EU je opet ispao iz igre, a Zagreb i dalje stoji na mjestu

Oko nas se naziru velike promjene uz sudjelovanje istinskih globalnih političkih igrača. Kosovski predsjednik Hashim Thaçi najavio je ovih dana da će sveobuhvatni sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova biti dogovoren i potpisan u Bijeloj kući, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Trumpa. Skijanje važnije od EU-a No ipak je vjerojatnije da, umanjujući izglednost sporazuma pod američkim pokroviteljstvom, Vučić nastoji sebi podići dionice, kao što Thaçi nastoji podići svoje preuveličavajući izglednost sporazuma i snagu američkog pokroviteljstva. Istina je vjerojatno negdje na sredini – između Thaçija i Vučića, SAD-a i Rusije. No neosporno je u tim blagdanskim srpsko-kosovskim pripetavanjima da je iz njih nestala Europska unija. Tako se i Vučićeva izjava kako nema uvjeta za dijalog između Srba i Albanaca oko Kosova prije svega odnosi na tzv. dijaloški proces pod pokroviteljstvom EU-a. Thaçi je nekoliko dana poslije bio još eksplicitniji: u vrijeme kada je visoka predstavnica EU-a za sigurnosnu i vanjsku politiku Federica Mogherini zakazala nastavak srpsko-kosovskog dijaloga (8. siječnja), rezervirao je – skijanje. I javno je poručio da će skijanje u Brezovici dobiti prioritet. Uz očekivanu srpsku suradnju u ignoriranju europskog dijaloškog procesa, to znači da je Unija izbačena iz političkog dogovora o Kosovu, a rješenje se traži između lokalnih igrača i njihovih globalnih pokrovitelja. Ta svojevrsna "kontaktna skupina" velikih, kao model kroz koji se odlukama na najvišoj političkoj razini rješavaju velike krize – od posthladnoratovskoga preustroja Europe i ujedinjenja Njemačke, preko postjugoslavenskih ratova do danas Sirije ili Kosova – još nije službeno osnovana. Ali, osim što je vidljivo da je Europska unija "out", izgleda da je njezino mjesto, zasad još u sjeni, preuzela Kina, kao država koju se pita, dakako uz vječite gospodare kriza i njihovih rješenja – Rusiju i SAD. I upravo nedavna Trumpova odluka o povlačenju američkih vojnika iz Sirije i prepuštanju sirijskog gordijskog čvora regionalnim igračima i Rusiji, puštanju EU-u (ponajviše Francuskoj) da pokaže svoju (ne)moć kao prije četvrt stoljeća u BiH, daju razloga vjerovati da je i srpsko-kosovski sporazum o normalizaciji na vidiku, kao vezana trgovina. Možda ne tako blizu kako najavljuje Thaçi, ali ni tako daleko kako sugerira Vučić. Vjerojatno tijekom 2019. Jer u pretposljednjoj godini mandata svakog američkog predsjednika tempiraju se vanjskopolitički uspjesi ili prividi uspjeha. Tako je uostalom bilo i s Daytonskim sporazumom. U svakom slučaju, u hrvatskom istočnom i jugoistočnom susjedstvu vodi se politika visokog intenziteta, koju ne (pro)vode desk-officeri u State Departmentu i njihovi pandani u ruskom ministarstvu vanjskih poslova, koji samo na Googleu susreću svog predsjednika države, već je riječ o politici u koju su uključene najviše državne razine globalnih sila. Na lokalnoj razini u hrvatskom istočnom susjedstvu također su mahom prekaljeni igrači, ma što mislili o njihovim političkim programima i osobnim karakteristikama. Počevši od Aleksandra Vučića. Svašta se njemu s hrvatske pozicije može prigovoriti, ali mu se ne može odreći politička strast, jasna politička obojenost od Gline do danas, spremnost za povlačenje poteza i osvajanje maksimalnog profita za srpske interese. I danas to za njega znači – najzapadnije moguće. Thaçi i Haradinaj na Kosovu vojni su zapovjednici i utemeljitelji kosovske države. Vječiti Milo Đukanović u Crnoj Gori otac je suvremene prozapadne crnogorske države, uz sve svoje mutne strane. I jako dobro mu je poznata tehnika plivanja u međunarodnim političkim brzacima. Izgubljeni BiH Hrvati U BiH, u kojoj će se nakon srpsko-kosovskog sporazuma otvoriti novo političko igralište, Srbi imaju Milorada Dodika, ali i još nekolicinu iza njega, koji će spremno pokupiti njegovu političku glavarinu bude li morao odstupiti zbog višeg cilja. Uostalom mozak njihove politike je u Beogradu i Moskvi, a popustit će Washingtonu onoliko koliko moraju. Bošnjaci imaju Bakira Izetbegovića, koji je još uz oca spoznao izazove međunarodne politike na najvišoj razini, koji ispod sebe ima lokalne igrače na daljinskom upravljaču poput aktualnog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, a iza sebe stratešku dubinu Erdoganove Turske, Islamske zajednice BiH i bošnjačke političko-intelektualne elite. Hrvati u BiH već godinama nemaju ni političara ni elite koji bi artikulirali njihove interese. A koga ima Hrvatska? Tko je u hrvatskom državnom vrhu uopće u stanju artikulirati hrvatske interese u toj globalnoj političkoj igri visokog intenziteta? Čak i prepoznati o čemu je riječ? Znam da znate tko bi to trebao. I znam, kao i vi, da oni to ne mogu. No ima li netko tko uopće misli hrvatsku državnu politiku, tko drži kompas u nadolazećim procesima? Bojim se da znam i taj odgovor. Ali ne želim vam kvariti blagdane.