Elvis Duspara: Put u Bleiburg

Na Križnom putu je nakon Drugog svjetskog rata, po nekim povjesničarima ubijeno najmanje 500.000 ljudi

Kada me 2012. Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke pitao jesam li raspoložen da odem s njegovom ekipom u Bleiburg, odmah sam prihvatio. Iako do tada nikada nisam bio, te godine sam osjećao da je važno se pojaviti jer su crveni pijetlovi udarili u samo srce Hrvatskog naroda po ne znam ni sam koji puta. Nekako me put u Bleiburg obvezivao dugi niz godina jer se moj dida nije vratio s Križnog puta. Htio ne htio, nisam mogao biti skroz hladne glave, jer je moj dida Ivan Mali, zadnji puta viđen kod Zidanog Mosta 1945. pa sam nekako u glavi imao kao da ću vidjeti mjesto s kojeg je dida otišao u Nebo ili pobjegao u svijet. No, Mate me obavijestio kako je plan puta da se ode, ne samo u Bleiburg, gdje je sve započelo, nego da ćemo obići i grobišta i tamo se pomoliti. Macelj Prvo smo otišli u Macelj. Prekrasno jedno mjesto, okruženo šumama. Mir, tišina… a onda su krenule emocije. Prvo polako, kao kada sviće,… Profesor Stipo Pilić nam priča o načinima egzekucije. Ljude su ubijali metkom u potiljak ili udarcem malja. Njih 60, članova okružnog komiteta, je ubilo najmanje 15.000 ljudi, a po nekima se te brojke penju i na 60.000 ljudi. Na moje pitanje kako je njih 60 ubilo toliki broj ljudi, jer da su samo krenuli trčati pregazili bi ih, profesor Pilić objašnjava kako su ljude dovodili u grupama. Objašnjava mnoge nepoznate podatke koje nam uporno kriju i zagonetne događaje oko ovoga mjesta. Za Macelj je zanimljivo da je za vrijeme komunizma ovdje bio zabranjen pristup. Naime, to je bilo Titovo lovište. Još zanimljivije je da je Titova vila u kojoj se on odmarao bila glavno mjesto egzekucije. Nisam mogao a da ne pomislim kako se tu radi o sotonizmu. Dok tako stojimo u dolini, Stipo govori, a oči gledaju nepregledne šume koje se spuštaju s okolnih brda, odjednom u duhu “čujem” kratke rafale koji paraju mir. Upravo ubijaju ljude samo zato što su Hrvati. Ne zato što su zločinci, nego samo zato što su htjeli Hrvatsku. – Možda je i moj dida Ivan Mali ovdje završio? – mislim se i nekako mi teško što ga nikada nisam upoznao. Malo me jeza prolazila jer sam imao osjećaj s obzirom da je na tome mjestu ubijeno toliko ljudi kao da hodamo po njihovim grobovima. Tezno Ono što me zaprepastilo u Teznom je nekoliko stvari. Prvo sam primjetio, kada smo ušli u taj ograđeni prostor koji Slovenci zadivljujuće dobro održavaju, je spomen obilježje u obliku piramide odrezanog vrha. Odmah sam pomislio kako se radi o masonskom spomeniku. Priča o Teznom je napisana na slovenskom, njemačkom, engleskom… no, nema priče na hrvatskom jeziku. Malo smo progunđali kako nije jasno da nema priče na hrvatskom, jer se ipak radi najviše o Hrvatima, ali smo na kraju shvatili da je Slovencima ipak više stalo do hrvatskih žrtava nego onima koji sebe nazivaju Hrvati. Kako me i dalje muči ta piramida, teško mi se oteti dojmu da je sadašnja vlast upravo iz toga razloga odabrala to mjesto gdje će se pokloniti. Samo ne znam kome. Ono što ovi iz sadašnje vlasti žele je rasturiti tradiciju kao i mnogo puta prije toga. Nema obilježavanja Bleiburga kao početne točke Križnog puta iz više razloga. Prvi razlog je što bi morali priznati kako je u Sloveniji negdje oko 600 takvih grobišta. Ako se uzme u obzir da je u Teznom ubijeno 20.000 ljudi, sami zaključite kakav je to “narodnooslobodilački” um