FAHRENHEIT 451 - Anno Domini 2021 +

Tako je govorio Bradbury: “Ne morate paliti knjige da biste uništili kulturu. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati!

Ono čega se Ray Bradbury najviše plašio, a to je potpuna dominacija elektroničkih medija, obistinilo se u današnjem vremenu površnosti i globalnog medijskog zatupljivanja. (U vrijeme nastanka Bradburyjeva romana većina stanovnika nije posjedovala televizor.)

Svoje strahove iskazao je još 1951. godine u pismu Richardu Mathesonu, također piscu »Ovakav školski sustav otežava ljudima da sjednu i uhvate knjigu u ruke. Postali smo čitatelji kratkih priča ili još bolje kratki čitatelji« Više možemo doznati ovdje https://www.britannica.com/biography/Ray-Bradbury

Fahrenheit 451,(što je temperatura na kojoj se papir zapali i izgori), svjetlo je dana ugledao 19. listopada 1953. od strane izdavača "Ballantine Books" iako je osnovnu temu romana naznačio ranije, 1947. kratkom novelom Svijetli feniks*

Radnja se događa u nedefiniranoj budućnosti i opisuje društvo u kojem vlasti proglašavaju "čitanje knjiga teškim zločinom", a u pokušaju sprječavanja neovisnog mišljenja - država je osnovala posebne postrojbe spaljivača knjiga.

Glavni protagonist "Montag" radi u odredu spaljivača. Građani koji poštuju zakon "moraju koristiti isključivo televiziju" kako bi se informirali i educirali. Vlasti određuju što je pravo, a što neprihvatljivo.

Jednog dana "počini prekršaj": pročita nekoliko rečenica iz jedne od knjiga koje je trebao spaliti. Privučen osjećajem novog i zabranjenog, počinje sakrivati i spašavati knjige i počinje ih čitati u tajnosti. Konačnu odluku da se promjeni donosi pod utjecajem Clarisse, djevojke čija se obitelj odbija podvrći diktaturi. (Televiziju ne gledaju, već provode večeri u međusobnom razgovoru i druženju i ostavljaju dojam veselja i bezbrižnosti.

Montag postaje obraćenik ali i bjegunac. Snage sigurnosti započinju potjeru za njim koristeći robotskog psa tragača koji ima zadatak pronaći i onesposobiti bjegunce tako da im uštrca paralizirajući otrov. Iscrpljen i djelomično paraliziran otrovom Montag pada rijeku koja ga nosi daleko od grada.

Uz obalu rijeke, susreće zajednicu ljudi koji su izabrali živjeti izvan totalitarnog društva i koji su si dali zadatak naučiti napamet cijeli sadržaj "zabranjenih knjiga". Svaki pojedinac iz zajednice izabire jedno ili više književnih djela i svaku riječ nauči napamet, a kad postane star isto djelo prenese na mlađeg člana usmenim putem. Montag doznaje da su oni samo jedna od čitave mreže sličnih grupa raštrkanih po cijelom svijetu i čine kolektivno književno sjećanje čovječanstva.

Roman završava tako da svijet pada u nuklearni rat. Montagov grad biva potpuno uništen u nuklearnom napadu, a on i njegovi novi prijatelji, inspirirani pričom o Feniksu* koji se rađa iz vlastitog pepela, odlaze prema uništenom gradu s idejom da započnu novi život.

Sam Bradbury je izjavio da je romanom pokušao dati naglasak na kritiku elektroničkih medija, (pogotovo televizije), koja suptilno uništava racionalno i kritičko razmišljanje, tako da gledateljstvu daje djelomične i kratke informacije izvučene iz konteksta, dajući tako iluziju informiranosti i znanja. Bradbury u tome vidi veću prijetnju društvu nego u samoj cenzuri. Kao I moja malenkost.

 

ZANIMLJIVOSTI:

Bradbury ipak ostavlja kraj romana otvoren prema novom životu, dok Orwell (1984.) i Huxley (Brave New World) ne ostavljaju nikakvu nadu.

1966. francuski je režiser Francois Truffaut snimio film i dogodilo se nešto zanimljivo. Svi koji nisu pročitali knjigu, nakon filma su požurili do knjižnice. I tako je do danas, svaka novostasala generacija otkrije Bradburyja i uvijek se oduševi.

Godine 2018. snimljena je nova verzija filma. https://youtu.be/AeDBaMg8NSQ

Ray je maturirao 1938. ali nije mogao na fakultet – nije bilo novaca. Danju je prodavao novine na uglovima ulica a noći provodio u knjižnici. I upravo je antologijski "Fahrenheith 451", napisan u knjižnici Powell, na UCLA.

Imao je svoja pravila pisanja a glavno je bilo da je pisao svaki dan. Za to su kriva dva događaja: kad je imao tri godine mama ga je odvela u kino i gledali su verziju filma “Zvonar crkve Notre Dame” a drugi je kada ga je karnevalski meštar, neki Gospodin Electrico sa svojim elektro-mačem dotaknuo po nosu i rekao mu “Živi zauvijek”. Bradbury je kasnije pričao kako se osjećao čudno i prekrasno – jer je sreo gospodina Electrica i jer mu je otkrio budućnost. “Počeo sam pisati stalno.”

U kazalištu je pak otkrio druge uzore: Shakespearea, Roberta Frosta, Steinbecka, Thomasa Wolfea ...

