkih prava u hrvatskoj naftnoj kompaniji mađarskom MOL-u, jer “za to nije nadležan”. “Odluka o krivnji podnositelja za počinjenje navedenih kaznenih djela u isključivoj je nadležnosti kaznenih sudova”, navode u priopćenju. “U odnosu na osporene presude kaznenih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud u skladu sa svojom ustavnom zadaćom zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda utvrdio je da podnositelju nisu bila osigurana jamstva pravičnog suđenja propisana Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne ulazeći pri tome u meritum kaznenog postupka, odnosno krivnju podnositelja za počinjenje kaznenog djela primanja mita. Ustavni sud utvrdio je, u bitnom, da kazneni sud, umjesto da je dokazivao postojanje koruptivnog sporazuma, to jest da je predsjednik Vlade primio mito ili obećanje mita, kako bi utjecao na sklapanje konkretnog pravnog posla iz nadležnosti Vlade, što je samo po sebi protivno interesima Republike Hrvatske, upustio u dokazivanje da su sporni ugovori protivni interesima Republike Hrvatske i tu svoju ocjenu zatim iskoristio kao dokaz da je podnositelj primio mito. Kazneni sud je time zamaglio granice između kaznene odgovornosti podnositelja za primanje mita i političke odgovornosti Vlade, koja je dala suglasnost na sklapanje spornih ugovora, pa je ostalo nejasno gdje završava kaznena odgovornost za primanje mita predsjednika Vlade, a gdje počinje politička odgovornost Vlade za sklapanje spornih ugovora. Polazeći od navedenog, Ustavni sud utvrdio je da je dokazni postupak kao cjelina kompromitiran do te mjere da doveo do povrede podnositeljevog prava na pravično suđenje”, stoji u priopćenju kojim su se osvrnuli na javno iznesene tvrdnje da je Hrvatska izgubila arbitražu zbog odluke Ustavnog suda. Da je u odluci koja je stara tri godine, a kojom je Ustavni sud srušio Sanaderovu presudu zbog primanja mita od Zsolta Hernandija došlo do propusta ustvrdio je nedavno bivši predsjednik Ivo Sanader, a te teme dotakla se u opsežnoj analizi Zlata Đurđević profesorica sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Kako je objasnila pozvali su se na Kazneni zakon I definirali da Sanader u trenutku primanja mita uopće nije bio službena osoba premda je bio premijer, a Kazneni zakon nigdje taksativno ne spominje funkciju premijera kao službene osobe pa se i Ustavni sud držao slijepo slova Kaznenog zakona. “U Kaznenom zakonu ne spominju se ni članovi Vlade, kao ni predsjednik Republike Hrvatske. Dakle, u svojoj je odluci Ustavni sud zanemario samostalan i zakonski određen pojam državnog dužnosnika, te je iz pojma službene osobe isključio najvažnije i najmoćnije državne dužnosnike tvrdeći kako oni u njemu nisu navedeni. Očito je da se radi o tumačenju koje je protivno svrsi i smislu zakona. Činjenica da je Ivo Sanader bio predsjednik Vlade notorna je, a takve činjenice se u kaznenom postupku ne dokazuju. Osim toga, tijekom suđenja to nitko i nije osporavao”, objasnila je profesorica Đurđević dodajući da u Sanaderovom slučaju Ustavni sud ide i korak dalje u objašnjavanju sporne odluke, oni traže da u ponovljenom postupku protiv Sanadera primjerni Konvencija UN-a o suzbijanju korupcija, koja u slučajevima primanja mita definira pojam javnog dužnosnika, što prema riječima ove profesorice znači da jeUstavni sud prekršio Ustav, jer prema načelu zakonitosti kazneno djelo mora biti opisano u domaćem zakonu u trenutku počinjenja i ne smije ga se pravno ekstenzivno tumačiti na štetu okrivljenika. Nadalje, Ustavni sud htio je zabraniti Županijskom i Vrhovnom sudu korištenje dokaza koje su držali bitnima za procese. Riječ je primjerice o činjenici da je ugovor Mola i Vlade RH kojega je Sanader potpisao bio štetan po Hrvatsku. Držali su da je ta notorna istina zamaglila granicu između individualne Sanaderove kaznene odgovornosti i njegove odgovornosti kao premijera”.