mogao to učiniti. Drugi razlog zašto žele obilježavati u Teznom je smanjivanje broja žrtava. Oni žele poručiti kako su to te žrtve. No, zapravo je ubijeno preko 500.000 Hrvata na Križnom putu. Kako ne poznaju pojam Križnog puta, onda je sasvim normalno da će nam uskoro probati i u crkvama ukinuti Križni put tako da se obilježi samo postaja gdje Isus umire na Križu. E, da… ljude koje su na razne načine zločinci pobili su pobacali u protutenkovski rov dugačak pet kilometara. Mate Knezović se odjednom prisjeća svoga strica i kako je njegova baka gledala u daljinu iščekujući svoga sina da se vrati… i samo je stao… emocije su navrle… suze u očima… muk… tišina… od nas šestero koji smo bili nije bilo niti jednoga koji se tada nije rasplakao. Skoro svaka kuća u Hrvatskoj ima takvu priču. Skoro svaka kuća u Hrvatskoj je bila zavijena u crno. Odjednom su emocije prevladale i svi plačemo. Odrasli muškarci plaču. Meni se opet vrti po glavi moj dida Ivan Mali i dok slušam Matu kako govori o svojoj baki, vidim svoga oca koji gleda u daljinu i čeka da mu se vrati otac. Sjeli smo i molili se… za žrtve, ali i za one koji su ubijali bez suda. Tezno me potresao kao malo što do sada. U duhu se moglo “čuti i vidjeti” sve ono što su demoni na ovome mjestu uradili Hrvatskom čovjeku. Bez riječi… Narod je došao u Bleiburg U Bleiburgu je austrijska policija vrlo susretljiva dok s divljenjem govori da Hrvati nikada nisu ovdje napravili niti jedan incident. Kao da Austrijanci shvaćaju koji je zločin započeo na ovome mjestu. Profesor Pilić nam objašnjava o uvjetima predaje… načinima pregovora… Mnogo svijeta. Sve je vrlo dostojanstveno. Nema niti jednog incidenta. Nisu to došli neki krvožedni likovi nego normalni ljudi koji su došli na komemoraciju. Nema teških riječi… svi se razumijemo… svi znamo… svi smo jedno… misli su samo jedne… ovdje je sve započelo. Tu shvaćam da je Bleiburg prva postaja Križnog Puta. Žene, djecu, odrasle… sve njih će čekati muka pri povratku. Britanci nisu dali dalje i predaju Hrvate krvoločnim partizanima. Istim onima koji se okupljaju u Kumrovcu i slave svoja zlodjela. Puno je svijeta i nekako se osjeća da smo se svi okupili s jednim ciljem. Odati počast svojim najbližima. – Gle onog provokatora! – kaže mi jedna žena dok pokazuje jednog dečka obučenog u ustašku odoru. – Zašto provokator? – pitam je i čudom se čudim zašto ne vidim više ljudi u odorama nego samo toga jednog. – Pa, snimit će ga i poslije će reći kako su se tu okupile ustaše… – nastavlja ona. – Hm, a tko je ovdje bio žrtva? Nismo se mi okupili da odamo počast nekim nepoznatim likovima. Oni su većinom i bili ustaše i normalno bi mi bilo vidjeti ljude obučene u odore vojske koja je ubijana samo zato što je pripadala Hrvatskoj vojsci. – govorim više za sebe. – Imaš pravo! – složi se ta žena. – I moj dida Ivan Mali je bio ustaša. Bio je nevin. Bio je hrabar i pošten čovjek koji je svima pomagao. Pola Srba u svome selu je spasio upravo on kao ustaša. Nikada nije dao na slabijeg i uvijek je pomagao sirotu. On je i kao ustaša bio dobar. Neozbiljno je od nas koji smo tu da se sramimo one iste odore koje se oni nisu sramili. Zbog te odore su i ubijeni jer je ta odora značila da si Hrvat. E, zbog svoga dida Ivana Malog ja se ne sramim te odore nego imam poštovanje prema njoj. On je bio pravi ustaša, a ne neki zlikovci, isti kao i oni među partizanima koji su ubijali nevin narod. Ako je netko nevin, nije važno kakvu odoru