Uzrujao se kada je Michael Moore iskoristio njegov naslov u dokumetarcu o adminstraciji Busha mlađega, “Fahrenheit 9/11” https://youtu.be/1XJnioMoJ60   

Umro je s 91 godinom na leđima, 5. lipnja 2012. Imao je osmero unučadi i četiri mačke. Godine 2012. u Los Angelesu je ugao 5. i Flower street nazvan ugao Raya Bradburyja, a na dodjeli Oscara 2013. odavanje počasti preminulom piscu i scenaristu izazvalo je ogroman pljesak.

Umjesto zaključka:

CITAT IZ KNJIGE: "Čuo sam glasine: svijet umire od gladi, no mi se dobro hranimo. Je li istina da se svijet satire radeći, a mi se igramo? Je li to razlog zašto nas toliko mrze? Čuju se i glasine o mržnji s vremena na vrijeme, tijekom godina. Znaš li ti zašto? Ja ne znam. Možda nas knjige mogu malo izvući iz špilje. Možda bi nas one mogle spriječiti da činimo iste blesave, proklete pogreške. Ne čujem da oni idiotski gadovi u tvom salonu razgovaraju o tome. Zar ne shvaćaš? Jedan sat dnevno, dva sata s ovim knjigama i možda budučnost bude izgledala bolje … jer razlika između čovjeka koji samo šiša tratinu i pravoga vrtlara je velika. Šišača travnjaka gotovo da i nije bilo; vrtlar će pak ondje biti čitava života".

Svi se slažu, bio je veliki pisac i vizionar koji nam je u nasljedstvo ostavio ogledalo budučnosti.

I da, na nadgrobnom kamenu, a mjesto je za svoj grob sam izabrao, piše ovo: Ray Bradbury, autor “Fahrenheita 451” https://youtu.be/4Gx3zLXPsZc

* Feniks je u cjelokupnoj kršćanskoj umjetnosti, osobito tijekom srednjega vijeka, bio i ostao trajan znak koji svojom ljepotom privlači pozornost i suvremenoga svijeta. Drevni Grci i Rimljani, kao i druge kulture diljem svijeta, vjerovali su u postojanje ''vatrene ptice'', koja zadobiva novi život nakon što umre u plamenu i ponovno se rađa iz vlastitoga pepela. Takvo ponovno rađanje u vatri bio je dakle jedini način rađanja mitske ptice.

Osim što se spominje u raznim mitologijama, feniks se spominje i u američkomu prijevodu Staroga zavjeta. Job je ovom pticom opisao svoju vlastitu nepriliku. Iako hrvatski prijevod Kršćanske sadašnjosti glasi ''U svom ću izdahnuti gnijezdu, k’o palma, bezbrojne proživjevši dane'', Nova američka Biblija u revidiranom prijevodu navodi: ''U svom ću gnijezdu ostarjeti, umnožit ću godine poput feniksa.''

Rani kršćani, od kojih su mnogi bili Grci, već su u početku u feniksu vidjeli sliku uskrsnuća. Iz tog je razloga feniks često bio naslikan u blizini kršćanskih grobova kao jedan od glavnih simbola rane Crkve.

Sveti Klement Rimski, koji je kao četvrti Papa umro krajem prvoga stoljeća pisao je o feniksu i njegovu simboličkom značaju:

Razmotrimo taj čudesan znak (uskrsnuća), koji živi u zemljama Istoka, odnosno u Arabiji i okruženju. Postoji ptica koja se naziva feniks. Ona je jedina svoje vrste i živi 500 godina. Kad se približi vrijeme njezine smrti, ona sebi načini gnijezdo od tamjana, smirne i drugih miomirisa, a kad dođe njezin čas, ona uđe u gnijezdo i umre (pa ponovno uskrsne). Zar nije divno i čudesno kako Stvoritelj svih stvari uzdiže one koji su mu ponizno služili u sigurnosti dobre vjere, kad nam već po ptici pokazuje veličinu svoje snage, kojom će ispuniti svoje obećanje?

Postoji čak i židovska tradicija koja tvrdi da je Eva svim pticama ponudila zabranjeno voće, a jedino je feniks odbio da ga pojede. Zbog njegove vjernosti, Bog mu je darovao neobično dug život. Dok je većina kršćana feniksa gledala kao simbol uskrsnuća, neki su u njemu također vidjeli djevičanski način začeća, pa su ga smatrali simbolom za Isusovo začeće u utrobi Djevice Marije.

Feniks je u cjelokupnoj kršćanskoj umjetnosti, osobito tijekom srednjega vijeka, bio i ostao trajan znak koji svojom ljepotom privlači pozornost i suvremenoga svijeta.

 

Autor i o autoru: Ivan Remeta (Johnny*)

(Kritičari ovoga intelektualca i dragovoljca Domovinskog rata predstavljaju kao filozofa, umjetnika, esejista, glazbenog i filmskog poznavatelja, buntovnika. Interesira ga sve i zato se neprestano educira i o svemu duboko promišlja. Svakako je intrigantna osoba, nepredvidljiva. Često se predstavlja metodom negacije: kazuje ono što nije. "Ono što jesam, usprkos svemu - jesam slobodan čovjek". Nadimak Johnny* dobio je zbog istoimene pjesme grupe Vaya Con Dios. Autor je I koautoe više od tisuću  priloga raznih tematika, kako u Domovini tako I u inozemstvu. Ivanu možete pisati na e-mail: ivan.remeta@yahoo.com

SVA PRAVA PRIDRŽANA 2021 (C).