EU preslaguje Balkan

Balkanska rupa i europsko prepuštanje balkanskih država pod utjecaj Moskve i Ankare na široj geostrateškoj razini trebalo bi rezultirati stvarnim odstranjenjem američkoga utjecaja u na Balkanu, a na nešto užoj razini, račun toga strateškog preslagivanja platit će hercegbosanski Hrvati i država Hrvatska Europsko izaslanstvo na čelu s predsjednikom Komisije Jean-Claudeom Junckerom obilazi balkanske države koje žele postati članicama Europske unije: Albaniju, Makedoniju, Srbiju, Crnu Goru, BiH te Kosovo. U tom pohodu Juncker sa svojim suradnicima predstavlja vladama balkanskih država novu bruxellesku strategiju o primanju država u Europsku uniju. Ključna poruka te nove strategije, zbog unutarnjih europskih problema, jest to da balkanskim državama dugoročno ne će biti moguć ulazak u to članstvo. Naime, središnja i najmoćnija europska država Njemačka diktira bruxellesku politiku, a kako je i sama zabavljena prijeporima oko formiranja vlasti na nacionalnoj razini, manje je zainteresirana za daljnje širenje Europske unije. S druge pak strane, sjeverne protestantske države članice EU sve se više opiru uplatama financijskih sredstava u EU fondove, dok države koje predstavlja Francuska, kao druga strana eunijske osovine, zahtijevaju znatniju preraspodjelu financijskih sredstava iz tih fondova kako bi ojačale ili održavale vlastita poljodjelstva. Srednjoeuropske pak države na čelu s Poljskom i Madžarskom, koje u znatnijoj mjeri baštine tisućljetnu tradiciju europske kršćanske uljudbe,  opiru se germanskom diktatu o preraspodjeli islamskih migranata i prihvaćanju bruxelleskih usljeničkih kvota, jer jedino na taj način, kako-tako, mogu sačuvati vlastite identitete, ali i ostatke klasične kršćanske uljudbe na kojoj su sagrađeni identiteti svih europskih naroda, ali i sama ideja Europske unije. Od balkanskih država objektivno je Crna Gora najspremnija i najbliža članstvu u EU, nu za bruxellesku strategiju opterećujući joj je čimbenik znatna srpska manjina, koja, unatoč crnogorskom članstvu u NATO savezu, još uvijek pokušava državu gurnuti pod okrilje ruskoga utjecaja. Razdijeljena unutarnjim sukobima je i Makedonija, a taj će se unutarnji sukob još pojačavati zbog grčkoga pritiska već najavljenom promjenom nacionalnoga i državnog imena, što je opet nezaobilazan mamac za ulazak u igru ruskoga medvjeda na južnobalkanskom području. Poseban pak slučaj jest država Kosovo koja se o svom statusu tijekom pregovaračkoga procesa mora dogovoriti sa Srbijom, koju je morala napustiti te ustrojiti teritorijalnu autonomiju za srpsku manjinu, što je opet svojevrsni ulog za ulazak ruske politike i u državu kosovskih Albanaca. Ključni problem BiH jest osmanski odnos bošnjačke politike prema konstitutivnosti hrvatskoga naroda, što se očituje u protuustavnim pokušajima bošnjačkih političara da, umjesto daytonski propisane jednakopravnosti naroda, nametnu vlastitu majorizaciju i održe kolonijalnu upravu po kojoj oni, umjesto slobodnih izbora hrvatskom narodu nameću svoje političke predstavnike. Drugi pak problem jest pitanje Republike Srpske koju kao državu defacto priznaju sve bošnjačke politike. Na njezinu prostoru zaživio je ruski gospodarski, a sve više zaživljava i politički utjecaj. Bošnjačka povezanost s turskim predsjednikom Erdoganom, kojeg doista već priznaju svojim kalifom, omogućuje povratak neoosmanskoj politici duboku na balkansko područje. EU od svih balkanskih država najmanje poznaje Albaniju, a kako većina njezina pučanstva pripada islamskom uljudbenom krugu, bruxelleski činovnici uglavnom je vide kao produženu ruku osmanskoga utjecaja na Balkanu. Premda Srbija ima prema svim susjednim državama teritorijalne pretenzije, unatoč tomu ili upravo zato, ona je posebna miljenica sadašnje njemačke politike. Tu pak