nosi. Ne sudi se odori nego djelima. – opet ja nastavljam. Ne bih se držao dalje na Bleiburgu jer tek ono što je uslijedilo me dodatno potreslo. Svejedno o Bleiburgu možete pročitati koliko vas je volja od puno pametnijih i obrazovanijih ljudi nego sam to ja. Teharje U Teharju sam skroz se slomio. Na samom ulazu u spomen područje je nekakvo spomen obilježje. Na tome mjestu je ubijeno 30.000 ljudi, a neki pretpostavljaju čak 70.000 do 80.000 ljudi. Ponovno osjećaj divljenja prema Slovencima koji su to na takav način obilježili. Sve je uredno, čisto… vrlo održavano. Ne moraju, ali ipak to čine. Opet slušamo profesora Pilića koji govori kako su ovdje bile vojske NDH, Domobrani, vojska Jugoslavije… Muslimani, Slovenci, Hrvati, Crnogorci… i svi su pobijeni. Bez suda. Bez imena. Optužba je bila samo u nekim sotonskim glavama. Načini na koje su ti ljudi ubijeni su zastrašujući. Kako je cijeli grad Celje bio zapravo jedan veliki logor, ovo mjesto im je služilo za ubijanje. Demoni, koji su na glavi nosili crveni pentagram kao svoje obilježje sotonizma, su ljude ubacivali u bazene Cinkarne Celje. Te bazene bi zatvorili i u njih pustili vodu. Kada bi se ljudi utopili, ispuštali bi vodu, a potom bi tijela izbacili van. Tada bi išla sljedeća runda obračuna. To su “antifašisti” koje slave predstavnici vlasti. To su isti oni koji se okupljaju u Kumrovcu. To su oni koji nose crveni pentagram. Možda vam bude jasno zašto su uzeli za svoje obilježje baš pentagram jer je to simbol Sotone. Tu u Teharju jednostavno nisam mogao dalje. Rasplakao sam se kao malo dijete. Samo sam plakao i molio Boga da oprosti tim zlikovcima. Jer to činiti ne može čovjek. To može demon, može zvijer,… ali čovjek ne može. Mate i ekipa odoše, a ja stojim nasred poljane i “čujem” jauke. “Gledam” jednog kako moli pod drvetom Zdravo Marijo. Okrenem se i “vidim” drugoga kako govori o svojoj ženi i djeci. Odjednom ih “čujem” na tisuće… mole se Bogu… razmišljaju o svojim najbližima… djeci, ženama… o svojim njivama…. o svojim snovima… Gladni su i izmoreni dok krvožedni demoni hodaju između njih i odabiru svoju žrtvu. Teharje mi je bilo jedno od najtežih iskustava koja sam ikada doživio i kada god pomislim na Križni Put sjetim se Teharja. Barbarin Rov Dolazimo u Barbarin Rov, parkiravamo automobile, i penjemo se uz brdo. Čim smo došli, neki starac i neka starica izviriju i pomno nas promatraju. Možda su to čuvari iz nekih prošlih vremena da netko ne bi došao i razgledao? Ne znam. Kao i svako grobište, tako i Barbarin Rov ima svoja pravila egzekucije. Naime, partizani su tjerali žive ljude da uđu u rudarska okna i onda bi ta okna zazidali. Sedam metara je debeli zid kojim su zazidali jedini izlaz iz rudarskog okna. Potom bi kroz ventilacijske otvore bacali opet žive ljude i ostavljali ih da umru. Tu je 3.000 ljudi, žene i djece ostavljeno da umru živi zazidani. Slovenija kao grobište Vraćamo se doma u Hrvatsku gdje su na vlasti opet oni koji slave te iste zločine nad Hrvatima. Ja se divim ljepoti Slovenije i razmišljam, iako je sve uređeno da nikada ne bih mogao živjeti u Sloveniji. Imam osjećaj gdje god da otkopaš temelj za graditi kuću moraš naići na makar jednu Hrvatsku žrtvu. Odjednom mi Slovenija i nije više tako lijepa. Sve to zelenilo mi više nije zeleno nego crveno od Hrvatske nevine krvi koju su demoni prolili po toj inače lijepoj zemlji. Iz knjige Elvis Duspara: Za dom spremni! (str. 34-39)   Elvis Duspara / Nacija