EMOTIVNO SJEĆANJE: ‘Kad mu je Tuđman pružio ruku, sjetio sam se svih poginulih’

Branko Kuzele, bivši urednik i osnivač Z1 televizije, svjedočio je vremenu prvog predsjedničkog susreta nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Donosimo vam divne redove u koje je pretočio svoje emotivno prisjećanje, a koje je posvetio hrvatskim braniteljima koji su tih dana bili u logorima: “17. siječanj 1992. godine. Dan ranije vratio sam se sa osiguranja dvojice Izraelaca nakon trodnevnog krstarenja istočnom Slavonijom. U „Esplanadi“ gdje su odsjeli, dočekao me naputak da ih sutra do 9 sati moram dovesti u Ured Predsjednika. Svečano odijelo obavezno. Dolazi Predsjednik Italije Francesco Cossiga. Svježe obrijan, nespretno uvučen u odijelo koje je stršalo na mojih tadašnjih sedamdeset kila, zajedno sa štićenicima dolazim na Pantovčak. Dana i njegovog prijatelja prepuštam Šarinićevoj tajnici, a ja ostajem u prizemlju sa dečkima iz osiguranja. Brajović i Škrtić su oštri poput sječiva. Na njihovim licima ni traga uobičajenoj gestikulaciji. Hladni, pomalo zabrinuti pogledi. Na platou ispred glavne dvorane pregledavaju crveni tepih. Počasna bojna se postrojava. Svugdje vlada nervoza, napetost. Svi su svjesni da je ovo dan koji će se pamtiti. Prvi predsjednik jedne strane države dolazi u posjet predsjedniku nezavisne i suverene, međunarodno priznate Republike Hrvatske. Svi žele pokazati da smo vrijedni te časti. Negdje u kutu manje prostorije primjećujem Jozu Miličevića, tada još bojnika, čovjeka kojem je kao zapovjedniku Počasnog odreda Hrvatske vojske pripala čast predati prvi prijavak nekom stranom državniku u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj. Mjeri korake, čvrstinu stupanja, obara pogled i ponavlja, prvo potiho a onda ispravivši se snažno ali prigušenim glasom: GOSPODINE PREDSJEDNIČE POČASNA BOJNA POSTROJENA U VAŠU ČAST… Stane. Stavi kapu na glavu, navuče bijele rukavice, ukoči se u stavu pozor. Uhvati dršku sablje. Zvuk oštrice naglo povučene iz korica zviždi zrakom. Ispravak podlanice i njezino pregibanje sa šakom do srca, a zatim resko spuštanje u položaj za hod u pratnji. Jozo je blijed i činilo mi se da se lagano trese od nervoze. Prilazim mu nasmiješen. „Što je stari, frka jel!“ „Nemoj me zajebavati!“ samo je procijedio. „Strah me da ne zeznem“ olakšao je dušu. Pogledao sam ga onako stamenog, izrezanog u odori na prave kuteve, čvrstog. Izgledao je kao čovjek koji jede tenkove za doručak. „Daj popij nešto, sve će biti u redu“ i okrenem se te zamolim jednog od ljudi iz posluge da mu donesu čašu Amara. Kada su donijeli, ispružim ruku sa čašom. „Jozo, za sreću.“ Iako je zastao, trgnuo je, na trenutak zatvorio oči, glasno izdahnuo, pogledao me odlučnim pogledom, i krenuo u susret sa Predsjednikom Italije i poviješću. Vrijeme je polagano prolazilo, dok je užurbanost rasla do trenutka kad se nije pronio glas: Stižu, stižu! Na trenutak svi smo se sledili. Zatim je svatko krenuo na svoje mjesto. Automobili se zaustavljaju. Predsjednik Tuđman stoji spreman dočekati po prvi puta kao predsjednik međunarodno priznate države svog kolegu. Glazba svira svečani marš. Osiguranje otvara vrata. Predsjednik Cossiga izlazi. Dva predsjednika se rukuju. Bio je to jedan od onih trenutaka kada sam s ponosom rekao: Ovo je moj predsjednik! Svi ozbiljni, ali gotovo svakome, od konobara, osiguranja, savjetnika u krajičku oka svjetluca suza ponosa i gordosti. Bojnik Jozo Miličević prilazi sa isukanom sabljom. Njegov korak trese plato. Obrisi potplata njegovih čizama prepoznaju se na mirnoj površini crvenog tepiha. Staje ispred predsjednika Cossige i Tuđmana. Uzimajući zrak, prsa mu se nadimaju a puceta na svečanom kaputu odore zatežu. Bože samo da neki gumb ne otpadne, pomislim u trenu. I tada se zaorilo: GOSPODINE PREDSJEDNIČE… Sve ostalo mi je bilo kao u polusnu. Jozo završava prijavak, odmiče se, predsjednici obavljaju smotru, ulaze u svečanu dvoranu, kreće protokol. Ja se izvlačim i tražim Jozu. Nalazim ga. Polako odlaže kapu, skida rukavice, okrene glavu, pogleda me i ispusti zrak. Njegovo glatko izbrijano lice odjednom se naboralo, kao da je sa tim izdahom iz njega otišlo nekoliko godina života. Oči su mu bile kao da je plakao. Znao sam da je stupajući plakao od sreće, ali suze nisu smjele izaći. I znam da je istovremeno plakao za svim prijateljima koji su poginuli stvarajući zemlju u kojoj je on postao čovjek koji podnio prvi službeni prijavak stranom državniku. Brigadir Jozo Miličević preminuo je 18. lipnja 2006. godine.”