politiku najbolje ocrtava bivši  visoki predstavnik u BiH Christian Schwarz-Schilling optimističnom porukom kako su "Srbi danas najpametniji". Oni imaju najbolju politiku, politiku koja je superiorna, i oni će biti pobjednici, kao što su to namjeravali u vrijeme Miloševića, ali tada s katastrofalnim sredstvima, tvrdi Schwarz-Schilling i dodaje kako to "danas rade umješnom diplomacijom, mudro i ustrajno". "Ta ustrajnost", smatra ovaj njemački diplomat, "osobita je šahovskoj igri, gdje znate kako morate razmišljati, ne samo o slijedećem, već i o sljedeća dva, tri, četiri poteza". Da je Schwarz-Schilling tek glasnogovrnik kancelarke Angele Merkel potvrđuje i njezina poruka nakon susreta s Vučićem kako je i sama "impresionirana načinom na koji Srbija pristupa i provodi reforme". Merkeličina impresioniranost politikom srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića ima svoje povijesne podudarnosti, nu one su za Hrvatsku, osim promidžbenoga učinka, manje ili gotovo potpuno nevažne. Naime, pohod bruxelleski dužnosnika s lažnim obećanjima o ulasku balkanskih država u EU nije u neskladu s porukama njemačkih političara. Dapače, oni se međusobno nadopunjavaju. Otezanje s ulaskom u EU omogućava imperijalnim politikama Moskve i Ankare da se što snažnije pozicioniraju na balkanskom području. Pritom bi stanovništvo islamskoga uljudbenoga kruga trebalo biti podloga neosomanskoj balkanskoj Erdoganovoj politici, za razlikzu od znatnoga dijela pravoslavnih koji bi pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve i Vučićeve Srbije trebali promicati ruske probitke na Balkanu. Širenjem ruskoga i osmanskog utjecaja na Balkan berlin bi polučio dva svoja važna politička cilja - potisnuo bi utjecaj Washington s Balkana, a zbog krhkoga položaja Hrvatske u pogibelj doveo i uspravnicu Baltik - Jadran. Na široj geostrateškoj razini to bi trebalo rezultirati stvarnim odstranjenjem američkoga utjecaja u balkanskim državama, a na nešto užoj razini, račun toga strateškog preslagivanja morali bi platiti hercegbosanski Hrvati i država Hrvatska. U slučaju hercegbosanskih Hrvata to se, kao što je posve u skladu s bruxelleskom politikom zaboravio istaknuti u Sarajevu Juncker, očituje u nedostatku međunarodne, ali i europske potpore ustavnoj jednakopravnosti hrvatskoga naroda i pitanju promjene izbornoga zakonodavstva, što bi u daljnjem razvoju događaja poradi jednakpravjosti moglo potaknuti hrvatske zahtjeve za vlastitom federalnom jedinicom u BiH. Račun pak hrvatskoj državi već je ispostavljen institucionalizacijom političke moći srpske manjine u Hrvatskoj na čelu s političkim vođom Miloradom Pupovcem, koji u šaci već sada drži stabilnost svake hrvatske vlasti. Položaj što ga je danas stekla srpska manjina u Hrvatskoj dovodi u pitanje čak i svojedobnu odluku bana Josipa Jelačića kojom ukida kmetstvo i feudalni sustav u Hrvatskoj. Moć kojom raspolaže srpska manjina u Hrvatskoj jasno manifestira jednu inačicu obnove feudalnih odnosa u kojima povlaštena manjina vlastelina upravlja hrvatskim kmetovima. To razvidno potvrđuju činjenice koje kažu kako ne smijete dizati optužnice protv Srba zato što su vam silovali kćeri, supruge, sestre i majke. Ne smijete dizati optužnice proti Srbljama koji su vam poklali sinove, braću, očeve, majke i poubijali djecu. Ne smijete, naime, dizati optužnice proti Srbljama, koji su vam razorili i popalili domove, bolnice, kulturne ustanove i crkve! Slučaj redarstvenoga časnika Nikole Kajkića, koji je maknut zbog istražne revnosti u slučaju srpskih masovnih zločina i smaknuća ranjenika iz vukovarske bolnice 1991. na Ovčari jasno potvrđuje kako u Hrvatskoj  namjesto nekadašnjih vlastelina feudalni sloj sad tvori srpska manjina koja diktira upravu hrvatskoj vlasti na svim razinama.   Ivan Svićušić / HRSvijet